Sa savjetnikom Predsjednika Republike za gospodarstvo dr. Stjepanom Zdunićem razgovarali smo o aktualnom stanju u hrvatskom gospodarstvu i izazovima koji stoje pred njim. Iako je i sâm Stjepan Zdunić dio vladajuće strukture, prijedlozi za poticanjem gospodarskog rasta obaranjem vrijednosti kune, koje je u više navrata i on sam iznosio, do sada su mu priskrbili aureolu oštroga kritičara gospodarske politike hrvatske Vlade.

• Na predstavljanju knjige Ive Družića rekli ste da je nova vladajuća elita vrlo brzo odustala od svojih predizbornih obećanja i preuzela gospodarski program HDZ-a. Možete li to pojasniti?
- Karakter stabilizacijskog programa, onako kako je definiran u stand-by aranžmanu s MMF-om, isti je kao i karakter programa prijašnjih aranžmana s tom institucijom. Koncepcija i ideologija su iste, a istovjetnost je najuočljivija u stavu o stabilnosti tečaja i cijena. Inzistiranje na tome da su relativne cijene, putem tečaja, postavljene korektno i da se prilagođavanje i konkurentnost našega gospodarstva može obavljati samo strukturnim prilagodbama dovodi do toga da jedina mogućnost prilagodbi naših tvrtki leži u smanjenju troškova i povećanju proizvodnosti rada. Ako cijene rastu po stopi od šest posto, poduzetnik u takvom modelu mora u toj istoj godini smanjiti troškove barem za toliko. Druga je mogućnost da se prilagodba izvrši deprecijacija valute za toliki postotak ili manji postotak. Ta logika, međutim, nije sadržana u stabilizacijskom programu.
No, što zapravo znači smanjenje troškova kako bi se poduzetnik mogao kratkoročno prilagoditi ovakvom tečaju? Može smanjiti plaće zaposlenih i smanjiti poreze. Na ekonomskoj je politici Vlade da procijeni u kojoj mjeri i u kojem roku se može naše gospodarstvo tome prilagoditi. S takvim modelom ekonomske politike ne mogu se ostvariti predizborna obećanja o oporavku gospodarstva i rastu zaposlenosti, barem ne u razdoblju izbornog mandata.
 

• Kritizirali ste sklapanje stand-by aranžmana s Međunarodnim monetarnim fondom (MMF). U Vladi, međutim, kažu kako će se on pozitivno odraziti na privlačenje stranih ulagača u naše gospodarstvo. Kakve će, po Vama, biti njegove implikacije?
- U ovakvoj situaciji, strane greenfield investicije u realni sektor hrvatskoga gospodarstva teško da će dolaziti. Dolazit će jedino tamo gdje proizvodnost rada već sada može »progutati« troškove. U agregatu trebamo stopu rasta od barem šest do sedam posto na godinu, u čemu bi strane investicije trebale sudjelovati barem sa četvrtinom. Da bismo to uspjeli ostvariti, postava makroekonomske politike mora osigurati atraktivnost našeg ekonomskog prostora (tečaj, kamate, porezi, nadnice). U postojećim uvjetima strani će ulagači kupovati državne obveznice, »preuzimati« gospodarstvo i tako pokrivati naše manjkove odnosno financirati tekuću potrošnju.

