Dr. Herman Vukušić rođen je 1966. godine u Zagrebu, gdje je i diplomirao na Medicinskom fakultetu 1991. Odmah nakon diplome priključio se Glavnom stožeru saniteta Hrvatske vojske, a u tijeku Domovinskog rata bio je jedan od osnivača Udruge hrvatskih veterana Domovinskog rata (UHVDR). Član je mnogih međunarodnih strukovnih organizacija za traumatski stres i predsjednik Hrvatskog društva za medicinu stresa Hrvatskog liječničkog zbora, te voditelj Centra za terapiju hrvatskih branitelja pri KBC-u Rebro. Član je HSLS-a u kojem je i predsjednik stranačkog Odbora za branitelje.

l Podaci o samoubojstvima branitelja oboljelih od posttraumatskog stresa (PTSP-a), koji su alarmantni, kao da zapravo ne dopiru do odgovornih. Primjerice, koliko je samoubojstava zabilježeno u posljednjih mjesec-dva dana?
– Slažem se definitivno da su podaci alarmantni. Iz Udruge hrvatskih branitelja liječenih od PTSP-a prije nekoliko dana sam dobio podatak da je samo u proteklih mjesec dana na području Osječko-baranjske županije osam branitelja počinilo suicid. To je kulminiralo medijski najrazvikanijim slučajem iz Bilja, kad je hrvatski branitelj aktivirao bombu držeći u rukama svog trogodišnjeg sina. Ono što je znakovito i na što ja upozoravam već duže vrijeme jest da mi nemamo integriranih podataka o suicidima, o broju suicida i o čimbenicima rizika. Svi podaci o suicidima branitelja posljednjih godina dolaze iz baze Ministarstva hrvatskih branitelja i oni upozoravaju da je rizik dvostruko veći da počinite suicid ako ste hrvatski branitelj u odnosu na civila.
Međutim, i ti podaci su manjkavi, jer obuhvaćaju samo one branitelje koji su se javili po nekakvu pomoć u sustavu psihosocijalne pomoći Ministarstva, što znači da uopće ne ulaze u onu tihu, nevidljivu većinu ljudi koji nisu potražili pomoć, a koji u najvećoj mjeri dižu ruku sami na sebe. Prognoza ovih podataka je vrlo negativna i krajnje je vrijeme da se provede računa o jednom integralnom istraživanju koje će ustanoviti egzaktan broj suicida hrvatskih branitelja u proteklih deset godina, i čimbenike rizika, tako da znamo na što treba djelovati da spriječimo iduće suicide. Najveći čimbenik rizika je socio-ekonomski status i to negativni i sekundarna viktimizacija. A ona znači da se ti oboljeli branitelji po drugi puta osjećaju žrtvom, jer im se već sustavno cijeli niz godina ne vjeruje i ne priznaje im se status bolesti. Udara se na njihova prava.
 

l Izjavili ste da Vlada pogrešno pristupa oboljelima od PTSP-a. Zašto?
– U novom paketu ekonomskih mjera prvi prijedlog je bio da se svih beneficija oslobode svi invalidi ispod 50 posto tjelesne invalidnosti. To je velika pogreška, zato jer, kada bismo gledali koje su braniteljske skupine najugroženije, vidjeli bismo da su to oboljeli od PTSP-a, ali i svi oboljeli. Među oboljelima su najugroženiji oni koji su bolesni od PTSP-a. Zašto? Zato što su u proteklih deset godina ocjenjivani po zakonu koji je segregacijski, zakonu koji vrednuje bolest koja je posljedica rata, trostruko manje nego što vrednuje ozljedu koja je također posljedica rata. To je negativna paradigma u svijetu, takav sustav razlikovanja između dijagnoza ne poznaje ni medicinsko, a ni veteransko svjetsko zakonodavstvo. S druge strane, po Zakonu o zaštiti vojnih i civilnih invalida koji je na snazi od 1992. godine, oboljeli branitelj mogao je svoju bolest prijaviti kao posljedicu rata isključivo ako je posjedovao medicinsku dokumentaciju da se bolest pojavila u roku od 30 dana od razvojačenja. A to je medicinski apsolutno nonsens! Ne samo kad govorimo o PTSP-u koji se može javiti i 20-30 godina nakon primarne traume, nego kad govorimo i o ostalim oboljenjima.
Primjerice, iz moje prakse, ali i sudbene, postoji slučaj branitelja koji je kao bolničar došao na frontu u dodir s inkubiranim, kontaminiranim materijalom, dobio je hepatitis C koji mu se javio tri mjeseca nakon razvojačenja i njemu se taj hepatitis C uopće ne priznaje kao posljedica rata! I da stvar bude tragičnija, hepatitis C u velikom broju slučaja u kasnijim godinama završava kao ciroza, odnosno karcinom jetre. I zaista je nelogično da imate jednu takvu čistu medicinsku i posljedičnu vezu između rata i bolesti koja se ne priznaje zbog klauzule od 30 dana!

l Znači branitelju se nakon šest mjeseci ili godinu dana počnu javljati simptomi PTSP-a, ali on ne može ništa dokazati. To je strašno.
– Ne, ne može, jer se nije dogodilo da se simptomi pojave u 30 dana!

