Krunislav Olujić |
|---|
 |
Dr. KRUNISLAV OLUJIĆ, BIVŠI PREDSJEDNIK VRHOVNOG SUDA I NEKADAŠNJI RAVNATELJ UNS-a
Uopće ne treba sumnjati da su načelnici SZUP-a provodili politiku lokalnih moćnika, pa je tako i načelnik Osječkoga SZUP-a Josip Peći prisluškivao po nalogu nekih nama prepoznatljivih dužnosnika HDZ-a, posebice onoga o kojemu je u Feralovu tekstu bilo govora. Navodno je u Pećijevu stanu pronađeno mnoštvo materijala, prijepisa, fonozapisa, adresiranih i namijenjenih jednom lokalnom moćniku, koji su trebali biti upućeni na njegovu zagrebačku adresu. To potvrđuje da je i taj gospodin, vitez slavonske ravni, poznat i kao gubernator istočne Hrvatske, itekako instrumentalizirao rad obavještajnih službi, koje su trebale poslužiti ne samo u obračunu unutar vladajućeg pokreta nego i za obračun s političkim neistomišljenicima i protivnicima na hrvatskoj, ali i regionalnoj, lokalnoj političkoj sceni
“Osječki centar SZUP-a nije odstupao od politike provođenja pojedinih mjera kojima su se služili i drugi centri.”
tekst
Kako je bilo moguće da obavještajne službe rade u interesu HDZ-a i njegovih pojedinih frakcija?
- Valja poći od Ustavnih odredbi koje su predsjedniku Republike davale ovlaštenje da utvrđuje politiku i strategiju nacionalne sigurnosti. To je izravna posljedica polupredsjedničkoga sustava i činjenice da je Franjo Tuđman imao golema ovlaštenja temeljem poznatog članka 94. Ustava RH, koji mu je davao ovlaštenje da se brine za poštivanje Ustava, da osigurava jedinstvenost i opstojnost RH i redovno djelovanje državne vlasti. Bila je to pozicija nacionalnog arbitra kojemu je temeljem ustavnih ovlasti pripadalo i pravo utvrđivanja politike i strategije nacionalne sigurnosti. Zbog toga u našem cjelokupnom pravnom sustavu, a posebice u onom pravno nedorečenom dijelu koji je regulirao rad tajnih službi, postoji čitav niz odredaba koje ukazuju na funkcionalnu i organizacijsku podređenost obavještajnog sustava predsjedniku Republike. Svjedoci smo načina na koji je Tuđman doživljavao i obnašao vlast, poistovjećujući svoju stranačku poziciju s državnom. Cjelokupni obavještajni sustav itekako je bio u službi stranačkoga vrha, odnosno državnog poglavara koji je inaugurirao poseban, klasičan oblik partije i države, sukladno svojemu shvaćanju načela jedinstva vlasti. Zato činjenica da su se pojedini dijelovi obavještajnog sustava i obavještajni sustav u cjelini stavljali u službu takve politike, nimalo ne iznenađuje.
REVOLUCIONARNO PRAVO
Zašto se prisluškivao tako velik broj ljudi i je li Tuđmanova opsesija o 15 do 20 posto unutrašnjih neprijatelja bila placet za zloupotrebu tajnih službi?
- Politika koja je dominirala posljednjeg desetljeća “patila” je od straha povezivanja sa zapadnoeuropskim integracijama. HDZ je svoju politiku i mogućnost održavanja vlasti na hrvatskoj političkoj sceni provodio sustavnim izmišljanjem vanjskih i unutrašnjih neprijatelja, pa je brojka od 15 do 20 posto onih koji navodno nikada nisu prihvaćali samostalnu i suverenu Hrvatsku, bila u funkciji te politike. Činjenica da se u jednoj državi baratalo brojkom od približno 20 posto njezinih stanovnika koji su u samome startu protiv te i takve države, davala je u neku ruku placet za kasnije sustavno provođenje određenih mjera od strane tajnih službi, čime su bitno uskraćivana Ustavom utvrđena prava i slobode njezinih građana. Sve se to pravdalo razlozima nacionalne sigurnosti. Što je to nacionalna sigurnost, proizvoljno je utvrđivala vladajuća politička nomenklatura i ta se sintagma rastezljivo tumačila i prilagođivala dnevnopolitičkim potrebama. HDZ je svoj cjelokupni obavještajni sustav i njihov rad smatrao poslovima od posebnog državnog interesa, pa je u te službe zapošljavao najodanije partijske ljude, koji su na poseban način doživljavali vlast. Svoje umne i druge potencijale stavljali su u službu te HDZ-ove vlasti, pa otuda i njihovo “revolucionarno pravo” da u njezinu provođenju koriste “revolucionarne mjere” u očuvanju HDZ-ove vlasti na dužu vremensku stazu.
Zašto se i uz tako fleksibilno shvaćanje zakona, koje je, kako je ustvrdio ministar Lučin, omogućavalo prisluškivanje ljudi samo zato što su bili “protiv HDZ-a”, još i neovlašteno prisluškivalo?
