Juriš na Europu

Janko Vranyczany-Dobrinović

Vranyczany-Dobrinović Janko

Datum:

26.02.2000

Slika autor/izvor:

Objavljeno na:

Feral

Objavi na:

JANKO VRANYCZANY-DOBRINOVIĆ, HRVATSKI VELEPOSLANIK PRI EUROPSKOJ ZAJEDNICI

Reakcija Europe prema Hrvatskoj nakon izbora i promjena sugerira da se radi o povratku “izgubljenog sina” i ja zaista još nikad nisam doživio tako naglašen i tako užurbano izražen predujam prema nekoj do jučer negativno ocijenjenoj i blokiranoj zemlji

: “Priznajem da me ova razna natezanja i raskidanja u HDZ-u osobito ne zanimaju”

“Promjena odnosa svijeta prema Hrvatskoj može se označiti euforičnom i takav zaokret za 180 stupnjeva zaista je neuobičajen”

tekst

* prisustvovali ste nedavnim susretima predsjednika Vlade Ivice Račana i ministara Tonina Picule i Ivana Jakovčića s Romanom Prodijem i drugim čelnim ljudima Europske unije. Kako ste doživjeli atmosferu koja je vladala u tim razgovorima?

- Kao hrvatski rodoljub i svjestan Europljanin te sam susrete doživio kao značajan korak prema prihvaćanju Hrvatske kao ravnopravnog partnera u krugu europskih naroda i, kako su neki od vodećih dužnosnika to kazali, “u našu obitelj”. Upravo sam se takvim riječima, o uključivanju u europsku obitelj - ako se toga danas još itko sjeća – bio obratio članovima prvoga demokratski izabranog Hrvatskog sabora, 30. svibnja 1990. godine. Posjetom novog predsjednika Vlade Ivice Račana Bruxellesu, njegovim nastupom i izjavama, a i prvim jednoglasnim reakcijama na te njegove nastupe, moja se u Saboru izražena želja sada nezaustavljivo ostvaruje.

* Kod nas se govori o euforiji kojom je Europa dočekala promjenu vlasti u Zagrebu, a rekao bih da ta navodna euforija Zapada opet u Hrvatskoj izaziva dodatnu euforiju. Nismo li možda tako nepotrebno uletjeli u spiralu euforije i pretjeranih očekivanja?

- Priznajem da bi se nagli preokret u odnosima, koji je za sada na prvi pogled još samo na verbalnoj razini, sa svojim toplim, temperamentnim i naglašeno prijateljski izraženim porukama, mogao označiti euforičnim. Takva nagla promjena stavova za 180 stupnjeva zaista je neuobičajena, jer ne radi se o pojedinačnoj reakciji, nego o širokom, grupnom stavu, od SAD-a i Kanade do europske petnaestorice. Dosad još nikad nisam u tom obliku doživio tako naglašeno i užurbano izražen predujam prema nekoj još do jučer negativno ocijenjenoj i u odnosima blokiranoj zemlji. Takvo što nije bilo izraženo čak ni u odnosima s drugim postupno redemokratiziranim državama i usporedivim slučajevima, kao na primjer prema nekim baltičkim zemljama ili Slovačkoj.

Reakcija Europe u našem slučaju sugerira da se radi o povratku “izgubljenog sina”. To nam može biti od koristi, osobito nakon generalnog gubitka simpatija za vrijeme stvaranja Herceg-Bosne i krvavog hrvatsko-bošnjačkog sukoba. Vaše pitanje o mogućoj pretjeranosti i nerealnosti euforičnih očekivanja ipak ima realnu podlogu. No, na dužnosnicima je i glasnogovornicima današnje vlasti, a i na vama novinarima, da nerealnim obećanjima, iznošenjem “priređenih” podataka i priželjkivanih, ali neostvarivih termina ne izazivate zablude i razočaranja. Treba biti svjestan mjere i izvedivih mogućnosti, a budući pregovori bit će vrlo sadržajni.

PUT PREKO HAAGA

Bivšem predsjedniku i ministru vanjskih poslova osobno sam – uviđajući nespremnost da se zahtjevi za primanje u europske integracije poprate i ispunjavanjem uvjeta – savjetovao da formalno i ne podnosimo zahtjev, jer sam bio svjestan da bismo kao odgovor dobili uljudno pismo unaprijed poznata sadržaja * Moji odnosi s Ivicom Račanom bili su dobri još od prvih dana višestranačkoga Hrvatskog sabora, poslije su se razvili u prijateljske, i Tuđman je za to znao

* Smatrate li da je podrška Europe i SAD-a novoj hrvatskoj vlasti samo psihološka, ili će ona biti daleko konkretnija? Prilikom posljednjeg posjeta Hrvatskoj Madeleine Albright govorila je o gotovo simboličnim iznosima od nekoliko desetaka milijuna dolara.

