ZAGREB, 1. srpnja – Dr. Ivan Čehok, saborski zastupnik HSLS-a i gradonačelnik Varaždina, nedavno je izjavio da u nas jedina politička podjela jest podjela na poštene i nepoštene, što je i povod ovom razgovoru.
l Što ste time htjeli reći?
– U nas se neprekidno rabe prostorne metafore kojima se označuju pozicije u lepezi političkih ideja i usmjerenja – lijevo, lijevi centar, centar, desni centar, desnica, ultradesnica... No, pitanje je zapravo što je točka razlikovanja. Ta točka može biti samo građanin sa svojim moralnim odlikama iz kojih proistječe pravni i politički status – ako nema lica, nema lijevoga i desnoga obraza.
l Pa kakve su to ljevica i desnica, s obzirom na tu središnju poziciju građanina?
– Možemo odmah reći – u našoj političkoj povijesti nasilno je prekinuto razvijanje građanskoga društva u kojemu se smjer političkoga mišljenja i djelovanja određuje upravo s pogledom na zaštitu moralnoga, pravnoga i političkoga statusa građanina. Kad se ta točka razlikovanja izgubi ili prekrije drugim bitnim svojstvima, poput, primjerice, samoupravljača, državotvoraca... falsificira se i stvarno prostorno razmještanje političkih ideja.
l Zašto se to nastoji prikriti?
– Jer je tada najlakše vrludati u političkome djelovanju. Već je smiješno da se u javnosti zastupa koncept »tihe građanske većine« koji nije ništa drugo nego utapljanje građanina u živome pijesku ideologija. Građanin upravo per definitionem nije šutljiva, povučena i pasivna većina koju bi trebala voditi nekakva prosvijećena i jedino hrabra opcija. To je možda bliže malograđaninu kao političkoj točci razlikovanja.
| Iako su ključna pitanja ovoga društva gospodarski i socijalni oporavak, do njega neće doći sve dok praktično nema nikakvih stvarnih promjena. Osnovna pretpostavka demokratskoga društva – promjena vlasti – u nas se pretvara u izmjenu osoba: vraćaju se jedni te isti i zatječu upravni i politički aparat koji je služio svima. Stoga se zalažem za pomlađivanje, ali ne dobno, već strukturno, kaže Čehok |
l Želite reći da ljevice i desnice praktično nema? Ako je nema, po čemu je onda moguće prepoznati autentično lijevo političko opredjeljenje, što je bitna razlikovna točka lijevoga i centra ili desnoga i centra?
– Osim ideoloških floskula o tome da ljevica žustrije staje u zaštitu ljudskih prava, nema razlike. Pa najveća zla u Europi nakon II. svjetskoga rata neposredna su posljedica nakaznog ljevičarenja koje je zapravo po metodi bilo desničarsko isticanje kolektiviteta kojemu pojedinac ne znači ništa. Što je to ljevica u Hrvatskoj učinila na zaštiti radničkih prava, osim što se kozmetički prepravilo Zakon o radu? Dio radnika i dalje je izložen iživljavanju poslodavaca, dio nije prijavljen, dobar dio radi dnevno iznad zakonom propisanoga radnoga vremena. Jesmo li možda osnažili mehanizme zaštite prava na rad? Što je s temeljnom razlikovnom odredbom lijevoga političkoga mišljenja – pravednosti? Izmiču li se državi iz ruku instrumenti proizvoljnoga etatističkoga upravljanja... Ili, desnica, koja doista, kako je rekao Dražen Budiša, mentalno živi u Jugoslaviji i igra se babaroge pokušavajući zastrašiti cijeli narod i prikazati se kao jedina borbeno budna opcija.
Stranke koje su uništile nacionalno bogatstvo danas podozrivo gledaju na njegovo otvaranje svjetskome tržištu, zaziru od integracija premda su nas gospodarski učinile ovisnima. Samo nekoliko spomenutih pitanja pokazuje koliko je dvojbeno u Hrvatskoj rabiti uobičajene metafore.
l Kako je u svemu tome moguće razlikovati poštene i nepoštene?
– Ne bih govorio o poštenim i nepoštenim kako se ne bih izložio prigovoru da rabim jeftine pojmove bez sadržaja. No, građansko društvo pretpostavlja jedino moguće razlikovanje – osobu i identitet. I upravo tu dolazimo do ključnoga – kakav tip identiteta tražimo. Ima li smisla govoriti o identitetu kada vrednujemo podatke iz osobnoga životopisa u javnome prostoru, koristeći se tzv. biografskim tiskanicama? Naime, u nas svako vrijeme donosi službeni biografski list – tiskanicu na koju treba upisati samo informacije koje su ionako već formirane.
Isti oni koji su se do 90. u svojim biografijama hvalili samoupravnim dostignućima, cijelo su desetljeće upisivali samo državotvorne pothvate, danas pak pišu u otklonu od sebe samih i zlosretnih vremena, prikazujući se kao stručnjaci koji su potiho subverzivno rastakali oba sustava. Nakon svakih izbora shvatimo da smo svi subverzivni mineri iznutra, ali zapravo razbijamo unutarnju jezgru građanina, osobnu slobodu koja je povezana s odgovornošću za učinjeno.
l Što je, kakav je danas naš identitet?
– U nas je identitet nešto što više ovisi o prikrivanju nego o otvaranju javnosti. Stoga ljevičarem danas može biti i netko tko je svojim djelovanjem zatirao ljudska prava, kao što i u desnom centru može biti netko tko je gorljivo zagovarao obranu radništva od pogubnosti konzervativnih ideologija. Hrvatska javna i politička scena nalikuje na manevarski poligon u kojemu svi taktički napadaju sve, brzo mijenjajući mjesta kako im trenutno odgovara i braneći onaj dio prostora koji trenutno zaposjedaju.
l Zato smo više zabavljeni našim međusobnim političkim zadjevicama negoli gospodarskim pitanjima?
– Iako su ključna pitanja ovoga društva gospodarski i socijalni oporavak, do njega neće doći sve dok praktično nema nikakvih stvarnih promjena. Jer osnovna pretpostavka demokratskoga društva – promjena vlasti – u nas se pretvara u izmjenu, rotaciju osoba: vraćaju se jedni te isti ljudi koji, k tome, zatječu upravni i politički aparat koji je služio svima. Stoga se zalažem za pomlađivanje, ali ne dobno, već strukturno, koje mora započeti sa stvarnim promjenama. U svim demokratskim državama politički sukobi nastaju i postoje kako bi promijenili strukturu vlasti, u nas se često događaju samo stoga što se prikriva stvarna struktura vlasti i stoga smo spori u bilo kakvim promjenama, što se, na žalost, vidi i u učincima ove vlasti.
Andrija Tunjić
|
