Incident koji se dogodio na (ne)održanoj tribini »Komunizam (ni)je antifašizam«, 13. ožujka u zagrebačkom Kulturno-informativnom centru (KIC), kada su zbog političke isključivosti Ivana Gabelice tribinu napustili akademik Dušan Bilandžić i dr. Ljubomir Antić, povod je ovom razgovoru s dr. Ljubomirom Antićem, potpredsjednikom Demokratskog centra i predsjednikom njegova Savjeta za analizu i prognoze.

• Tribina na kojoj ste i vi sudjelovali, prekinuta je desetak minuta nakon početka. Zar se o događajima koji su se u Hrvatskoj odvijali u prvoj polovici prošlog stoljeća, još ne može govoriti analitički, trijezno...?
- Izgleda da je tako. Dugotrajnost hrvatskih kontroverzi oko fašizma odnosno antifašizma vuče korijen iz nesretne činjenice što široko prihvaćeni antifašizam u Drugom svjetskom ratu u našoj zemlji nije dobio građanski, nego komunističko-boljševički predznak. Odgojeni na zasadama zapadnog kršćanstva kojemu je fašizam antipod (kršćanstvo je krajnji altruizam - fašizam ekstremni egoizam), Hrvati su gotovi instinktivno reagirali na fašizam okupljanjem u HSS-ov nacionalni pokret za koji se može reći da je i inačica tada aktualnih narodnih (antifašističkih) fronti. No za vrijeme rata, zbog poznatih okolnosti, hrvatskom oslobodilačkom pokretu nametnula se kao hegemon Komunistička partija sa svom, pa i zločinačkom popudbinom, osobito neposredno nakon rata. Zbog toga mnogi u Hrvatskoj ni danas ne mogu govoriti o fašizmu i njegovoj zločinačkoj naravi, a da već nakon prve rečenice u priču ne upletu i komunizam. U određenom kontekstu to stvara dojam o relativizaciji zločinačkog karaktera fašizma pa i samih zločina koje je počinio.
 

• Mislite li da je to razlog svemu što se dogodilo na tribini u KIC-u?
- Da. A kada se tako nešto dogodi, za mene to nadilazi i znanost i politiku i ulazi u područja puno bitnija za egzistenciju, pa sam možda reagirao i prenervozno. Zato se ispričavam uljudnim građanima koje sam vidio u publici, ali ne i onim ubogim dušama koje možda ni mrava ne bi zgazile, ali su u mašti navikli gaziti ljude i cijele narode.

• Može li situaciju promijeniti Račanova inicijativa o istraživanju korijena zločina koji su u prošlom stoljeću činjeni nad hrvatskim narodom?
- Teško. Ta je inicijativa dobro došla, ali je zakasnila pola stoljeća. Ono, međutim, što zabrinjava, jest tajming Račanove inicijative. Okolnosti u kojima se oglasila Vlada sugeriraju moguće konačno priznanje neuspjeha inicijative o međuhrvatskom pomirenju koje ustupa mjesto politici »čistih računa«. Možda je to i dobro, premda računi sada mogu biti samo znanstveno čisti, ali ne i poravnani u smislu zločina i kazne.

• Tko je kriv za to što je propala politika pomirenja?
- U Hrvatskoj, kao i u drugim sredinama, ima ljudi i skupina koji su nesigurni u sebe i u svoj identitet. Oni nisu pomireni sa sobom pa ne mogu biti ni s drugima. Takvi se ne snalaze u sređenim situacijama pa naginju neredu, kaosu. Oni vole svađu više od dijaloga, ružno više od lijepoga. Preziru naslijeđe i stalno su u potrazi za »novim pravilima«. Drže za sebe da su individualisti, a zapravo su egoisti. Eto, takvih se individualnosti u Hrvatskoj sada skupila kritična masa...

• Koliki je utjecaj takvih na ukupne prilike u našem društvu?
- Teško je to iskazati kvantitativno, ali s obzirom na eksponiranost u medijima, oni bitno utječu na ozračje. No bez obzira kreiraju li ga, ili su mu možda ipak samo glasnogovornici, činjenica je da je danas nacija raspolućena. Nestao je zajednički emocionalni obrazac koji je bio uspostavljen u borbi za samostalnost i oslobođenje. Možda se upravo sad pokazuje da nije dovoljno samo izvući se ispod jarma, nego da treba imati i misao vodilju. Oni bukači s tribina možda su s jarmom izgubili i posljednju vrijednost, kako bi to rekao Nietzsche.

• Može li hrvatsko državno vodstvo zaustaviti te nepovoljne trendove?
- Sumnjam. Imam dojam da vlast misli kako probleme može riješiti samo racionalnim kalkulacijama. To neće ići samo tako. Još nije vrijeme (ako je ikad vrijeme za to) posvemašnje ekonomizacije života. Hrvatskoj je potreban zajednički projekt oko kojeg će se okupiti svi i oko kojega će se stvoriti grupni entuzijazam. A toga nema. Nema zajedničkog projekta, a o atmosferi da i ne govorimo: nju nije znala stvoriti ni prethodna (osim za vrijeme rata, za što su više zaslužne prilike), a još je manje zna stvoriti ova vlast. Takvu atmosferu moglo bi stvoriti pozitivno liderstvo, izgrađivanje ponosa na institucije...

• Kakav bi trebao biti taj lider?
- Da bi se bilo lider, treba imati karizmu, snažnu pozitivnu životnu »priču«... Toga nema kod starih političara, a novi nisu ni na vidiku. Možete li se sjetiti novih snažnih političkih osobnosti koje su se pojavile nakon 1989.? Sve što je došlo grebe tek po političkoj površini. Kod naših političara nevjerojatan je nesrazmjer između vremena »utrošenog« na razmišljanje i onoga potrošenog u političkoj akciji koja je, uostalom, uglavnom usmjerena na samoodržanje. A što se tiče ponosa na institucije, kako se možete ponositi Ustavom koji se mijenja kao čarape? Je li itko pomislio, kad je donosio odluku o promjeni Ustava, da taj temeljni zakon jedne države ne daje samo okvir i ne sankcionira, nego da i utječe, odgaja, stvara mentalitet...

• No, ljudi ne žive od atmosfere, Ustava...
- Ne, ali iz njih proizlazi projekt, strategija. Iz ovakvog stanja duha ne mogu izrasti ni visoke plaće. Umjesto ostvarenih očekivanja, smanjenjem plaća Vlada najavljuje »strategiju strpljenja«. Dokad?

• Što mislite o sadašnjem stanju u BiH? Stalno se, naime, konstatira da su Hrvati u BiH ugroženi, a vrlo se malo poduzima.
- Netko je rekao: ako ljudi doživljavaju situaciju stvarnom, ona je stvarna po svojim posljedicama. Ako se, dakle, Hrvati u Bosni osjećaju ugroženima, onda tu činjenicu treba uzeti u obzir. Umjesto toga stalno se nude dokazi da je ta ugroženost nestvarna. I u protektoratu trebaju postojati pravila, ne treba praviti karikaturu od demokracije.

• Situaciju na Balkanu svijet pokušava riješiti po svojoj mjeri, ali mu ne ide. Zašto?
- Držim da je već svakome trebalo postati jasno da se američki pa ni europski multikulturni modeli ne mogu primijeniti u posve drukčijim povijesno-kulturnim sredinama. Nacionalni (»sveti«) egoizmi u Europi pripitomili su se tek kad se primijenio princip prirodnog prava, odnosno prava naroda na samoodređenje. Zašto bi na Balkanu bilo drukčije?
Andrija Tunjić