Sinoć sam na jednoj terasi rekao nešto što nije utuživo niti grubo ili psovački. Ali čovjek je načisto pozvjerio jer je apsolutno pogrešno shvatio što mu govorim. Užasna agresija prepuna začudne mržnje širi se svud oko mene. Sve moje mlađe prijateljice i kolegice su se rastale i ostale sama sa malom djecom. Bijesne su, frustrirane, nesretne. Užasno sam ljut. Pretvorili su nas u nemoćne luđake koji se međusobno krivo gledamo i jedni druge mrzimo. Naravno, posljedica je to izluđenosti. Brige za egzistencijom, svakodnevne borbe za opstanak. A država tone sve dublje. Gotovo sam siguran da ćemo ubrzo bankrotirati i da će biti jako puno gladnih. Zato ponavljam, moramo se suprotstaviti beskrupuloznim elitama koji su nas do ovdje doveli, moramo izaći na ulice. Dugi niz godina sam u vrlo teškoj ekonomskoj situaciji ali je strašno što je svakim danom sve gore. Imam i staru mater koja se može smatrati sretnicom jer ima mirovinu, ali što ako za koji mjesec ne bude za njezinu mirovinu? A moja privatna priča priča je i stotina tisuća onih oko mene. Svi smo zapeli u živom blatu i ne uspijevamo se izvući. Ponekad mi se dok sjedim za stolom i gledam kroz prozor orose oči od bijesa. I plakao bih, plakao i plakao.

Ovih dana u nastavcima čitamo o sucu Turudiću. Nevjerojatno je da se jedan sudac čiji je posao da sudi upleo u politiku. On danas nastupa kao glasnogovrnik oporbe. Ali taj isti sudac koji očito želi nekakvu funkciju ima djecu koja studiraju u Americi. Dakle njemu je u životu fantastično. Očito bi želio biti nešto više. Ministar u nekoj budućoj Karamarkovoj Vladi. Ali o čemu govori političar Turudić? O gladnima i jadnima, ovršenima blokiranih računa? Ne, on govori o samom sebi, daje na važnosti samo sebi. Njega se prati i prisluškuje, cijela država se trese samo od njega. Svi mi ostali nismo bitni. Nitko u ovoj zemlji ne govori o nama nego svi vode predizborne kampanje kako bi još nekoliko godina sačuvali privilegije imali plaćice, službene automobile, slikavali se po medijima i školovali djecu u inozemstvu. Naša djeca nemaju ništa. Nezaposlena su i gledaju svoje jadne i izluđene roditelje kako mahnito pokušavaju naći posao. To je duboko frustrirajuće i krajnje žalosno.

Zato vam još jednom kažem. Ljudi, probudimo se, suprotstavimo im se. Oni žele samo vlast i kazan iz kojeg će grabiti. Ali kazan je prazan, nema se više što izgrabiti. Ne možemo mi nezaposleni i jadni hraniti silne uhljebe. Oni nama moraju nešto dati ili mi to moramo sami uzeti odmah i sada. Moramo polomiti njihove mreže interesa, pohlepe, nezajažljivosti. Nema nam druge jer već sutra nećemo imati što jesti. Poslušajte glas savjesti, ljudi, zaista vas bez imalo patetike, ne kao salonski laprdljivac nego kao čovjek pozivam, pridružite se meni jednom jedinom beznačajnom pojedincu. Kada nas je više naš se glas jače čuje. Iskoristimo ovo ludilo koje nas ubija da pomoću njega srušimo one koji su nas dovelki u ovo stanje. Mi smo masa, mi imamo snagu, a ako budemo hrabri i ludi imat ćemo i moć.