Počelo je zaista obećavajuće. Dragutin Lesar i ekipa oštro su krenuli prema Saboru. Pokazalo se međutim da su trkači na kratke staze. Dapače, novinarima simpatični i uvijek susretljivi  Lesar u mnogim je podružnicama proglašen kršiteljem statuta stranke i onaj koji sliom nameće svoje ljude. Pogotovo je to postalo vidljivo u Zagrebu gdje su počeli sukobi neviđenih razmjera, svađe, optužbe, dramatični izlasci ili prelasci u druge stranke. Kada je o Zagrebu riječ to me ne čudi. Glavni je ondje postao Branko Vukšić, prema imovinskoj kartici popriličan bogataš, šminker koji svakoga dana javnost uveseli nekim novim modnim detaljem. Kakve bi on mogao imati veze sa radom i radnicima?  I kako  čovjek koji nikada nije bio omiljen niti cijenjen u struci može dobiti neke izbore?  Uostalom, što reći kada je na svom FB profilu bivša kolegica iz Večernjaka, istina grubo, ali ostrašćeno, napisala  da Vukšiću ne bi dala ni šamar, a kamo li glas za gradonačelnika.

No ono što je svakako kardinalna pogreška jest šminkeraj po Saboru, puno priče i prijedloga, nošenja gaća na štapu. Laburisti nisu uspjeli pokrenuti radničku scenu. Umjesto izlaska na ulice i gromkih govora, pozivanja obespravljenih i dobrim dijelom otpuštenih radnika, radikalizacije javne scene i traženja izgubljenog ljudskog i profesionalnog dostojanstva, pričali su protiv kapitalizma gromkim intervjuima u medijima. Ponajviše Nikola Vuljanić. No, predvodnici radništva ne mogu biti sedamdesetogodišnjaci. Istina, neke njihove prijedloge SDP je odbacio, a nakon nekoliko mjeseci prodao pod svoje, Lesar je na svom FB profilu rogoborio protiv Zakona o radnim odnosima, ali sve je to bilo nedovoljno kad nije bilo ulične reakcije. Jer kako će ustati to zemaljsko roblje, ti sužnji koje mori glad, ako će sjediti doma pokriveni ušima ili gledati pomno podšišanog Vukšića čiji je cilj, vidi se iz svakog njegovog istupa, biti važan pri kontroliranju HRT-a?

Nakon izbornog kraha Dragutin Lesar je odstupio, ali stranačka nova i poprilično nevidljiva liderica još ne razmišlja o tome da pokrene mrtvu masu, mlade kojih je više od polovice nezaposleno, istinske lidere koji su pročitali poneku knjigu iz politilčke filozofije i znaju da su filozofi na različit način promatrali svijet, ali se radi o tome da se on mora promijeniti. A za radikalne promjene jest došlo vrijeme jer su se osramotile političke i ekonomske  elite, intelektualci, crkveni velikodostojnici i novinari. Čak su se i nogometaši u Brazilu osramotili.

Danas kada je potpuno jasno da bi moglo doći do ozbiljnih potresa jer dobro je dok je ljeto, osiromašena raja još ima za baciti kakvu svinjetinu na roštilj ili za gajbu piva u diskontu, ali doći će mučna i siva jesen, vratit će se na burze mnogi koji sad po morskoj obali konobare ili peru tanjure. Čak je i premijer nakon gotovo tri godine vladanja shvatio da brod tone. Neke ankete govore da bi Laburisti sada uspjeli prijeći izborni prag, no nije jasno tko bi uopće mogao u Saboru biti isprofiliran kao radnički tribun? Bojim se da je njihovo vrijeme zauvijek prošlo što se ponajbolje vidi po masovnoj potrazi dojučerašnjih članova za novim uhljebljivanjima. I to je tužno za gledati. Oni koji su se još do jučer nazivali zastupnicima radništva danas mrvice traže po kojekakvim liberalnim i populističkim strankama. To znači da im je i kad su ulazili u stranku nadajući se sinekurama, do radnika i radništva bilo kao do lanjskog snijega.