Luis Suarez je od onh ljudi koji silno žele uspjeh. Siromašni urugvajski dečko ne bi postao to što je postao da nije imao snažan nagon za visokim dosezima. Naravno, pitanje je koja je cijena tog uspjeha? Jer u krajnjoj liniji, nogomet bi trebao biti samo sportska igra, a ne gladijatorska borba. Za pretpostaviti je da Suarez ne grize svjesno, ali to što radi jest strašno. Očito tom dečku treba ozbiljna psihološka pomoć jer bi bila šteta da visokim kaznama neigranja upropasti sve što je talentom, ali i krvavim radom postigao. Ugriza je vjerojatno bilo tokom cijele njegove karijere, ali suci nisu sudili ili se o tome nije pisalo jer nije bio zvijezda kao što je to danas.

Devedesete sam bio jedan iz ekipe mladih novinara što su došli pokušati na HRT-u. Danas tu generaciju smatraju iznimno uspješnom. U ona doba svi smo bili isti. Curice i dječaci željni novinarske slave, uglavnom skromnog podrijetla i imovinskog stanja. Hodali smo po birtijama ili klubovima s dobrom glazbom, skupljali po džepovima željezne za još jedno pivo. A onda je počeo rat. I tada se pokazalo da su neki kolege spremni ukrasti tuđu priču. Počele su ideološke podjele i tračevi po hodnicima o tuđem podrijetlu, nacionalnosti ili vjeri. Bio sam zapanjen kad sam čuo što su u meni pričali neki kolege. I danas se pitam jesu li to samo izmišljali ili im je netko sugerirao da izmišljaju. Jer, znalo se, a takvi to i nisu krili, dapače, pričali su kako bi pokazali svoju moć, da rade za tajne službe. Tvrdilo se da su se neki slikali pored nekakvih zidova i objavljivali da su negdje drugdje gdje se vodi krvavi rat ili su nakon što su geleri oštetili tv kombi lažno izvještavali da su baš u tom trenutku oni bili u kombiju i jedva izvukli živu glavu. Razmetali su se hrabrošću na ratištu, a svi su znali da su prestrašeno u podrumu plakali za bombardiranja. Slizavali su se s ljudima koji će kasnije biti osuđeni za ratne zločine. Mnoge su reportaže iz tog doba izgledale kao da se njima želi dobiti plus kod nekih centara moći. Zahvaljujući tome stekli su bolje pozicije, dobili veće plaće i uredničke statuse. Problem je bio što se sve temeljilo na laži.

A što tek reći o našim političarima? Uglavnom siromasima koji su se prije rata švercali po tramvajima? Nekoliko godina kasnije postali su tajkuni, ministri i Sabornici. Dobivali su stanove u elitnim dijelovima grada, bavili se pretvorbenom pljačkom, lagali i muljali hrvatskoj javnosti istodobno tvrdeći da im je ta Hrvatska sve u životu. Ponešto njih završilo je po zatvorima, ali mnogi nikada neće biti opravdano kažnjeni. Njihova silna bogatstva, tvornice i nekretnine, automobili ili bankovni računi u Švicarskoj neće nikada biti popisani.

No, jedno je sasvim sigurno. Luis Suarez bez obzira na neuravnoteženost jest jedan od najboljih, ako ne i najbolji napadač svijeta u ovom trenutku. Svoju slavu stekao je brojnim golovima zbog kojih su klub ili reprezentacija za koju igra napredovali, uspijevali i strogo kapitalistički gledano, zarađivali novac. Ovi drugi upropastili su sve do čega su došli. Svi se danas slažu da je novinarstvo na najnižoj

točki. A što tek reći za politiku? Jer političari su ti koji bi trebali riješiti stravičnu krizu, ekonomsku baš kao i ljudsku. Ali kako će probleme rješavati trećeligaši koji su u ovoj državi očito najveći probem?