l Kako je uopće mogao biti donesen takav nelogičan i diskriminirajući zakon?
– Gledajte, 1992. godine naši zakonodavci su bili u situaciji da su morali sklepati nekakav zakon koji će regulirati prava ratnih vojnih invalida Domovinskog rata jer smo tada imali mnogo ljudi koji su osakaćeni dolazili s fronte. Jedini materijal koji su zakonodavci imali bili su zakoni bivše SFRJ, pa su tako ingeniozni kakvi su bili, prepisali članak 75. iz Zakona o zaštiti vojnih i civilnih invalida SFRJ iz 1977.g., gdje stoji klauzula od 30 dana, ali ona vrijedi za mirnodopske vojne invalide. Što to znači? Da oni koji su bili na odsluženju vojnog roka u JNA ili oni koji su bili u djelatnom sastavu JNA ili na služenju vojne vježbe, ako bi im se dogodila nekakva nezgoda ili ozljeda, imali su 30 dana vremena da prijave svoju bolest. U tom kontekstu mirnodopskom, taj članak stoji i korektan je. Ali, njega prenijeti u ratne uvjete je zaista pravni i medicinski nonsens.
Još je tužnije da se na to godinama ne reagira. Prije više od godinu i pol Đurđa Adlešić i Dorica Nikolić iz HSLS-a su predlagale promjenu te odredbe, ali su doživjele lavinu negativnih reakcija, ponajviše od koalicijskih partnera. Obećano je da će se to izmijeniti, ali nije se dogodilo. Čak i novom Zakonu o braniteljima ostaje taj rok od 30 dana, ali uz ogradu da bi se u iznimnim slučajevima mogao uzimati rok do dvije godine, što je isto apsurd.

l Gdje griješi Ministarstvo hrvatskih branitelja?
– Griješi u tom smislu što konstantno postoji kriva paradigma – ako se izvrši predizborno obećanje da ćemo poboljšati prava oboljelih i ranjenih na način da ćemo oboljelima podići prava, svi se boje nekakve famozne »poplave« invalidnosti, odnosno, lovaca na mirovine. Ti podaci nisu točni. Nedavno smo vidjeli podatke o obavljenim revizijama u RH, gdje se vidi da kada se podaci revizije usporede s epidemiološkim podacima PTSP-a u Hrvatskoj, koji su rijetki, ali ih ima, ispada da ispod 50 posto onih koji bi imali pravo tražiti mirovine na temelju PTSP-a su ih i tražili. To govori da su ti podaci u skladu sa svjetskim podacima.
Ali, postoji i tiha većina koja nije nigdje potražila pomoć i kojima to nije u primarnom interesu. S druge strane, taj motiv sekundarne koristi, odnosno, rješenja svog socio-ekonomskog statusa je još uvijek puno manji nego što se u javnosti prikazuje. Zbog manjka u državnom proračunu ne smijemo se tako odnositi prema tim ljudima, jer ćemo proizvesti situaciju koja će biti puno skuplja. Takav odnos će dovesti do kronifikacije, odnosno, do kronične neizlječivosti njihovog stanja, trauma se može proširiti na nasljedni krug, supruge, roditelje i novi socijalne patologije može skočiti u toj mjeri da će posljedice biti nesagledive. Mislim da bi se uvođenjem kategorija poput imovinskog cenzusa i preraspodjele postojećih sredstava, moglo puno napraviti da se oboljeli branitelji kompenziraju za svoju žrtvu. Taj teret se treba ravnomjernije podijeliti, jer su do sada isključivo stradavali branitelji od PTSP-a, dok su ostali branitelji ipak bili koliko-toliko pravedno kompenzirani u ostvarenju svojih prava.

l Zašto hrvatska vlast, kako bivša, tako i sadašnja, vrlo nerado govori o ovom bolnom problemu? Kao da postoji sram što i u Hrvatskoj postoji ovakva bolest...
– To je odlično pitanje. Svako društvo reagira na ratnu traumu u tri faze: u prvoj fazi, »medenom mjesecu« svi jako vole ratnike, svi su dobri prema njima, tapšu ih po leđima, političari se slikaju s njima. Druga je faza »buđenja«, kad se shvati da se ne mogu ispoštovati neka dana obećanja i onda se uvijek traži neko žrtveno janje, neka društvena skupina koja će podnijeti žrtvu tog buđenja od lažnih obećanja.
Treća je faza negacije, problem se negira kao da ne postoji, jer je to najlakše, ali to je najtragičnija i najopasnija faza. Jer, negacija tog problema će dovesti do širenja. Nažalost, struka u cjelini, a tu mislim na psihijatrijsku i psihološku struku, nije zauzela konkretan stav prema tom problemu.

l Hoće li novi Zakon o braniteljima poboljšati status oboljelih od PTSP-a?
– Nažalost, ne. U ovom obliku kakav jest, oboljele branitelje i dalje viktimizira, i dalje su rokovi koji ne stoje što se tiče medicine i još uvijek zakon ima ton opreza prema braniteljima. A brojke o lažnim invalidima su preuveličane i krajnje je vrijeme da se prestane svaki puta kada se govori o braniteljima izvlačiti iz ladice pojam »revizija«. A ona se provodi od 1992. godine. Može li mi netko reći, nakon devet godina tih revizija, koje su posljedice?