- Prisluškivanje je bilo itekako rasprostranjeno, posebice nakon 1997. i predsjedničkih, parlamentarnih i lokalnih izbora. Tada je već bilo posve jasno da je Tuđman itekako bolestan i da se njegovo zdravstveno stanje pogoršava. Unutar HDZ-a počela je grčevita borba za vlast i nasljedstvo. Pojedini rasovi unutar HDZ-a, zaduženi za pojedine dijelove Hrvatske – primjerice Mate Granić za dubrovačko područje, Jure Radić za gotovo cjelokupnu Dalmaciju, Hrvoje Šarinić za Rijeku i Istru, a za Slavoniju njezin gubernator Vladimir Šeks – počeli su voditi teške međusobne frakcijske borbe i u tome nisu birana sredstava. Jedan od najlakših načina eliminiranja političkih protivnika bilo je saznati sve o svojemu protivniku. A da bi se saznalo što više, trebalo ga je prisluškivati. Ministar unutarnjih poslova nije davao takva rješenja, već su se centri SZUP-a, služeći u njihovom međusobnom razračunavanju, stavljali u funkciju pojedinca, kako onih na najvišem, nacionalnom planu, tako i onih koji su po regionalnom ključu bili zaduženi za stranački ili politički rad na pojedinom području.
PRAVILO BEZ IZUZETKA
Dakle, čini vam se logičnom Lučinova tvrdnja da je suspendirani načelnik osječkoga SZUP-a prisluškivao po nalogu visokopozicioniranih dužnosnika HDZ-a.
- Uopće ne treba sumnjati da su načelnici SZUP-a provodili politiku lokalnih moćnika, pa tako ne treba ni dvojiti da je načelnik Osječkoga SZUP-a Josip Peći prisluškivao po nalogu nekih nama prepoznatljivih dužnosnika HDZ-a, posebice onoga o kojemu je u Feralovu tekstu bilo govora. Navodno je u Pećijevu stanu pronađeno mnoštvo materijala, prijepisa, fonozapisa, adresiranih i namijenjenih jednom lokalnom moćniku, koji su trebali biti upućeni na njegovu zagrebačku adresu. Sve to potvrđuje da je i taj gospodin, vitez slavonske ravni, poznat i kao gubernator istočne Hrvatske, itekako instrumentalizirao rad obavještajnih službi, koje su trebale poslužiti ne samo u obračunu unutar vladajućeg pokreta nego i za obračun s političkim neistomišljenicima i protivnicima na hrvatskoj, ali i regionalnoj, lokalnoj političkoj sceni. Posljednjih mjeseci i godina svjedoci smo čestih “iskoraka” ne samo SZUP-a nego i SIS-a, pa bih bio skloniji tezi da ni Osječki centar SZUP-a u tom smislu nije bio nikakva iznimka, nego pravilo, po kojem je obavještajni sustav bio instrumentaliziran od HDZ-ove političke nomenklature. Sjetite se samo afera SIS-a na dubrovačkom području; pa SZUP-a, također na području oko Dubrovačke banke; sjetite se nedavne afere lažiranja Nogometnog prvenstva, instrumnetalizacije tajnih službi u tu svrhu na zadarskome području i prisluškivanja Rene Sinovčića; zatim prisluškivanja Luke Bebića; afere praćenja novinara od strane SIS-a i SZUP-a u Zagrebu... U tom smislu Osječki centar SZUP-a nije odstupao od politike provođenja pojedinih mjera kojima su se služili i drugi centri.
ODGOVORNOST POLITIČKOG VRHA
Bude li se uopće utvrđivala odgovornost za masovno prisluškivanje građana, dokle bi ona, po vašoj ocjeni, trebala voditi?
- Posve je sigurno da bi trebalo poći od nalogodavaca, jer te mjere – neovlašteno prisluškivanje – predstavljaju najdrastičnije kršenje Ustavom utvrđenih ljudskih prava i sloboda. Treba krenuti od samog političkog vrha, onih osoba koje su po stranačkoj ili državnoj liniji izdavale naredbe za provođenje prisluškivanja. Zbog povreda tih ustavnih prava i sloboda moraju odgovarati i oni koji su na nižim razinama provodili te mjere. Svoju kaznenu odgovornosti oni ne mogu, kao što je to u hrvatskom Ustavu uostalom i zapisano, opravdavati višim nalogom. U utvrđivanju kaznene odgovornosti trebalo bi poći od samoga vrha i cijeloj bi stvari ministar Šime Lučin i ravnatelj SZUP-a Franjo Turek trebali ozbiljno pristupiti. Hrvatska javnost od njih to s pravom i očekuje. Drugo pitanje je disciplinska odgovornost djelatnika koji su te mjere neovlašteno provodili i utjecaja disciplinske odgovornosti na njihov budući status. Treća razina odgovornosti, za slučaj da pojedinci izbjegnu i kaznenu i disciplinsku odgovornost, jest razina političke odgovornosti. Mislim da dijelim mišljenje većine da toj odgovornosti moraju biti podvrgnuti svi i da ova demokratski izabrana vlast nema nikakva razloga da ne istupi otvoreno i hrabro, i javnosti - koja je posljednjih godina bila svjedokom afera što su potresale hrvatsku političku scenu - te stvari otvoreno ne iznese, kako bi političkoj osudi bili podvrgnuti svi koji bi izbjegli kaznenoj ili disciplinskoj odgovornosti. Javnost ima pravo znati tko su nositelji ili sudionici u provođenju tih mjera, jer je iritirana njihovim ponašanjem. Ona bi pozdravila akciju nove vlasti da se sa svim protagonistima afera u Hrvatskoj konačno razračuna i da sve te ljude javno proskribira i onemogući ih u njihovu daljnjem, pa makar i političkom radu.
Drago Hedl
|
||||