• Vladi se prečesto zamjera da se odlučila na nisku stopu gospodarskog rasta. U Banskim dvorima, međutim, tvrde da je ta stopa rasta BDP-a jedina ostvariva u ovom trenutku?
- U sklopu ovoga modela, koji je zacrtan stand-by aranžmanom, ta je stopa rasta doista jedino i moguća. Teško je očekivati veću stopu gospodarskoga rasta uz ovakvu ekonomsku politiku. Kada biste si zadali za cilj stopu rasta od šest, sedam ili osam posto, morali biste mijenjati i ekonomsku politiku. Ponavljam, u ovakvom modelu ekonomske politike jedini model prilagođavanja je 'rezanje' troškova, a time ne možete ostvariti veću stopu rasta. Kresanje socijalnih i radnih prava, među ostalim, efikasna je, ali nepopularna mjera u ovakvom modelu ekonomske politike. Danas se to obično naziva reformama. No, riječ je, u stvari, o restrikcijama. Uhu je ugodnije ako ih nazovete reformama, a tako ih zovu i MMF i Svjetska banka, no zapravo je riječ o restrikcijama. Osobito kada je u pitanju javni sektor.
Ako biste se odlučili za aktivnu razvojnu strategiju, koja je nedavno naznačena na savjetovanju u HAZU-u, a koja govori o višim stopama rasta, onda bi to značilo da moramo promijeniti relativne cijene, a to znači i tečaj. Time bismo dobili sasvim druge relacije, ali i bolje korištenje resursa. Najbolji je primjer sljedeći: Hrvatska se našla u situaciji da joj štednja odlazi u inozemstvo. Imamo, dakle, bankarski sustav u kojem štednja ne nalazi svoju upotrebu u domaćoj privredi. Pa, naravno da ćete se pitati zašto?! Odgovor leži u tečaju, kamati i cijeni rada.
Čak i Vlada govori o tome što poduzetnik mora uraditi da bi izdržao konkurenciju, ali nitko ne govori o tome što država mora napraviti. Ako shvaćamo da smo u recesiji, da se nalazimo u fazi nekorištenja resursa kojima raspolažemo, onda bi se politika Vlade trebala orijentirati u pravcu korištenja tih resursa. To znači da bi trebalo napraviti odmak od sadašnjeg neoliberalnog modela prema razvojnom modelu ekonomske politike.

• Na koji način?
- Država bi trebala potaknuti potražnju, domaću i izvoznu, kreditnom ekspanzijom, koja bi po sebi nakon stanovitog opsega potaknula i promjenu tečaja, zatim poznatim mjerama podržati izvoz i sl. Tih elemenata u sadašnjoj politici, doduše, ima, ali u tečaj se ne želi dirati. No, samo razvojnim modelom naša ekonomija može konkurirati na svjetskom tržištu. To znači da mnogi koji u sadašnjim uvjetima nisu u stanju izdržati konkurenciju na svjetskom tržištu, primjenom razvojnog modela postaju sposobni za to. A, mogu zato što se podešavanjem tečaja mijenjaju relativne cijene, pa njegov prihod u kunama postaje dovoljan da mu pokrije troškove. Naravno, konkurencija i dalje djeluje na aktivnosti i investicije s ciljem dizanja produktivnosti i tehnološkog razvoja općenito. Prilagođavanje konkurenciji putem restrukturiranja, institucionalnih reformi i tehnološkog napretka i dalje funkcionira.

• No, mnogi ekonomisti tvrde kako u slučaju promjene tečaja ne bi bilo moguće izbjeći inflaciju?
- Naravno da je to moguće. Naši stručnjaci, a pogotovo oni koji se bave ekonomskom politikom, nisu savladali jedno poglavlje makroekonomije. U jednom svom referatu prije dvije godine opisao sam taj model. Ako bi ponuda novca i novčani multiplikator ostali isti, a tečaj se promijenio, cijene ne moraju rasti. Izvoz bi time dobio podršku, a uvoz bi bio destimuliran, čime bismo postupno smanjili deficit na tekućem računu bilance plaćanja. To se uspješno provodi u tržišnim ekonomijama EU i SAD.
No, kod nas se tako ne razmišlja, nego trabunjamo o iskustvu kako je to bilo u Jugoslaviji. Činjenica je, međutim, da u uvjetima ograničenja ponude novca ekonomsko stanje možemo mijenjati bez opasnosti od inflacije. Druga bi stvar bila kada bi se ponuda novca mijenjala sukladno nereguliranoj potražnji; to bi već izazvalo inflaciju. No, postavimo li rampu u ponudi novca, onda takva opasnost ne prijeti. Pa i pojedini gospodarstvenici, i to izvoznici, zalažu se za promjenu tečaja, jer bi im profit u tom slučaju porastao.
Sve to zahtijeva preciznu politiku dohodaka, privremenu kontrolu cijena monopolnih i infrastrukturnih sektora gospodarstva. Sve se to inače radi i danas, ali svrha toga svedena je na podcilj niske inflacije, a glavni cilj, visoka stopa rasta, nije uključen u strateške ciljeve.

