Jedan moj kolega govorio je da u televizijskoj ekipi od petero ljudi samo on smije biti stariji od trideset. Jer mi stariji smo namćorasti, krevet nam je ili premekan ili pretvrd, ne valja nam kad je kiša, a nije dobro ni kad je sunce, žene su generalno lijepe ali zapravo nisu. Teorijski mladi su ti koji se žele naglavačke baciti u život koji žele u jednom danu isprobati apsolutno sve. Ali samo teorijski. U nas su se mladi pokrili ušima. Više od polovice njih ne radi, građani su osamdesetog reda, ali nema kritične mase gnjevnih da izađu na ulice i zatraže svoje pravo na egzistenciju.

To je naprosto nevjerojatno. Imati dvadeset biti bez posla, živjeti s roditeljima, gledati oca ili mater kako obilazi burze i ne činiti ništa za sebe jest skandalozno. Naravno, neću amnestirati ni nas starkelje. Jer mladi su takvi jer smo mi takvi. Pokriveni ušima, kukavice, nespremni se izboriti za sebe, preplašeni od nekakvih guzonja koji su si nagrabili sve privilegije svijeta. Mrtvo-hladno gledamo kako takvi imaju sve premda  niti jednim jedinim potezom nisu dokazali sposobnost. Pojedine zemlje poput Mađarske, Argentine ili Islanda i tamošnji političari pokušavaju sve da bi pomogli narodu. Tamo ne dopuštaju da se cijeli narodi gaze i pljuje po njihovom dostojanstvu.

Ne smijemo biti poniženi i poraženi. Ne možemo dopuštati da gomile onih koji ne privređuju i ne donose dobit žive na znoju malobrojnih koji nešto rade. Zato dragi moji mladi. Ne dopustite da vam oduzmu najbolji dio života, ne dopustite da vas pretvore u sjedače po klupama u parkovima. Ne dajte im da uživaju i imaju plaćurdače, voze se u crnim Audijima, imaju mrežu rodijaka i partijskih uhljeba, a da vi nemate ni deset kuna u džepu. Nama je potreban otpor. Ne možemo mi biti njihovi sluge jer oni su naši sluge. Većina ministara ili Sabornika nikada nije radila u realnom sektoru. Oni ne znaju kako je nama. Sit gladnom ne vjeruje. Ukratko rečeno. Javili su se meni starkelji neki mladi i rekli da im se sviđa to što pišem i da se žele trgnuti i da sam ja onaj koji njih hrabri. Ma ne hrabrim ja nikoga na svijetu. Ja sam taj kukavica koji si je dopustio da me ponize, ja sam taj koji je bio neoprezan i nisam tražio svoja prava i gledao sam tu čudnu razbludnost naših političkih elita. Oni su naprosto Životinjska farma dragog mi Orwella.

Ispričat ću vam za kraj jednu židovsku.  Naime na pogreb se donosi  kamen oblutak, simbol početka i kraja. Dakle rođen jesi i završio život jesi.  Svaki nakon toga može raspravljati što si za života bio. Često se noću probudim i mislim, možda će mi netko donijeti loš ,mali i ružni oblutak jer sam bio kukavica. Moji mladi, nemojte si dopustiti da je više od polovice vas nezaposleno, nemojte dopustiti da vas otjeraju u inozemstvo gdje ćete biti nitko. Tamo ne trebaju vas jer imaju svoje mlade. Ovo je vaša zemlja. Borite se za sebe jer ako izgubite sebe vi mladi, onda smo svi izgubili sve. Bit će ružno, a moramo biti svjesni da smo svi smrtni, ali ako nam neke buduće generacije na grob donesu ružni mali oblutak samo zato što je takav običaj, naprosto nismo bili dobri.