Škreb Marko

08.04.2000

Feral

Tweet

MARKO ŠKREB, GUVERNER HRVATSKE NARODNE BANKE, GOVORI O SLUČAJU ISTARSKE BANKE, STEČAJEVIMA BANAKA TE KATEGORIČKI TVRDI KAKO ĆE HNB ZADRŽATI RESTRIKTIVNU MONETARNU POLITIKU

 

Po Zakonu o trgovačkim društvima za poslovanje banke odgovaraju članovi nadzornog odbora, čak i vlastitom imovinom. Mene sada najviše napada Giankarlo Župić, predsjednik Nadzornog odbora Istarske banke i gradonačelnik Pule * U veljači prošle godine mi smo Istarskoj banci dali kredit za likvidnost; u lipnju smo postavili i povjerenika; izdali smo i rješenje s desetak mjera koje vode iz krize. Ni to nije u potpunosti provedeno. U međuvremenu, odbijena je i ponuda Riječke banke, koja je željela preuzeti Istarsku. Tako je naša odluka postala neizbježna; ona s izborima ili politikom nema apsolutno nikakve veze * Zbrojili smo sve troškove sanacije banaka u posljednjih deset godina i došli do ukupnog iznosa od oko 5,5 milijardi dolara

 

 

tekst

- Odgovor je jednostavan: pokolebanim povjerenjem štediša. Štednja se počela smanjivati 1998., i to zbog krize u Dubrovačkoj banci, uključujući i njezinu političku dimenziju, koja nije raščišćavana. Poslije se dogodio i slučaj Glumine i još nekih banaka. Od ljeta prošle godine štednja međutim ipak ponovno raste, premda sporo.

 

 

- Jesam, jer već imam sličnih iskustva. Nisam, međutim, predvidio takvu političku halabuku, posebno ne iz Istre. Po Zakonu o trgovačkim društvima, članovi nadzornih odbora odgovaraju čak i vlastitom imovinom. Mene sada najviše napada gospodin Giankarlo Župić, predsjednik Nadzornog odbora Istarske banke i gradonačelnik Pule. Istodobno je grad Pula uzeo kredite od Istarske banke u iznosu od 47 posto bančina jamstvenog kapitala, što je više nego što dopuštaju propisi. Dakle, ljudi koji su upravljali bankom i koji su je doveli u teško stanje, galame i viču “Smijenimo guvernera Škreba!”. Odluku o uvođenju privremenih upravitelja donio je Savjet Hrvatske narodne banke, na temelju zakona, koji ne dopušta da ga se različito tumači. On ostavlja samo dvije mogućnosti u slučajevima insolventnosti, dakle kad su dugovi veći od ukupne imovine banke - privremenog upravitelja ili stečaj. Mi smo se odlučili za blažu varijantu. Pitaju me, zašto ste to napravili baš sad, zašto niste čekali jesen i slično. Odgovor je: Zakon nas je primorao da to napravimo. Mi nismo imali alternative.

- Na to uopće nisu utjecali izbori, nego rad naše kontrole. U studenom i prosincu prošle godine kontrola je bila u Istarskoj banci, u siječnju je dovršen njezin zapisnik, nakon čega je banka imala tjedan ili dva vremena da se o njemu očituje. U veljači prošle godine mi smo Istarskoj banci dali kredit za likvidnost, na zakonski rok do godine dana, koji je ona vraćala uz velike teškoće. Tada se još nije znalo kad će biti izbori. U lipnju smo postavili i povjerenika - to je blaži oblik intervencije od privremenog upravitelja - koji promatra, sugerira, savjetuje, ali ne može donositi odluke. Izdali smo i rješenje kojim smo tražili da se poduzme desetak mjera koje vode iz krize. Ni to nije u potpunosti provedeno i, što je najvažnije, nije riješena dokapitalizacija. A banka bez kapitala, to je kao nogometni klub bez lopte. U međuvremenu odbijena je i ponuda Riječke banke, koja je željela preuzeti Istarsku. Tako je naša odluka postala neizbježna; ona s izborima ili politikom nema apsolutno nikakve veze, osim što je politika dimna zavjesa, iza koje se sve želi sakriti.