• Ali, brojni ekonomisti upozoravaju da je Hrvatska ovisna o uvozu. Je li realno očekivati da pad vrijednosti kune ne bi utjecao na porast uvoznih dobara, kako onih potrošnih, tako i onih intermedijarnih?
- Sigurno je da bi uvozni troškovi donekle porasli, ali porastao bi i profit. Taj bi se rast kompenzirao smanjenjem rasta cijena u lokalnom sektoru gospodarstva, pa bi agregatni indeks cijena bio negdje u sredini, u ciljanim okvirima.

• Ima li Hrvatska strategiju?!
- Ima. Pogledajte stand-by aranžman s MMF-om, to je strategija. Druga je stvar što je u našim prilikama cilj toga sporazuma neodgovarajući, jer je reduciran na stabilnost, izgradnju »tržišnih« institucija i mehanizama, a zanemaruje razvoj i zaposlenost. To je strategija stabilizacije nominalnog tečaja kune, svojevrsna deflacija. Računa se na spontani ulazak stranoga kapitala kao osnove razvoja. Domet te strategije je suviše ograničen. »Spontanitet« nije strategija.

• Što bi Hrvatska trebala uraditi da privuče strana ulaganja?
- Trebala bi promijeniti relativne cijene. Nama sada strani kapital dolazi na bazi ovako definirane stabilnosti, oni kupuju naše obveznice i financiraju naše deficite. No, mi ga moramo privući u proizvodni sektor kako bismo smanjili nezaposlenost i povećali izvoz.

• Kako komentirate prijedloge da se formira poslovna banka u državnom vlasništvu?
- Ja nisam bankar, ali nema razloga da, uz određene preduvjete, to ne podržim, ako ustanovimo da nam je ona potrebna. Država bi, primjerice, mogla otkupiti dionice Splitske banke i spojiti je s Hrvatskom poštanskom bankom nakon sanacije.

• No, koja bi bila funkcija jedne takve banke?
- Kreditiranje razvoja. Kako ćete danas razviti Slavoniju ili staviti na noge Dalmaciju ako država ne odluči intervenirati u njihovu razvoju?! Strane su nam banke, doduše, potrebne, ali do određene razine: da nam povećaju konkurentnost privrednog ambijenta i da nam otvore kreditne linije na svjetskom tržištu, osobito nakon što se uvede euro.

