Znate što je najgore? Kada nas uvjeravaju da smo zapravo pristali na nešto, a da nas nitko nikada i nije pitao. Naš premijer priznao je da smo dali oružje iz rezervi HV-a Amerikancima iako znamo da će se ono upotrebljavati u Iraku.  Oni su nas zamolili, a mi dali bespogovorno i bez pitanja. Za nagradu smo dobili nekakve kamione. Naravno, rizik nije nimalo zanemariv. Recimo da sutra nekom ljubitelju terorističkih grupacija i Islamske države padne na pamet da se osveti. Taj bi vjerojatno osmislio nekakav gnjusni akt. To bi naravno učinio baš ondje gdje ima najviše ljudi. Na nekom kolodvoru, autobusu, vlaku. Uostalom sva se teroristička djela  čine na taj način. I naravno da bi stradala stoka sitnog zuba. Jer umrežene i pohlepne političke elite na posao dolaze u crnim službenim automobilima. Zanimljivo je kako premijer dok o tome govori stalno ponavlja mi pa mi. Ali tko smo to mi? Mi je masa, gomila raznorodnih ljudi u ovom trenutku ponajviše povezana sveopćom nesrećom i posrtanjem hrvatskog društva, nezaposleni, ovršeni i blokirani. I baš na te mi poziva se premijer. Te mi moramo jer smo u NATO-u nešto dati, te tako smo htjeli, te tako bi trebalo, čak se mi kaže premijer borimo davanjem tog oružja protiv islamista, jer mi ne želimo islamiste već demokratski poredak. Jesu li nas pitali što mislimo o islamistima?

Četvrt stoljeća oni glume da su mi. Nas ništa ne pitaju ali se podrazumijeva da smo pristali. Jer smo svi mi zapravo mi. Isto sam ja, sedam godina nezaposlen i premijer sa svojom plaćom i evidentnim neuspjehom svoje vlasti, ja imam stan od trideset kvadrata koji su mi kupili roditelji  zaradivši to za komunizma i davši svu ušteđevinu koju su stekli u trideset i nešto godina rada. Bio je rat pa su cijene starih stanova kakav je moj u Utrinama jako pale. Kupio sam još jedan stan od trideset kvadrata u Puli kreditom u Švicarcima. Smatrao sam da kao novinar koji je radio najviše gledanih emisija u ovoj državi u zadnjih četvrt stoljeća smijem sebi priuštiti stan za starost jer imam namjeru prodati ovaj u Zagrebu i zauvijek otići u Pulu.  Taj stan je stajao  manje od automobila u kojem se premijer vozi a da ne pričamo o cijeni samo jednog leta avionom kojim je onomad on sletio na Krk. Za to je vrijeme premijer imao lijepu kuću koju je prodao i koju bez obzira na poslove koje je radio nije mogao stvoriti sam nego su mu pomogli mater i otac, digao je kredit od jedanaest tisuća kuna mjesečno jer je apsolutno siguran da neće kao ja završiti na cesti poput mene baš kao što ni njegova žena, državna službenica neće završiti na cesti poput moje. Kupio je u elitnom dijelu grada lijepi stan od Hrvoja Vojkovića. Ali nije imao sreće. Pukla mu je cijev  za vodu. Meni je ovih dana riknulo svjetlo u kupaonici. Zaista bi se moglo učiniti da smo premijer i ja mi jer imamo slične probleme.

Ali ja i premijer nismo mi. On je bahati političar koji se pokazao krajnje neuspješnim u svom poslu za razliku od mene. On je unatoč svojoj neuspješnosti bogat čovjek. I da se razumijemo, ne samo on. Ma ljudi moji, pa švercali su se u tramvajima prije devedesetih. A kada su zasjeli prije svega zahvaljujući našem neoprezu i gluposti, donose odluke umjesto nas i kažu da smo mi na to pristali. Ja nisam i nikada neću. Baš zato pozivam na otpor protiv onih što glumeći da su isto što i mi sluganče belosvetskim silama, Jer kada ste vi, govorim kako o SDP-u ili HDZ-u pitali nas smijete li primjerice dati to oružje? Kada smo mi to pristali da ga vi olako date? Jeste li nas ikada išta pitali nego ste samo zaključili da smo mi pristali. Zapamtite, ulice su naše, a ne vaše, njih su ostavili naši prabake i pradjedovi. Sve ste rasprodali a naše dostojanstvo stavili na bubanj. Ali trest će se ulice jer se trebaju tresti. Mi hoćemo da se ulice tresu. Vi hoćete da vaše uhljebljene guzice budu site i na toplom. Neće tako još dugo biti. Trest će se  vaše prestrašene guzice od našeg pravednog gnjeva. Jer vi nikako niste mi.