Zdunić Stjepan

04.03.2000

Feral

Tweet

STJEPAN ZDUNIĆ, SAVJETNIK PREDSJEDNIKA REPUBLIKE ZA EKONOMSKA PITANJA, GOVORI O POSLJEDICAMA PRECIJENJENE KUNE TE O TOME KOLIKO SMO JOŠ DALEKO OD EUROPSKE UNIJE

 

Mora se prevladati ovo neprirodno stanje da je sve u zemlji skupo, a preko granice jeftino. Koliko je tečaj kune nerealan, vidi se po tome što naši građani u malograničnom šopingu potroše koliko i strani turisti kod nas * Dojam je da nova vlast još uvijek slijedi istu nit kao i prijašnja; tzv. restrukturiranje privrede. To znači da želi srediti stanje u pojedinim privrednim granama i poduzećima kao da je ekonomska politika u cjelini, dakle makroekonomska politika, u redu * Ako se budemo zadovoljavali s godišnjim rastom od dva do tri posto, trebat će nam 20 godina da dosegnemo onu razvojnu razinu na kojoj bismo mogli rješavati probleme koje imamo danas

 

 

tekst

* sad kad ste imenovani ekonomskim savjetnikom predsjednika Republike, mnogi su se sjetili da ste još prije više od tri godine upozoravali kako politika tadašnje Vlade vodi u krizu sličnu onoj koja je tridesetih godina zahvatila američku privredu, kao i privrede najrazvijenijih evropskih zemalja. Taj vaš stručni rad (koji ste napisali zajedno sa dr. Matom Grgićem), izazvao je neuobičajeno veliko zanimanje javnosti, ali vlast je ostala gluha. Mislite li da se vaša tadašnja prognoza sada konačno obistinila? Pola hrvatskih poduzeća je pred stečajem, nezaposlenih i onih koji ne primaju plaće više je nego zaposlenih u privredi, troškovi života rastu sve brže itd. U kojoj smo mi sada godini - 2001. ili 1929.? U kojem smo stoljeću?

- Moglo bi se zaista reći da je kriza koju smo dr. Grgić i ja najavljivali, zapravo uočili, sada konačno sazrela. Razlika u odnosu na veliku krizu iz tridesetih godina, najveću u suvremenoj ekonomskoj povijesti, jest u tome što je ona bila zahvatila cijeli svijet. Sada smo u krizi samo mi. U krizu smo uvedeni stabilizacijskim programom, kojim se zaledilo stanje kakvo je bilo na kraju godine 1993. A u tom je trenutku proizvodnja bila prepolovljena u odnosu na predratnu, što znači da je Hrvatska koristila samo pola svojih proizvodnih mogućnosti - i ljudi i strojeva i znanja i svojih prirodne prednosti... Ekonomska se politika, međutim, ponašala kao da se zemlja nalazi u stanju pune zaposlenosti i u ekonomskoj ravnoteži i da tu ravnotežu samo treba stabilizirati...

 

               VARAVA STABILNOST

 

* Ipak, u početku se činilo kao da je sve u redu; da je inflacija zaustavljena po klasičnom receptu, kakav su primjenjivale i druge zemlje.

- Da. U početku se čak uspijevalo održavati elemente stabilnosti, koje predviđa taj klasični recept. Imali smo uravnoteženi proračun, stabilan tečaj i nizak rast cijena. Ali taj recept nije bio prilagođen zemlji u kojoj se nedovoljno koriste kapaciteti i koja je raspadom bivše Jugoslavije izgubila veliki dio svojega tržišta. Uz nerazvijene financijske mehanizme, postignuta stabilnost održavala se gotovo isključivo stvaranjem stalne nestašice novca. Zato su realne kamate stalno bile i još uvijek su vrlo visoke. To znači da se nikome nije isplatilo uzimati investicijske kredite. Kad tomu dodamo nerealni devizni tečaj kune, koji je pogodovao uvozu i trgovini, a ne proizvodnji i izvozu, jasno je zašto je privredni razvoj sasvim zaustavljen.

