• Zakon o kulturnim vijećima jednoglasno je prihvaćen u Saboru. Njime će se stotinjak ljudi naći u položaju da odlučuju o kulturi. Što sada dalje? Kako će se razrješavati odnos politike i kulture i istodobno osigurati funkcioniranje ukupnog kulturnog sustava, od zaštite kulturne baštine, muzeja i galerija do festivala i smotri?
-Zakonom o kulturnim vijećima, sa stajališta kulturne politike, kako smo je zamislili i vodili od početka, zaokružili smo strukturalne reformske zahvate u kulturi koliko je u pitanju legislativa. Sve je to još svježe, ali osim znatno većih proračunskih sredstava i javnog iskazivanja načina trošenja tih sredstava, imamo i nove najstimulativnije poreske zakone koji osiguravaju nezavisniji materijalni položaj kulture, dok s druge strane, Zakonom o kulturnim vijećima sada imamo i nov način odlučivanja u kulturi. To su velike novine i sve su na tragu stvaranja autonomije kulture, dakle smjera koji kulturu izdvaja iz politike, tj. vraća kulturu kulturnim djelatnicima u smislu njihove materijalne i političke nezavisnosti, odnosno suodlučivanja.

• Držite li da to neće ugroziti npr. financiranje standardnih elemenata kulturnog sustava, ako vijeća neće biti voljna trošiti sredstva ili odobravati odluke npr. u korist nacionalnih kazališta ili zaštite kulturne baštine?
- Ne možemo unaprijed predviđati odluke vijeća, ali postoji zaštitni mehanizam, od globalne preraspodjele sredstava unutar pojedinih područja za pojedina vijeća, do toga da se ministar javno i obrazloženo može suprotstaviti pojedinoj odluci vijeća, o čemu dakle naposljetku, sud donosi javnost. No vijeća su način sazrijevanja za kulturu i sazrijevanja kulture same i to je jedini put demokratskog razvitka društva uopće, a ako se na put ne kreće onda se sigurno ne dolazi ni do cilja. Dakako da taj put nije idilična cesta. Bit će sigurno i konflikata, ali u njima više neće arbitrirati nepoznati forumi koji od ljudi čine poslušnike, nego će se sami ljudi u kulturi naći u prilici da preuzimaju javne odgovornosti. Sve je to prilično zahtjevno, ali nema alternative, osim vjere da je nekontrolirana politika bolja od javnog povjerenja. Ako bismo to prihvatili, onda ni demokracija uopće nema smisla, pa ni sam napor kojem smo se desetljećima izlagali.
 

• Navršilo se 500 dana vaše vlade i vašeg ministarstva. Što vam se pokazalo, s kojom vrstom kulture ste imali najmanje, a s kojom najviše problema, što vas je najviše opsjedalo?
- Pa rekao bih ovako: ona vrsta kulture koja ima od ranije uhodane mehanizme odgovornosti, napose odgovornosti stručnog odlučivanja kao što su arhivi, muzeji, knjižnice, zaštita kulturne baštine u pravilu izaziva i najmanje problema, tj. problemi se rješavaju solidarno, suodgovorno, temeljem afirmacije stručnih kriterija. Kada su na sve to došla i veća sredstva, ne za plaće nego za programe, usudio bih se reći da možemo govoriti i o međusobnom zadovoljstvu - barem takve potvrde često nailazim na terenu, a nadam se da mi ne laskaju. Kada je pak riječ o odlučivanju o područjima umjetničkog stvaralaštva, tu su nezadovoljstva katkada sastavni dio samog tog stvaralaštva. Možemo evidentirati da smo osobito poticali novo stvaralaštvo - dobili smo npr. novu generaciju pisaca u čemu valjda ima nešto i od golemih iskoraka u poticajima za izdavaštvo, po prvi puta nakon deset godina otvorio se prostor novog filma s novim likom festivala, npr. dokumentarnog i eksperimentalnog, ali i igranog filma, dobili smo i novi lik hrvatske kulture na svjetskim, npr. likovnim smotrama s naglaskom na modernitetu, o hrvatskoj kulturi napokon se piše sa simpatijama i tamo gdje su ranije dominirali zazori.
No svemu tome svakog se dana mijenja stanje dionica: može vam se dogoditi da jedan umjetnik u jednoj godini ima sve što se dade zamisliti, ali mu niste došli na jednu izložbu ili koncert, ili ga niste podržali u nekoj neostvarivoj ambiciji, i smjesta nastupa prava katastrofa. Ali tu sam nemoćan - i ja i bilo tko drugi. Ako i vrednovanja u kulturi mogu biti prilično mjerljiva, to ne znači da se ona uvijek i mjere.