• Kako ocjenjujete dosadašnji tijek približavanja Hrvatske EU-u?
- Nedavno smo parafirali Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju (SAA) EU-u, a u našoj javnosti se o implikacijama toga sporazuma uopće ne govori. Potpis na taj dokument zapravo znači da mi postupno ulazimo u zonu slobodne trgovine s Unijom. Uz pretpostavku da imamo racionalnu makroekonomsku politiku, s ravnotežnim cijenama i iskorištenost vlastitih resursa, time bismo trebali dobiti. No, bojim se da mi za to nismo pripremljeni u uvjetima ekonomske politike kakvu imamo. Ona slabo uzima u obzir mjere podrške domaćoj privredi u narastajućem konkurentnom ambijentu. Slabo je povezana ekonomska politika u realnom sektoru i financijskom sektoru gospodarstva.
Ipak, EU nam je tim sporazumom ponudila konzultantske usluge, te mogućnost kratkoročnog uvođenja uvoznih restrikcija ako naša platna bilanca dođe u poteškoće. Tu su nam, dakle, vrata otvorena. No, postoje stvari koje bi u budućnosti mogle postati kritične za nas. Prije svega, tu je pitanje roka prilagodbe našega realnog sektora gospodarstva uvozu iz EU. Zanimljivom bi se mogla pokazati odredba po kojoj do 2004. godine moramo jače liberalizirati kapitalni račun. To znači da će naši građani moći kupiti njemačke obveznice, ali i da će državljani EU moći kupiti obveznice naše Vlade ili mirovinskih fondova, čime liberaliziramo priljev i odljev kapitala. Rasprave o drugom i trećem stupu mirovinskog osiguranja, primjerice, moraju to uzeti u obzir. Osim toga, govori se i o liberalizaciji tržišta nekretnina. U tome će doći do izražaja razlike u kupovnoj moći, jer se naša kupovna moć ne može mjeriti s europskom. Posebno će doći do izražaja interes Europljana za kupnjom nekretnina u turističkim područjima, a mi im tu nećemo moći parirati našom kupovnom snagom. To bi moglo dovesti i do porasta cijena stambenog prostora u turističkim, atraktivnim područjima. Naši građani mogu zbog toga napraviti dobar posao.
Još će dugo biti važno imati autonomiju u makroekonomskoj politici. Nitko u Hrvatskoj nije protiv ulaska u Europu, ali prethodno mi moramo stvoriti radna mjesta ovdje, jer će pristup naših građana europskom tržištu rada biti vrlo ograničen. Zato nam treba zaokret u ekonomskoj politici i zadržavanje monetarnog suvereniteta. Europa nam je te mogućnosti, doduše, ostavila, ali preko nekih odredbi SAA, poput one o kapitalnom računu, oni razmišljaju o svojim interesima. Otvaranje pojedinih tržišta pitanje je »optimalnog redoslijeda«. Otvaranje europskoga tržišta rada, kao što vidite, nije u prioritetu, a nekretnina jest.

• Proračun je, očito, u sve većoj krizi: planirani prihodi od privatizacije se ne ostvaruju, a deficit se povećava i financira se uglavnom novim zaduženjima. Kako će se stvari dalje razvijati? Hoće li, primjerice, mirovine ponovno kasniti?
- Mirovine su već počele kasniti. Mislim da će upravo na tom području nešto puknuti u svijesti i da će se shvatiti da u rukama imamo instrumente koje još nismo ni počeli koristiti. U Vladi kažu da za dvije godine moramo eliminirati proračunski manjak, jer onda više nećemo imati što prodavati. Međutim, radi prevladavanja deficita nužno je odmah poći s politikom visokih stopa rasta. Ako imamo stopu rasta od 2,5 posto na godinu, a kamate na zaduženja nam iznose, recimo, šest posto, onda to znači da zapravo sav naš rast ide u otplatu kamata na zaduženja. Jedini je izlaz dinamična razvojna strategija, sve drugo nas vodi samo u odgađanje donošenja već sada nužnih strateških odluka.

• No, koliko je jedan, za naše prilike ipak radikalan zaokret, ostvariv u sadašnjim okolnostima? Podsjetio bih Vas da je Hrvatska lani ušla u WTO, a ove godine je sklopila SAA s EU i stand-by aranžman; svi ti dokumenti zapravo brane izravno upletanje države u ekonomiju? Osim toga, imamo i novi Zakon o HNB-u, koji državi eksplicite brani da se zadužuje kod središnje banke?
- Puno toga će se morati mijenjati i prilagoditi jednoj drukčijoj politici. Ali, za takav program moramo imati široki konsenzus i bolju komunikaciju između državne vlasti i građanskog sektora društva, te između Vlade i stručnjaka, sindikata i poslodavaca. Velik društveni i politički napor trebat će učiniti da bismo aktivirali naše mogućnosti za izlazak iz krize. Nije riječ o uplitanju države u ekonomiju. To je zastarjela i pomalo zločesta floskula! Riječ je o razvojnoj strategiji države. U kriznom stanju potrebna je odgovarajuća strategija izlaza. Tko to može uraditi ako ne država?!

Adriano Milovan