* Spominjući tečaj, otvorili ste glavnu temu kojom se sada bave hrvatski ekonomisti. Većina njih, a vi među njima niste na posljednjemu mjestu, zastupa devalvaciju. Spomenut ću samo dr. Zvonimira Baletića, dr. Dražena Kalogjeru, dr. Gorazda Nikića, dr. Dragomira Vojnića ...

- Da, za to smo se dr. Mate Grgić i ja, ali i direktor našega Ekonomskog instituta dr. Zvonko Baletić, zalagali i u studiji iz 1996., koju ste spomenuli. Samo mi ne govorimo o devalvaciji, nego o deprecijaciji...

* U čemu je razlika?

- U tome što mi nismo samo za jednokratnu promjenu tečaja, nego za njegovo postupno prilagođivanje stvarnosti. Riječ je zapravo o metodi prilagođivanja tečaja, to jest ne treba se vezati za jednu metodu. Time se, jednostavno rečeno, mora prevladati ovo neprirodno stanje da je sve u zemlji skupo, a preko granice jeftino. Koliko je tečaj nerealan, vidi se po tome što naši građani u malograničnom šopingu potroše koliko i strani turisti kod nas. Naša je privreda izgubila tržište u inozemstvu, ali i u vlastitoj zemlji, pa zbog smanjenog obujma poslovanja njezina proizvodnja postaje još skuplja i otpušta sve više ljudi. Naravno, to se ne može riješiti nikakvom deprecijacijom tečaja samom po sebi. Potrebna je sveobuhvatna strategija prevladanja krize.

* Ima li nova vlast tu strategiju?

- Dojam je da ona još uvijek slijedi istu nit kao i prijašnja; tzv. restrukturiranje privrede. To znači da želi srediti stanje u pojedinim privrednim granama i poduzećima, kao da je ekonomska politika u cjelini, dakle makroekonomska politika, u redu. Dubina krize, međutim, pokazuje da ona to nije. To restrukturiranje sada je najvidljivije po stečajevima...

 

               STEČAJEVI NE POMAŽU

 

* Ali tvrdi se da će stečajevi, najvećim dijelom, biti samo način spašavanja poduzeća?

- Oni to ne mogu biti, jer se sve mora prilagoditi recesijskoj razini; i proizvodnja i kapaciteti i produktivnost i efikasnost i ponuda, ukratko čitavo poslovanje tvrtki. To znači da ostajemo na polovici proizvodnje koju smo nekad imali i da se zadovoljavamo s dva do tri postotka godišnjeg rasta. Tako će nam trebati 20 godina da dostignemo razinu na kojoj bismo mogli rješavati probleme koje imamo danas. A nakon 20 godina imat ćemo neke druge, a ne ove današnje probleme. Ne iznosim to kao optužbu, nego kao činjenicu. Konačno, nova vlast, zapravo, tek počinje definirati svoju politiku. Zato je važno da se to shvati i da se vidi što su radile druge zemlje u sličnoj situaciji.

* Što je, na primjer, radila Amerika u vrijeme velike krize?

- I tamo je došlo do promjene vlasti, a nova Vlada predsjednika F. D. Roosevelta nije u najvećoj depresiji pokrenula stečajeve svojih poduzeća, niti je nastavila staru “stablizacijsku politiku”. Obično se misli da su put izlaska iz krize bili javni radovi, kojima je smanjena nezaposlenost. Bitno je, međutim, bilo nešto drugo; da su oni odustali od uravnoteženog proračuna i ubacili u ekonomski život zemlje novac, koji je povećao i potražnju i proizvodnju. U to vrijeme, slično su, ali još izrazitije, postupile i evropske zemlje, koje su također bile u krizi; one su reagirale i brže od Amerike. Nama, međutim, sada tone jedno poduzeće za drugim, jer se ponuda prilagođuje smanjenim mogućnostima i izvoza i prodaje u zemlji. A to je strašno.

* Što bi, po vašem uvjerenju, trebalo učiniti?

