ZAGREB, 22. prosinca - Ivan Čehok, istaknuti saborski zastupnik HSLS-a, široj javnosti poznat i po tome što bez dlake na jeziku kritizira i svoju i ostale koalicijske stranke, za Vjesnik je komentirao aktualno političko stanje.

• Kako biste nakon prve godine mandata nove vlasti ocijenili stanje u Hrvatskoj?
- Mislio sam da je s jeseni u Hrvatskoj napokon završila sezona vrućih kestena. Bili smo na dobrom putu da se politički stavovi počnu zaoštravati oko tema koje i inače nužno traže sukobe političkih mišljenja - proračun, porezna politika, socijalna politika, itd. No, zahtjevima Haaškoga suda ponovno se pozornost preusmjerila. Ono malo pozitivne energije neprekidno se iscrpljuje u nespretnim i jalovim obmanjivanjima javnosti. Sada Jakovčić napada Budišu zbog iskrenosti, jer mu ovaj navodno sužava manevarski prostor. Molim Vas, pa koji je to Jakovčićev manevarski prostor, možda u izmišljenome ministarstvu ili između demilitarizirane Istre i militantnih autonomaša...? A, što je on do sada učinio u tome prostoru? Nakon svega, još i traži prijevremene izbore sa svojom 0,3 strankom. Nevjerojatno je da takav dobiva najznačajniji prostor u Dnevniku HTV-a da bi prozvao Budišu i pozvao sve druge na obmanjivanje.

• Što očekujete od Vlade u vezi s njezinim odnosom prema Haagu?
- U samo dva dana, javnost se zbunjivalo različitim tonom i sadržajem iskaza dvaju najvažnijih segmenata izvršne vlasti. Nakon odlučnih i principijelnih Vladinih 13 točaka, očekivao sam čvrst Vladin stav prema svim drugim čimbenicima u javnosti, poglavito onima koji su skloni izručenju Hrvatske na pladnju kao glave Ivana Krstitelja na krabuljnome plesu bjelosvjetskih namjesnika i Salome. Maske su pale: gospođa tužiteljica posve otvoreno kaže da nije dužna nikome polagati račune o dinamici i prioritetima hvatanja ratnih zločinaca - to ona odlučuje autonomno kad su u pitanju države u sukobu. Državom u sukobu smatra se posve očito i Hrvatska u svojim legitimnim akcijama oslobođenja teritorija, iako je riječ o oslobodilačkom ratu građana Hrvatske. Država ne može ući u sukob s drugom državom na svojem teritoriju, već se može samo braniti od agresije druge države. Mene od svega najviše zabrinjava naša mentalna komocija...
 

• Što time podrazumijevate?
- Uopće nismo svjesni kakav se poredak priprema. Bili smo i jesmo za »svjetske igrače« potpuni Dudeki. Umjesto da čvrsti stavovi Vlade budu posljedica unutarnjepolitičkoga pritiska i javno usuglašeni stav, da dakle sukob izazove pritisak raspoloženja i političkog stajališta javnosti te da Vlada artikulira te interese, sada je ispalo, poglavito s kontriranjem onih koji bi najradije bili tužitelji svojim vlastitim građanima, da je Vlada bila neodmjerena, da iz nje provaljuju kompleksi. Kad Budiša iskreno progovori o neprihvatljivim zahtjevima, tada ga tipovi koji su s Tuđmanom šnajderski krojili Bosnu optužuju za zaplotnjaštvo - istina se proglašava nazadnjaštvom i zadrtim nacionalizmom, većinsko raspoloženje izolacionizmom, konvertitstvo se prodaje kao europeizam, pranje savjesti kao liječenje društva... Nedavno, u Rimu, predsjednik talijanskog parlamenta Violante, koji je sklon hrvatskim interesima, rekao nam je da bi mnogo više trebali promicati svoje stavove pred europskom javnošću, pred običnim građanima. Mene su pitali kakva je razlika hoćemo li sami ili u paketu u EU. Rekao sam da bi to bilo isto kao da kažete trkačima: trčite na 800 metara koliko vas noge nose, no 10 metara prije cilja svi stanite, uzmite sporije na leđa i uđite bratski zagrljeni u cilj. Oni ne znaju da smo promijenili zakone o manjinama, doživljavaju nas kao civilizacijsko slijepo crijevo, ali se zato naš »Zrinski« grlato junači po prijestolnicama kao simbol kulture.