- U novom odnosu prema Hrvatskoj postoji psihološka i ova druga komponenta. U svim političkim preokretima i preusmjerenjima, te dvije komponente se upotpunjuju. Euroatlantska zajednica vrlo je zainteresirana za mirno uređenje, stabilnost, demokraciju i ekonomski prosperitet ovih prostora. Hrvatska sa svoje strane može mnogo pridonijeti realizaciji tih interesa, možda ne toliko koliko se to od nje očekuje, nego tek s obzirom na njezinu veličinu, težinu i gospodarske snage - koje nisu prevelike, pa stoga ne smijemo nastaviti s nezgrapnim, samodopadnim precjenjivanjima.

* Što hrvatska vlast mora hitno učiniti kako bi pozitivno raspoloženje međunarodne zajednice kapitalizirala u najvećoj mogućoj mjeri?

- U kratkom roku od nekoliko prvih mjeseci vladanja ona mora ispuniti uvjete koji nisu izraženi danas, nego prije nekoliko godina, i koji su hrvatskoj javnosti široko poznati. Među tim uvjetima bit će vjerojatno najteže u brzom roku ostvariti mogućnosti za povratak izbjeglih hrvatskih građana. Razlozi su u pomanjkanju financijskih, stambenih i radnih mogućnosti, kao i u psihološki razumljivom i teško izbrisivom nepovjerenju i otporu na lokalnim razinama.

* Procjenjuje li se u diplomatskim krugovima u Bruxellesu da će Hrvatska doista zadovoljiti sve zahtjeve koji su pred nju postavljeni? Na primjer, nije li u sadašnjoj vlasti vidljiv strah da ne izgubi naklonost dijela građana ako bude bezuvjetno surađivala s Tribunalom u Haagu?

- U Bruxellesu su svjesni mnogih poteškoća u provedbi željenih uvjeta i zadaća, jer za to postoje primjeri u Bosni i Hercegovini i na Kosovu. Što se tiče odnosa prema Haaškome sudu, hrvatska je nova vlast odlučila i u Bruxellesu se javno opredijelila za suradnju s njim. U kojem će se to obliku odvijati, odlučit će Vlada. Postulat je da se pitanje suradnje s Haaškim sudom s političke razine prebaci na pravnu razinu.

NEVIĐENA GESTA

Na svečanoj prisezi hrvatskoga predsjednika u Zagrebu bila bi nazočna ista značajna skupina stranih državnika i u slučaju da je umjesto Mesića pobijedio Budiša, jer su oba kandidata međunarodno percipirana kao demokratski i europski orijentirani. Njihov je dolazak zapravo bio gesta prema hrvatskim građanima koji su se u golemoj većini opredijelili za promjene i ta gesta, neviđena i neočekivana, neosporivo učvršćuje međunarodni položaj Hrvatske, valjda i značajnije nego za vrijeme djelomično nevoljkog priznanja nezavisnosti prije deset godina

* Pri ulasku u Vijeće Europe Hrvatska je potpisala da prihvaća svoje obaveze kako bi se prilagodila zapadnim političko-civilizacijskim standardima, koje su koncipirane u 21 točki. U kojoj su mjeri te obaveze dosad ispunjene?

- Nisam nadležan za odnose s Vijećem Europe. Vjerujem ipak da će naše dosad neispunjene obveze ubrzano biti ispunjene. To je u interesu daljnjeg razvitka naših odnosa s euroatlantskim organizacijama. Uvjeren sam da će se Hrvatska, koja se tek sad nalazi na početnoj točki, u dogledno vrijeme ne samo dostići nego da će vjerojatno u konačnom sprintu i prestići neke zemlje koje su u utrci za Europu već poodmakle.

* Možete li procijeniti što za međunarodni status Hrvatske znači pobjeda Stipe Mesića na predsjedničkim izborima, a što bi značila pobjeda Dražena Budiše?