- Mora se povećati potražnja. Tu ja mislim bitno drukčije od dr. Pere Jurkovića, ekonomskog savjetnika pokojnog predsjednika Franje Tuđmana, koji je inzistirao na smanjenju potrošnje. Sasvim suprotno, treba povećati i domaću i inozemnu potražnju. Prvi je instrument za povećanje inozemne potražnje, dakle izvoza, drukčija politika deviznoga tečaja. Drugi instrument, koji djeluje i na domaću i na inozemnu potražnju, je kreditna politika. Ako želimo da se privreda razvija, ona mora dobiti povoljne kredite, s normalnim kamatama. Treći instrument je proračun. Pitanje je matematike, u kojoj mjeri će se koristiti koji od tih instrumenata.

* Možete li reći za kakav se vi tečaj zalažete?

- Za takav koji će omogućiti oporavak i rast privrede. Pritom se mora voditi računa i o špekulantima, koji se pojavljuju čim tečaj počne kliziti. Ali to je samo jedan od usputnih problema. Bitno je da uspostavimo takve odnose domaćih i inozemnih cijena kakvi će podržavati izvoz i ograničavati uvoz, kako bi se uravnotežila bilanca razmjene. Bez toga se ne može; zato mi već idu na živce sve te rasprave jesi li za devalvaciju ili protiv nje.

 

* Ne plaše se ljudi devalvacije, nego rasta cijena. Može li se napraviti kajgana, a da se ne razbiju jaja? Može li se izbjeći inflacija?

- Naravno da može! Brže će rasti cijene robe iz međunarodne razmjene, ali zato se mora spriječiti rast tzv. lokalnih, domaćih cijena. U prosjeku, indeks rasta cijena morao bi ostati isti, odnosno promjena tečaja ne bi smjela dovesti do inflacije. U suprotnome, ona bi brzo pojela sve efekte promjene tečaja, pa bismo dobili stalnu utrku cijena i tečaja. Deja vu; već viđeno.

* Što spada u tu kategoriju “lokalnih cijena”, koje ne bi smjele rasti? I kako da se njihov rast ograniči, kad to nije uspijevalo ni u vremenima državne kontrole?

- Riječ je o troškovima poslovanja, a njihov rast se može spriječiti uspostavljanjem socijalnog pakta. Glavna “lokalna roba” je rad. Ja sam uvjeren da bi naši ljudi, kojima je dosta svih tih muka, prihvatili takav, zdrav i obećavajući program. A i sindikatima je sasvim jasno da je, u ovom trenutku, njihovim članovima važnija borba za sigurnost radnog mjesta nego za plaću. Čim se osjete prvi rezultati, kad bruto domaći proizvod počne rasti, a ne padati, sve će se mijenjati nabolje.

* U proteklih godinu dana, kuna je već oslabila oko 12 posto prema dolaru, a 6 posto prema marki, odnosno euru. Pa ipak, model ne djeluje, odnosno izvoz i dalje pada umjesto da raste. Kako to tumačite?

- To je pravo pitanje. U čemu je kvaka? U deviznoj klauzuli. Privreda mora uzimati kredite za obrtna sredstva i vraćati ih uz deviznu klauzulu. I to uz domaće kamate, a ne onakve kakve postoje u zemljama, prema čijem novcu se utvrđuje devizna klauzula. Tako izvoznici gube na mostu što su dobili na ćupriji. Otplata kredita im pojede velik dio onoga što su dobili povoljnijim tečajem, a nešto su rasle i plaće, pa je efekt slabljenja kune mnogo manji no što bi trebao biti.

 

                   SAM SVOJ MAJSTOR

 

* Nije li to što vi predlažete suprotno zahtjevima Međunarodnoga monetarnog fonda i Svjetske banke?

- Ne, oni u te probleme ne ulaze niti su dužni da to rade. Nije njihovo da smišljaju našu strategiju izlaska iz krize; mi to moramo napraviti sami. Oni imaju svoje kriterije i na njima će inzistirati, ali to ne znači da će nam nametati stabilan tečaj. MMF će tražiti i podržati svaku našu strategiju koja bude smanjivala deficit platne bilance i osposobljavala nas za vraćanje dugova. Naša ekonomija i dalje ostaje otvorena i izložena stranoj konkurenciji – što je također za njih važno - ali u uvjetima kad je ta konkurencija jača, a ne uništava. Treba voditi računa i o tome da iz Washingtona pušu novi vjetrovi, koji podržavaju upravo takvu politiku.