• Koja je stvarna moć ministra kulture?
- Ministar kulture raspolaže relativno velikim sredstvima koja idu neposredno na javne potrebe u kulturi te u svakom konkretnom slučaju zvone, na aplauz ili na uzbunu. Stvar je elementarne pameti da odluke ne donosi sam, iako prije svega on sam odgovara za njihov utrošak. Od relativno visoke mogućnosti donošenja arbitrarnih odluka, kakva je bila do jučer, budući da su povjerenstva koje je ministar formirao isključivo savjetodavna, sada s kulturnim vijećima razvijamo sustav nearbitrarnog, dakle autonomnog i stručnog odlučivanja, možemo reći suodlučivanja u kulturi. To znači da ministar i dalje snosi odgovornost, jer je kao i Vlada zadužen za korištenje novca poreznih obveznika, ali ta se odgovornost umnaža sa stručnim tijelom koje ima vlastit položaj u odnosu na ministra jer ga imenuje Vlada. Razumije se, uvjeti odgovornosti vrijede i za kulturna vijeća jer se odluke donose pred licem javnosti što se u takvom sustavu dvostruko podvlači te potiče odgovornost i uprave i struke. Inače, mislim da je loš onaj ministar koji je moćan u kulturi, a dobar onaj koji je moćan izvan kulture, tj. koji je sposoban da ostvari prostor za kulturu, tj. da osigura moć kulture same. Prilično rizična pozicija, zar ne? No, moć u svakom modernijem sistemu sve više znači inventivnost i sposobnost pronalaženja konsenzusa, a sve manje organizaciju poslušnosti za podršku samovoljnim odlukama.

• Čija je i kakva po Vama idealna koncepcija kulturne politike i zašto?
- Već u mojih pedesetak godina života, čak i posljednjih tridesetak kulturno aktivnih, bio sam i bili smo svjedoci, pa i na nama su se isprobavali modeli vrlo različitih kulturnih politika, partijske, pa samoupravne, kriptopartijske, poslije i konzervativno-nacionalne, ili preko granice malroovsko-langovske i mnoge druge kulturne politike, sve do suvremenih europsko integralističkih i multikulturalističkih. I u Hrvatsku su se prenosile mnoge od ideja takvih politika, ali bilo je kulturnih iskaza nezavisnih od bilo kakve politike. Npr. Zagreb 50-ih i 60-ih godina, Muzički bijenale ili Nove tendencije u slikarstvu, nisu sumjerljive nekoj određenoj kulturnoj politici toga doba, dapače one stoje izvan takve politike koja još govori dijelom i o partijnosti u umjetnosti, a prepoznaje kao dopustiv otklon još jedino Naivu u slikarstvu, uostalom kao i do nedavno.
Namjerno zaoštravam odnos između kulturnih politika i kulturnog stvaralaštva jer želim u pojmu kulturne politike razdvojiti pojmove - kultura i politika - u korist onoga što smatram najvažnijim, a to je da politika treba osigurati i omogućiti pluralizam kulturnih orijentacija, poetika, estetika, kako hoćete. Ne znam što je uopće ključnije od toga, u odnosu na naše vlastito nasljeđe, u odnosu na naše vlastito iskustvo koje je upoznalo i politički totalitarizam u svim verzijama, pa i nihilizam samog kulturnog odgovora koji također može biti barbarogeni oblik političkog totalitarizma. Odgovaram vam konceptualno na sadržaj pitanja. Razumije se, repertoar široke kulturne politike u empirijskom smislu je nešto drugo.
Mnogi odgovori iz te dimenzije, ali i nova pitanja, dati su na stranicama Nacrta kulturne strategije, široko diskutirane knjige koju je i objavilo naše Ministarstvo i koja prilično cjelovito eksplicira postavljanje kulturne politike za mnoga pojedinačna područja.