 

- Kako ne. Mi smo zbrojili sve troškove sanacije u posljednjih deset godina, od 1991., kad je država s gotovo milijardu dolara obveznica sanirala neka velika poduzeća; na primjer brodogradnju, a preko njih i banke. Zatim dolazi stara devizna štednja, koja je koštala porezne obveznike oko 3,2 milijarde dolara.

- Naravno da to nije istina. Poslovne banke su deponirale devize u Beogradu, a za njih su dobivale ondašnje dinare. Problem je bio to što je tih godina bila visoka inflacija i dinar je stalno devalvirao. Na tome su banke gubile...

- Ali ta tzv. stara devizna štednja nije se prikupljala i deponirala samo u tom razdoblju, niti su krediti koji su odobravani iz dobivene dinarske protuvrijednosti naplaćivani u realnoj vrijednosti, odnosno unutar razdoblja smirene inflacije. U svakom slučaju, za bankarstvo je bitno da banke više nisu mogle isplaćivati štedišama njihov novac...

- Točno. Slijede sanacije četiriju banaka u 1995. i 1996. To su Slavonska, Splitska, Riječka i Privredna – nakon čega se ukupan trošak već popeo na gotovo 4,7 milijardi dolara. Naravno, to nije sasvim precizno; brojku iznosim, kako bi rekli ekonomisti, uz metodološke ograde. Ne ulazim u to tko je za to kriv, što je ostalo iz starog sustava, a što je napravljeno u novom. Ja želim govoriti samo o tome što je napravilo rukovodstvo Hrvatske narodne banke, otkad sam ja guverner. Sanacije i stečajevi nakon toga, posebno oni iz 1998., povećali su ukupni iznos na oko 5,5 milijardi.

- Jest. Pokrali su ga ponajprije oni, koji su davali kredite po povlaštenim uvjetima “sebi i svojima” i koji ih nisu vratili. Ali sve nije pokradeno. Dubrovačka banka je, na primjer, dospjela u nevolje zbog hotela; tu godinama nije bilo turizma, a zaposleni su ipak dobivali plaće. Znalo se da se krediti za plaće ne mogu vratiti. To bih nazvao nekom kvazisocijalnom politikom. Ja mislim da je država to znala.

 

 

- Točno, ali taj novac je pojeden kroz kredite za plaće, a nije izravno ukraden. Na to dolaze plasmani Globus grupi, pa Glumina banci i sve ono drugo što spada u resor pravosuđa, a ne središnje banke. Onih nekoliko desetaka milijuna maraka, koliko je prema dosadašnjim saznanjima izneseno iz zemlje, odnosi se na Dubrovačku, Gluminu i Komercijalnu banku.

- Naravno da može. To je samo početak. Ali posao treba raditi profesionalno. U Velikoj Britaniji, na primjer, osnovan je posebni Ured za bavljenje velikim prijevarama. On izučava sumnjive transakcije, koje imaju sljedeća svojstva: da su veće od milijun funti, da je riječ o prekograničnim transferima ili takvima koji mogu ugroziti ukupni financijski sustav zemlje. U njemu rade pravnici, suci, istražitelji, računovođe, forenzičari; posebni timovi ispituju slučaj po slučaj, surađuju s Interpolom, s inozemnim sudovima pa i s javnošću. Tako se postižu rezultati.

- Niste u pravu. Nama banke dostavljaju svoje bilance svaka tri mjeseca, pa mi ne možemo u svakom trenutku znati što se u njima događa i kome one daju kredite. Istina se, u slučajevima kakve spominjete, najčešće otkriva tek kad u banku dođe naša kontrola. Tada se pokazuje da podaci koji se nama dostavljaju nemaju veze s činjenicama. Jednostavno, neke banke nas varaju. To je, na primjer, bila stalna praksa Dubrovačke banke. Važno mi je da se to zna, jer se u javnosti stalno ponavlja kako je Škreb upropastio Istarsku, pa Dubrovačku, pa ne znam koju banku. A stara je istina da se zna tko najglasnije viče “drž’te lopova”... Meni se jedino može prigovoriti da nisam u sve takve banke prije poslao kontrolu, pa bi tada trošak bio manji. No mogućnosti izravne kontrole banaka ograničavao je njihov veliki broj, što je posljedica najliberalnijeg licenciranja ranih devedesetih godina. Ali to ne bi spriječilo one koji svjesno krše propise, a to je bio slučaj u svim bankama za koje smo predložili stečaj. Na primjer, Agroobrtnička banka davala je najveće kredite poduzećima Grupe Jakopec, a predsjednik Nadzornog odbora te banke bio je Mladen Jakopec. U Glumina banci najveći su krediti odlazili nekim poduzećima za koja se tek poslije pokazalo da spadaju u Glumina grupu. Tako su se banke koristile kao samoposluživanja... Slično je bilo i u Županjskoj banci, koja je tako poslovala sa šećeranom i poduzećima koja su s njom povezana.