• Međutim, čini se da za Jugoslaviju vrijede druga pravila igre?
- Srbi su inscenacijom puča, TV-showom paljenja parlamenta, postali odjednom dostojni žaljenja i divljenja: politički izmrcvaren narod, desetljeće obmanjivan, diže se na noge i očvršćuje u svojoj demokratskoj svijesti. Koštunica je demokrat, miris novca podiže nos, ali i oči prema Srbiji... U nas, pak, negativno raspoloženje javnosti artikuliraju otužni cirkusanti koji su se hranili iz javne blagajne, cijelo društvo nije sposobno za miran, ali plodonosan sukob, televizija koja bi trebala pratiti javnost zabavlja se dubokoumnim »parlaonicama« o svemu i svačemu. Na žalost, mi nismo uspjeli svrnuti pozornost Europe ni kad smo najviše trpjeli, jer smo, kada je padao Vukovar, plesali balove kao da su nam djedovi bili savjetnici na dvorima, a ne Dudeki. Nismo sposobni ni odigrati svoje tragedije.

• Je li prva godina vladanja šestorke izgubljena?
- Mislim da smo do sada imali dvije sezone. Osim spomenute sezone vrućih kestena još i sezonu kiseljenja, pacanja pozornosti građana neprekidnim zahtjevima za revizijama, analizama, kontrolama, uhićenjima, dekriminalizacijama... To je bilo nužno napraviti u zemlji, gdje je i nabava WC-papira postala javnom aferom, no to treba u miru prepustiti nadležnim pravosudnim tijelima. Kad smo se svi primirili, vlast je počela vući dobre poteze, ali je ostala također previše komotna, uljuljkana u uvjerenje da se neprekidnim produljenjem početka ostvarenja predizborne krilatice »dobar život svima«, zadržava povjerenje građana. Sada se ta točka odgađa za iduće ljeto. Ova vlast, to sam neprekidno govorio na Malome vijeću HSLS-a, ne treba ponavljati kao papagaj da nema alternativu, jer svaka politička vlast ima alternativu. No, ona nema unutarnju alternativu, ona je prisiljena ići samo jednim putem - udariti strategijom iskrenosti.

• Što je trebalo učiniti?
- Trebalo je sve snimiti, sva područja društvenoga života i reći građanima - uprava je većim dijelom nekompetentna, gospodarstvo lipsa pod teretom javne potrošnje, poljoprivreda je feudalna, pravosuđe blokirano, prosvjeta izolirana od ostatka društva - sve to zahtijeva kirurški rez, britvu koja će zasjeći po svim bolesnim mjestima. Trebalo je reći da se više ne ulaže u vreće bez dna, od pšenice do BiH ili u socijalna davanja koja nisu prava, već povlastice. Ta iskrenost ogolit će stranke u Vladi, izručiti ih sudu svih građana, izgubit će potporu onih u ime kojih pretpostavljeno rade, no dugoročno će oporaviti društvo. Treba reći, koliko god bilo gorko i bolno - svi ćemo trpjeti tri godine, počevši od nas političara koji i dalje presijecamo vrpce, slikamo se u protokolarnim ceremonijama, vozimo skupe aute, spavamo u hotelima, igramo se diplomacije, primamo previsoke plaće, itd. Nitko ne zasijeca čvrsto, nitko ne snosi odgovornost, osim kad je obredna. Prema svemu stojimo s odmakom i odgodom i tako se i ponašamo - s nepodnošljivom lakoćom odstojanja.
Drago mi je da HSLS nema ciljanu skupinu građana u ime kojih predominantno nešto čini - mi možda imamo pred očima fiktivnu skupinu srednjega sloja, srednjeg poduzetništva, prosječno obrazovanih, ali zaposlenih i kompetentnih stručno i politički. HSLS nema ni svoje omiljene medije i novinare. Niti smo patroni, niti smo pod patronatom. Dugoročno je to jedino ispravno, jer će i građani iskočiti iz svoje sudbonosne zapalosti u egzistencijalno i tražiti fiktivnu društvenu vertikalu da bi potjerali sebe i društvo naprijed. Tada će prepoznati i HSLS kao iskrenu stranku.

• Je li pobjednička koalicija SDP-HSLS bio tek »brak iz računa«?
- Veza s SDP-om motivirana je zajedničkom nevoljom, prema onoj neprijatelj moga neprijatelja moj je prijatelj. Mislim da je koalicija podnošljiva, a HSLS si je najčešće sam kriv što ga SDP može nasanjkati u kadrovskim ili drugim pitanjima.

Silvana Oruč Ivoš