- U međunarodnom statusu Hrvatske ništa se ne bi bitnije promijenilo da je pobijedio drugi kandidat. Svečanoj bi prisezi bila nazočna ista značajna skupina stranih uzvanika. Njihov posjet Zagrebu nije bila gesta prema jednoj određenoj osobi, jer su oba kandidata međunarodno percipirana kao demokratski i europski orijentirana, nego kao gesta prema hrvatskim građanima koji su se u golemoj većini opredijelili za unutarnje i vanjskopolitičke promjene. Ujedno, u opsegu u kojem se dogodila, to je neviđena i neočekivana gesta prema čitavoj Hrvatskoj, i ona neosporivo učvršćuje njezin međunarodni položaj. Učvršćuje ga gotovo značajnije nego za vrijeme djelomično nevoljkog priznanja nezavisnosti prije deset godina ili primanja u članstvo Ujedinjenih naroda.

NEMOGUĆA MISIJA

Naš odnos prema Europi dosad je bio atipičan, dvosmislen i nekonzistentan. Postojalo je nerealno mišljenje da bi nas Europa morala voljeti onakve kakvi jesmo, jer da smo mi od pamtivijeka časna supereuropska zvijezda, vjerni kršćanstvu, civilizirani, hrabri, i nama ne trebaju prilagođivanja kao drugima, jer je Marulić bio prevođen na sve poznate jezike prije Shakespearea ili Molièrea, jer je “naša demokracija” doprinos stabilizaciji Europe, jer su naša rješenja za Bosnu i Hercegovinu jedina pravedna i ispravna... S takvim stavovima nismo, na žalost, mogli ući ni u predsoblje Europe

* Kakav učinak u međunarodnim diplomatskim krugovima postižu dosjetke predsjednika Stjepana Mesića, poput one da “ni Tuđman ni Milošević ne mogu iz zemlje”? Koliko je takav govor kompatibilan zadanim diplomatskim konvencijama?

- Vjerujem da, osim lokalnih diplomatskih predstavnika, nitko od utjecajnijih inozemnih diplomata, zatrpanih opsežnim dnevnim poslovima i problemima, ne prati osobito doskočice hrvatskih vodećih političara ili predsjedničkih kandidata, niti im posvećuje veću pozornost.

* Prijašnja je vlast stalno ponavljala da "Europa Hrvatsku ne želi". S druge strane, zahtjeve za primanje u europske integracije nije bila ni podnijela. Zašto, po vašem mišljenju, to nikad nije učinila?

- Naš odnos prema Europi bio je atipičan, dvosmislen i nekonzistentan. Postojalo je nerealno mišljenje da bi nas Europa trebala voljeti onakve kakvi jesmo, jer da smo mi od pamtivijeka časna “super-europska zvijezda” na ovim našim prostorima. Vjerni smo Europi, kršćanstvu, civilizirani smo, ujedno smo i časni i hrabri. Nisu nam potrebna prilagođivanja kao drugima, jer Marulić je bio preveden na sve poznate jezike prije Shakespearea ili Molièrea. Nama je “naša demokracija” dovoljna, i ona pridonosi stabilnosti regije i čitave Europe. A naše rješenje za Bosnu i Hercegovinu, kao i naš odnos s bosanskohercegovačkim Hrvatima jedino su pravedni i ispravni. S ovakvim stavovima nismo, na žalost, mogli ući ni u predsoblje Europe. U tom kroničnom nesporazumu, i pri našoj tvrdoj nepomičnosti, osobno sam savjetovao da ne podnosimo zahtjev za primanje u europske integracije, bez spremnosti da takav potez popratimo odgovarajućim koracima u ispunjavanju barem dva od četiri tražena uvjeta. U nedostatku takve spremnosti, smatrao sam, nepotrebno bismo dobili uljudno pismo unaprijed poznata sadržaja. Bivši predsjednik i ministar vanjskih poslova složili su se s mojim mišljenjem.

VEZE S RAČANOM

* Prije nešto manje od tri mjeseca šuškalo se da bi Ivica Račan upravo vas mogao “gurnuti” u kandidaturu za predsjednika Republike. Od toga poslije nije bilo ništa, no možete li nam reći u kakvim ste odnosima s Ivicom Račanom i novom hrvatskom vlašću?

