ZAGREB, 28. travnja – Objavljivanje stenograma razgovora pokojnog predsjednika Franje Tuđmana s tadašnjim suradnicima podiglo je prašinu ne samo na političkom planu. Iznesena su brojna stajališta o transkriptima razgovora i audiozapisima, treba li ih javnosti dati na uvid i kako ih tretirati. Dr. Josip Kolanović, ravnatelj Hrvatskog državnog arhiva, pojasnio je složenost te problematike.

l S obzirom na to da je dr. Franjo Tuđman snimao razgovore, čije su onda vlasništvo transkripti i vrpce tih razgovora i u koju kategoriju dokumenata ih svrstati?
– Na to pitanje nije lako odgovoriti. U uredskome poslovanju, ili kako Anglosaksonci kažu, records managementu, svaka javna ustanova utvrđuje pravila kako postupati sa zapisima, kako ih urudžbirati, razrediti (klasificirati), koliko ih dugo treba čuvati, kako postupati s audiozapisima, a kako s elektroničkim zapisima. Na žalost u Hrvatskoj se tome ne daje dovoljno pozornosti, a nije mi uopće poznato je li kakva uredba ili pravilnik postojao u Uredu Predsjednika. Prema postupku Povjerenstva, kojemu je bio na čelu prof. dr. Ivica Kostović, moglo bi se zaključiti da je to Povjerenstvo imalo neke kriterije prema kojima je sačuvane audiozapise i njihove prijepise svrstalo u kategoriju javnih dokumenata odnosno javnoga arhivskog gradiva. Nije mi poznato kojim su se mjerilima pri tome vodili, jesu li na vrpcama postojale neke signature (oznake), je li bio neki znak da to pripada pismohrani Ureda Predsjednika Republike ili neka slična formalna oznaka. Premda arhivski dokumenti Ureda Predsjednika spadaju u nadležnost Hrvatskoga državnoga arhiva, arhivski stručnjaci naše ustanove nisu u tome konzultirani. Prema tome, poštujemo li odluku Povjerenstva (i dok se protivno ne dokaže), audiozapisi Ureda predsjednika Tuđmana proglašeni su javnim dokumentima odnosno javnim arhivskim gradivom.
 

• Mogu li se oni proizvoljno objavljivati?
– Za dokumente koji spadaju u javno arhivsko gradivo (bez obzira na kojemu su mediju sačuvani) glede dostupnosti vrijede propisi Zakona o arhivskome gradivu i arhivima i drugi specijalni zakoni (kao onaj o državnoj tajni). To znači, ako su ti dokumenti pri samome svome nastanku bili namijenjeni javnosti, onda oni mogu biti dostupni javnosti odmah čim prestane njihova operativna funkcija. Sudeći prema svemu, audiozapisi Ureda Predsjednika ipak nisu prvotno bili namijenjeni javnosti, pa bi pri njihovome objavljivanju bilo potrebno poštivati osnovne odredbe koje donosi Zakon o arhivskome gradivu i arhivima, posebno u slučaju kada ti zapisi sadrže podatke značajne za državne interese ili podatke o privatnosti pojedinca, sudionika u tim razgovorima. To ne isključuje da radi drugih, viših državnih interesa i radi možebitne sudske istrage takvi dokumenti budu dostupni, ali samo takvim tijelima. Nakon toga njihovo objavljivanje je dopušteno eventualno samo u onim dijelovima koji se odnose na inkriminaciju, a ne i na objavljivanje drugih informacija koje oni sadrže. U protivnome prihvaćamo taktiku i logiku »Divljeg zapada«, gdje svatko može raditi što ga je volja. Valja naglasiti da pravila o dostupnosti informacija obvezuju sve pripadnike društva i tu nitko nije izuzet i mimo propisa nema pravo donositi odluke. U pravnim državama osnivaju se posebna povjerenstva koja donose odluku o tzv. deklasifikaciji dokumenata, to jest odluku o tome da dokumenti mogu biti objavljeni ili korišteni u javnosti. Dokumentacija (pisana, snimana audio ili video) u pravnome sustavu podvrgnuta je svojim zakonitostima, a svaka samovolja u postupanju s njome zapravo zadire u osnovna ljudska prava. Procesuiranje je druga stvar, ali i ona poštuje proceduru. Ako se ne poštuje procedura, stvara se autoritarni stav pojedinaca koji u rukama drže jako »oružje arhiva« ili stvarno lakrdija od društva u kojemu ništa nije vrijedno poštovanja i svakome je dopušteno iznositi i ono što je rečeno u najvećoj tajnosti.