 

 

- Ja to nisam nikad rekao...

- Nažalost, mi ne možemo i ne smijemo unaprijed upozoravati štediše da neka banka ima problema. Time bismo samo izazvali juriš na šaltere. Posao je središnje banke stalna kontrola, kako bismo na vrijeme spriječili takve slučajeve. Zato smo jako povećali broj ljudi u kontroli, zato smo uveli informiranje banaka tko su korisnici najvećih kredita u drugim bankama... To prije nije postojalo.

- To je dobro pitanje. Mi smo privremeno ograničili izdavanje licenci za nove, osim za velike banke. Sad smo dali licencu drugoj po veličini njemačkoj banci, što mislim da nije sporna odluka.

- Prosjek nije cijela istina. Sve banke imaju kapital u bilanci, neke veći, a neke manji. Strane su ga morale donijeti, pa iz njega, a ne samo iz štednje građana, odobravaju kredite.

- Isti kao na one u domaćem vlasništvu. Tu razlike nema. Svi su podložni istoj kontroli Hrvatske narodne banke.

- Da, to je točno. Ali kako se boriti protiv kriminala? Samo tako da to rade oni čiji je to posao. Mi smo u slučaju Vukovarske banke, od godine 1997., podnijeli 11 kaznenih prijava, od kojih većina nikada nije procesuirana.

- Mi količinu novca u optjecaju prilagođujemo potražnji. Hrvatska specifičnost je veliki udio tzv. devizne komponente. Dobre dvije trećine svojega novca u zemlji su strana sredstva plaćanja. Po tome smo mi visoko dolarizirana, odnosno markizirana zemlja. Devize, dakle, velikim dijelom služe kao domaći novac, pa nije čudno da je novčana masa u kunama relativno mala. Mi moramo paziti da se taj omjer ne poremeti. Ako ljudi počnu kupovati devize, što se događa uvijek kad se počne najavljivati devalvacija, mi povlačimo novac. I obratno. Ponuda mora odgovarati potražnji, jer bi se u suprotnome narušili robno-novčani odnosi.

 

 

- Mi možemo utjecati samo na likvidnost poslovnih banaka, i ona je dobra. Problem hrvatskog gospodarstva ne može se riješiti tiskanjem novca, nego samo promjenom njegove strukture. Mi smo svjesni da vodimo restriktivnu monetarnu politiku da bismo ostvarili naš cilj, a to su stabilne cijene. Naravno, to se ne može postići samo monetarnom politikom. Zato vrlo pozitivno ocjenjujemo što je novi proračun, po mojoj procjeni, realno gotovo 10 posto manji nego prošle godine. To će nam omogućiti da omekšamo i monetarnu politiku; konkretno, da smanjujemo kamate i obveznu rezervu. Tako će gospodarstvo dobiti više novca, ali pravog, a ne tiskanog.

- Ja vjerujem da je rješenje u jačanju financijske discipline, što se u prvom redu odnosi na državu. Ona je glavni izvor nelikvidnosti i zato je bitno što je nova vlada odlučila da vraća svoje, odnosno naslijeđene dugove. Novaca za to ima. Proračun je izbor ciljeva. Ako Vlada izabere da podmiri stare dugove, nelikvidnost će se ubrzano smanjiti. Znam da ima i drugih ideja, koje se zasnivaju na tiskanju novca. Ali ja sam uvjeren da novca ima dovoljno i nijedno takvo rješenje o velikom povećanju novčane mase neću potpisati. U ekonomiji se problemi mogu rješavati na nekoliko načina. Ako netko misli da se realni problemi mogu rješavati tiskanjem novca, neka preuzme ovaj posao i neka se potpiše ispod takvog rješenja.

 

AUTOR: Milan Gavrović