• Mišljenja ste, koliko znam, da je nepotrebno forsirati Zakon o filmu i njegovo donošenje kada za njegovu realizaciju nema uvjeta, a pod tim se podrazumijeva prije svega nepostojanje nacionalnog filmskog studija i adekvatne distribucijske mreže?
- Svakako je potrebno forsirati uvjete da što prije dođemo do zakona o filmu, da što prije obnovimo nacionalni filmski studio, distribucijsku mrežu, standardiziramo položaj HTV-a u odnosu na domaći film, osiguramo dostojanstvo i profesionalnost u producentskoj profesiji, riješimo pitanje Kinoteke, vezano i uz Akademiju, pa i spomenutu Gruntovnicu, i još mnogo toga drugoga što i vi često spominjete, od dvorane za europski film, do koliko-toliko zaštićenog hrvatskog filma kako je to npr. u Francuskoj za francuski.
Nažalost dobar dio toga prelazi moći Ministarstva kulture, pa čak i Vlade, a vezuje se uz najdublje tajne tranzicijskog procesa na hrvatski način o čemu bi ponešto mogli reći i sudovi, dok je drugi dio vezan uz ukupni angažman da tako kažem filmske zajednice, udruga režisera, filmskih djelatnika i drugih. Bez te ukupne solidarnosti i angažmana zakon je mrtvo slovo na papiru.
Maksimum što možemo sami, ako nam Sabor bude sklon, jest vezati distributere uz interes prikazivanja domaćeg filma, ako nam to ne predstave kao vezivanje ruku na slobodnom filmskom tržištu. Mislim da smo za film kao Ministarstvo učinili veoma mnogo, usporedno s ranijom fazom, od koraka prema europskim institucijama, obnove samih filmskih vrstiju, novih i atraktivnijih festivala, više filmova... Sad nam tako neki i kažu: imamo film, ali nemamo kinematografiju ... Što možemo, kad smo za film valjda dovoljni mi, a za kinematografiju treba cijelo društvo - angažman samih filmskih djelatnika, odgovarajući poticaji distributera, revizija pretvorbe... Ipak, nisam pesimist. Ako smo učinili prvi korak, a mislim da jesmo, od više filmova, igranih i dokumentarnih, do jačih i novih festivala, od Splita do Pule, vjerujem da će agensi koji se sada aktivnije javljaju prevaliti i taj korak koji nije samo u kulturi nego i u industriji.

• Kad smo na filmu, što je s problemom novog Sedlarovog filma koji je izazvao polemike u javnosti? Hoće li ga Ministarstvo kulture financirati?
- Za nas takav problem niti ne postoji. Sedlar se Ministarstvu nije ni javio nikakvim zahtjevom. To je valjda jedinstven slučaj da ne možemo biti krivi ni kad bi htjeli, osim ako se ne misli da se mi moramo raspitivati kome što treba, a što se katkada ipak misli.

• Mislite li, dakle, da ste često kritizirani bez osnove?
- Svjestan sam javnog karaktera ovog posla i ne bježim od posljedica. Također znam što smo stvarno učinili, a to se i respektira u odgovornim krugovima, od kulturne zaštite do alternativne kulture, što je sve po prvi puta i izloženo sudu javnosti u svim segmentima rada ministarstva.
Ovo je prvo ministarstvo kulture, ali i Vlada uopće, koja nije zaštićena nikakvim političkim, ideološkim, nacionalnim, partijskim, pozitivnim ili represivnim sustavom podrške ili prijetnje. Znam i to da frustracije katkada traže i herostratske načine izražavanja, znam da nismo savršeni, ali svi bi morali znati da pored kritike ne trebaju baš i laži, a njih je puno i one pomračuju mogućnost same orijentacije u društvu. Zašto pisati neistine ako su lako moguće provjere.
Tako neki dan čitam, da spomenem samo najbezazleniji svjež primjer, kako za razliku od kanadskog dužnosnika koji je posjetio »svoju« umjetnicu u Veneciji prigodom bijenala, ja se eto nisam udostojao posjetiti paralelnu izložbu Jagode Bujić, valjda zbog neke njene ranije nesretne izjave, pa taj izostanak mog posjeta dobiva i političku težinu. A stvar je u tome da sam ja posjetio i njenu izložbu i izložbu u obližnjem paviljonu Dejana Jokanovića Toumina, samo za razliku od Dejana, upravo gospođa Jagoda nije bila u dogovoreno vrijeme na vlastitoj izložbi.

• Što ćete učiniti ako ministar kulture Jugoslavije dođe na pulski festival popratiti srpski film?
- Zanimljivo pitanje. Doduše još nismo razriješili pitanje vraćanja otete kulturne baštine, niti mi je poznato da bi mogućnost takvog posjeta bila službeno otvorena. Odgovor bi, dakle, kao i pitanje mogao biti samo hipotetski, pa ćemo radije, u skladu s uzusima državne uprave odgovarati samo na stvarna pitanja.

• I na kraju jedno filozofsko pitanje: što je za Vas znak optimizma, a što pesimizma u kulturi?
- Znak pesimizma bio je da smo »najstariji kulturni narod« u Europi, a znak optimizma je da to možda ipak nismo.

Branka Sömen