• Postoji li u Hrvatskoj zakonska procedura za objavu tih razgovora i je li ona u ovim najnovijim slučajevima poštivana?
– Nažalost naše zakonodavstvo je vrlo oskudno s obzirom na problematiku zapisa na novim medijima. Zbog toga se zakonske odredbe o klasičnim, papirnatim zapisima primjenjuju i na audiozapise. Dakako, nije dopušteno snimanje ni prisluškivanje drugoga bez njegova znanja. To je isto kao i nezakonito prisluškivanje telefonskih razgovora. Mislim da je potrebno ovo područje temeljito zakonski regulirati ili barem usvojiti propise koje je u tom pogledu, osobito o dostupnosti informacija, o zaštiti privatnosti, o pravu na informiranje i sl. donijelo Vijeće Europe. Valja zakonski regulirati i još banalnija pitanja kao što je pitanje pravne valjanosti mikrooblika i elektroničkih zapisa. Nažalost, za to područje nemamo ni stručnjaka, a u arhivima je mali broj ljudi i oni su prisiljeni baviti se najrazličitijim poslovima.

• U kakvu vrstu dokumenata spadaju transkripti i izvorni audiozapisi?
– U arhivskoj teoriji originalom, izvornikom se redovito smatra prvotni zapis. U slučaju audiozapisa to je izvorni magnetofonski zapis. Drugotni je zapis njegov transkript. Stoga je i pravilo struke da se ne smiju uništiti audiozapisi ni u slučaju kada su izrađeni transkripti audiozapisa. Slično je i s elektroničkim zapisima. Ako je elektronički zapis prvotno nastao u elektroničkom obliku, on se kao takav mora čuvati i pravna valjanost se ne može dokazivati ispisom. Primjerice, dokaz uplate banki preko elektroničke pošte je elektronički izdan nalog (sa svim svojim karakteristikama autentičnosti), a ne eventualni ispis koji bi netko želio kasnije podastrijeti banci. Kod audiozapisa vjerodostojnost se može utvrditi ovjerom u trenutku prijepisa, što dakako zahtijeva (radi pravne valjanosti) i ponovno očitavanje i uspoređivanje u nazočnosti svjedoka te njihovu izjavu o autentičnosti transkripta.

• Kada bi se audiozapisi mogli objaviti i u kojim okolnostima te kakva je praksa u sličnim slučajevima u demokratskim zemljama?
– Ako su zapisi namijenjeni javnosti u trenutku njihova nastanka, onda se oni mogu i objaviti. Primjerice, mi u Hrvatskom državnom arhivu čuvamo zapise sjednica CK SKH. Ti su audiozapisi snimljeni na javnim sjednicama, dakle nije postojala nakana da bude tajno ono što je rečeno na tim sjednicama, i kao takvi oni se mogu i objaviti. Slično je i s audiozapisima sa saborskih sjednica ili saborskih odbora. To su javne jedinice, i zapisi su sa sjednica javni i odmah dostupni. Već sam istaknuo, ako su ti audiozapisi privatni i nisu bili namijenjeni javnosti, njihovo objavljivanje podliježe posebnoj proceduri. Mogu pristati na objavu oni koji su sudjelovali u tim razgovorima ili istražna i sudska vlast može dati nalog za njihovo korištenje u istražnome procesu (ali ne i u objavljivanju) u slučaju sumnje o krivičnim radnjama. Problematično je pitanje tko to smije dati snimati razgovore drugih, ako takvi na to ne pristanu. Mislim i da se u takvim slučajevima ne poštuje pravo ni pravna procedura.

• Mislite li da se s problemom transkripta postupa neprofesionalno i neodgovorno?
– Ja bih rekao da se svi mi učimo demokraciji. Ovo je dobra škola da se učimo kako čuvati dostojanstvo države (naše države), kako poštivati dostojanstvo i privatnost drugih (kao što želimo da drugi poštuju naše dostojanstvo i našu privatnost), kako poštivati pravnu državu (gdje ne vlada logika Divljega zapada). Ne radi se samo o neprofesionalnosti, nego mnogo više o stvaranju ozračja istinske uljudbe i istinske pravičnosti. Ponavljam, to ne znači da se kriminalu ne treba usprotiviti svim pravnim i zakonitim sredstvima. Ali ne tako da u želji da postignemo svrhu posižemo za bilo kakvim, pa i prljavim sredstvima.
IGOR ZOVKO