* A Evropska unija, kojoj smo se, kako se tvrdi, sada ipak približili? Suprotno tome što vi zagovarate, neki smatraju da kunu treba odmah zamijeniti eurom.

- Ekonomskoj se uniji približavamo politički, ali na članstvo ne možemo računati dok ne postignemo određenu razinu ekonomske razvijenosti. Prije toga bilo bi katastrofalno da zamijenimo kunu eurom. Time bi se zamrznulo sadašnje stanje potpune otvorenosti hrvatske ekonomije, uz devizni tečaj koji je nerealan i vrlo nepovoljan za domaće tvrtke. Evropska unija čak upozorava druge bivše komunističke zemlje da s tim ne žure, da prerano ne prihvaćaju euro, jer bi im se moglo dogoditi da dođu u situaciju u kakvoj smo mi sada.

* Što ako su ipak u pravu oni koji tvrde da je Hrvatska nadomak Evropskoj uniji? Uoči izbora, na primjer, takve su najave davali neki sadašnji ministri.

- Kad bi nas primili u Evropsku uniju, to bi značilo da naša nezaposlenost postaje i njihova briga, da će EU financirati našu socijalnu politiku, naše programe zapošljavanja i da se naši ljudi, kao građani Evrope, mogu zapošljavati gdje im to odgovara; u Zagrebu, Splitu ili u Parizu, Milanu, Londonu... Sada, međutim, ničeg od toga nema, za naše ljude se uvode vize upravo zato što traže posao, a istodobno, mi smo se potpuno otvorili za njihov kapitali i njihovu robu. Naša strategija bi morala biti da, dok nismo u Evropskoj uniji, moramo učiniti sve da zaposlimo svoje ljude. Oni moraju od nečega živjeti. Zato nam treba suverenitet u ekonomskoj i monetarnoj politici, jer bez toga ne možemo aktivirati svoje komparativne prednosti. Jedna od tih prednosti jest jeftini rad, druga je Jadran, itd. Nisam ja ni protiv eura ni protiv Evrope. Ali moramo znati da nam za put u Evropu treba jasna i precizna strategija.

 

                    RAT ZA ŠTEDNJU

 

* Dr. Guste Santini, međutim, upozorava da je strancima prodana Privredne banke, da je pola Zagrebačke banke također u stranim rukama, da prodajemo Riječku banku, a da su za prodaju strancima spremne još tri banke sanirane novcem poreznih obveznika. To znači, kaže on, da smo i bez formalnog uvođenja eura već eurozirani.

- Dr. Santini ima pravo. Zašto su evropske banke došle u Hrvatsku? Došle su da pokupe štednju naših građana i da je onda plasiraju, zajedno sa svojim kapitalom, u onim zemljama u kojima će od toga imati najviše koristi. Moguće je, dakle, da štednjom naših građana financiraju uvoz svoje robe i tako osiguravaju radna mjesta, ali kod sebe, a ne kod nas. Zato danas čvrsti tečaj i euroizaciju najviše zagovaraju oni koji rade u stranim bankama. Znači li to da je politika koju ja predlažem zakasnila? Ako i jest, problem ostaje i mi ga moramo rješavati. U suprotnome, svi će se mladi ljudi iseliti u Novi Zeland ili Australiju. Ako je zaista tako, ako smo definitivno zakasnili, govorim o ekstremnom slučaju, ne preostaje nam ništa drugo doli napraviti pritisak na Evropu da nas prihvati kao zaostalu regiju i da nam pomogne iz svojih fondova. Da se takva kretanja ne bi dogodila, moramo djelovati ekonomskom politikom, da i strane banke investiraju u nas. Tu je na prvome mjestu kamatna i tečajna politika. Politika restrukturiranja se logično pretpostavlja.