- Moji odnosi s Ivicom Račanom bili su vrlo dobri još od prvih dana višestranačkoga Hrvatskog sabora, a poslije u doba Vlade nacionalnog jedinstva. U međuvremenu, oni su se razvili u prijateljske odnose. Imao sam priliku da s Račanom i s dr. Zdravkom Tomcem često izmjenjujem viđenja i informacije o razvitku naših brojnih problema, osobito bosanskohercegovačkog pitanja i euroatlantskih odnosa. Mnogo smo razgovarali, a posljednjih godina naše su se ocjene većinom podudarale. Pokojni je predsjednik Republike znao za moje dobre odnose s čelnicima SDP-a i za moj stav da je za modernu demokraciju u Hrvatskoj od velike važnosti postojanje odgovorne, europski orijentirane socijaldemokratske stranke povezane sa socijalističkom internacionalom i sa sličnim strankama u europskim zemljama. Razvoj događaja pokazao je da je ta moja ocjena, kao i težina koju sam pridavao SDP-u, bila ispravna.

* Ovih je dana u okviru HDZ-a osnovana frakcija “barakaša”, koji se smatraju autentičnim HDZ-ovcima i izravnim sljedbenicima Franje Tuđmana. Može li se Tuđmanova ostavština na kraju svesti na političke ideje koje simboliziraju Branimir Glavaš, don Anto Baković, Đuro Perica, Petar Šale i Maja Freundlich? Kako to da se većina drugih istaknutih pripadnika HDZ-a danas, izričitije ili tiše, odriče svojega dojučerašnjeg karizmatskog vođe?

- Priznajem da me razna natezanja i raskidanja u HDZ-u osobito ne zanimaju. Već sam rekao da sam uvijek smatrao i podržavao stav da hrvatska politika treba jednu odgovornu i modernu socijalističku stranku europskog stila. Isto tako smatram i podržavam stav da hrvatska politička stvarnost treba i modernu europski orijentiranu stranku demokršćanske orijentacije, s humanističkim i čvrstim moralnim načelima.

TUĐMAN SAMOTNJAK

* godinama ste u hrvatskoj javnosti predstavljani kao jedan od rijetkih ljudi koji mogu otvoreno i izravno kritizirati predsjednika Tuđmana, i čije mišljenje je bivši predsjednik iznimno uvažavao. Kako biste ocijenili Tuđmanovu političku ostavštinu? U kojim ste ga pitanjima kritizirali, a koje njegove poteze smatrate pozitivnima?

- Odnosi između pokojnog predsjednika dr. Franje Tuđmana i mene bili su srdačni, otvoreni i prijateljski, džentlmenski smo se međusobno uvažavali. Vjerujem da je to u krugu Pantovčaka predstavljalo određenu posebnost. Taj odnos nije bio uvjetovan ni popraćen unutarnjopolitičkim i stranačkim razlozima, tenisom, nogometom, kartanjem, spletkama za širenje vlasti ili dobara. Naprotiv, to je bilo slobodno druženje, s izmjenom mojih europskih i kozmopolitskih iskustava i povijesno-rodbinskih uspomena s Tuđmanovim iskustvima i viđenjima. U nekim ocjenama naši su se pogledi podudarali, a u nekima nisu. Nisu se podudarali osobito u prosuđivanju bosanskohercegovačkog pitanja, poimanju demokracije i današnjeg ustroja Europe.

U posljednjim godinama Tuđmanovavladanja, osobito s razvitkom njegove bolesti, političke sam razgovore bio sveo tek na one najnužnije. Franjo Tuđman bio je zapravo emotivna i osjećajna osoba, no to je pokrivao čvrstoćom i namrgođenom krutošću; pragmatičar i ujedno romantičar, čvrste volje i tvrdoglavosti, uvjeren u svoje teze, te predimenzionirano zanesen u “svoju Hrvatsku” i svoje vizije. Nije bio dobar diplomat te sam ga često otvoreno, sve u džentlmenskom tonu, upozoravao na njegova, za nas škodljiva izlaganja.

Bilo bi pomalo prerano ocjenjivati čitavu ostavštinu tako kompleksne osobe, zapravo autoritarnog vuka samotnjaka iznad čopora, s uspjesima i neuspjesima, koji je pokušavao, no nije mogao biti demokrat. Činjenica je da je Hrvatska slobodna na čitavom svom teritoriju, te da je iz rata izašla s čvrstim granicama, međunarodno je priznata, ravnopravna je članica Ujedinjenih naroda, a njezin kakav-takav ustav i kakva-takva demokracija ipak su joj omogućili da u miru i slozi dođe do promjena koje su željeli njezini građani. Sve u svemu, to nije negativno, a ostalo neka ocijeni povijest.

Autor: Toni Gabrić