Da se razumijemo. Duboko prezirem one koji su struku doveli na tu  žalosnu razinu. Pri tome ne mislim na klince koji su samo žrtve smradnih urednika, a oni su pak pristali na diktat još smradnijih vlasnika. Naravno, pri tome ne povlađujem ni klincima. I među njima je gomila potpuno nepismenih i neobaviještenih glupana. Ne čitaju knjige, ne gledaju filmove i svijet se im se vrti oko interneta. O čemu se danas uopće piše? O tome kako je lopta odletjela na krov pa su došli vatrogasci ili da je neki Makedonac tukao medvjedicu ili pak da je netko u Omišu pokušao oteti dvogodišnjaka. Gomila beznačajnog smeća. Novinarski spletkari prodaju nam boze da savršeno znaju što misli Milanović ili Karamarko, rade se neviđene harange protiv nekih ljudi bez ikakva dokaza. Iskren da budem, čudim se da taj buljuk polupismenih harangaša nije svaki dan na sudu. Da pišu o meni ono što o nekima pišu, tužio bih taj čas bez imalo milosrđa i slatko bih se smijao na priče kako je ugrožena sloboda govora. Sluge su pojedinih elitističkih frakcija koje u javnost plasiraju ono što žele. Vjerujte mi, čim neki političar iz dana u dan prosipa pamet po medijima, znači da je to dobro platio. Gazdi naravno, ovaj nazvao urednika a ovaj naredio novinaru.

Ono o čemu se ne piše jest istina o Hrvatskoj stvarnosti. Pri tome ni u snu ne amnestiram nas, stoku sitnog zuba. Pokrili smo se ušima, šutimo i kad nas batinaju, nerado o problemu razmišljamo duže od minute. Zato je i moguće da nama manipuliraju kojekakvi kokošari. Dovoljno je da netko baci kost i podvali kakvu glupost pa da se satima ili danima oko nje natežemo. Zašto nismo u stanju natjerati vlasnike medija da prestanu rastezati smeće i počnu iznositi istinu? Jednostavno zato što smo izgubili ljudsko i profesionalno dostojanstvo i zato što nikada nismo bili svjesni da mi svojim radom izdržavamo buljuke nesposobnih političara i njihovih činovničkih uhljeba, kvaziintelektualce, pohlepne crkvene velikodostojnike, pjevačko, plesačko nogometaški cirkuski šator, sindikatlije. Čak smo i svojim novcem spašavali medijsko carstvo nekog lika koji ništa drugo nije radio nego se umrežavao čas sa ovim, a čas sa onim vlastodršcem.

Ali ima jedan pametni vlasnik restorana u Puli. Redom je pobrojao sve razvikane novinare koji nam godinama zagađuju um, potrudio se doznati koji je od njih zgrabio povlašteni kredit, gradski stan, u čije se dupe uvukao pa iz njega iskočio da bi se uvukao u neko novo dupe. I primjetio je isto što i ja. Da postoji niz fakulteta novinarstva i još kojekakvih privatnih škola koje iz dana u dan fabriciraju navodne novinare. A od novinarstva niti n. Taj čovjek ima listu onih koje čita. I zato ga duboko poštujem. Jer on ne dopušta da svaki smrad zagađuje njegov um. On misli svojom glavom što je u Hrvatskoj nevjerojatna rijetkost.