Ranko Marijan |
|---|
 |
RANKO MARIJAN, ZAMJENIK MINISTRA PRAVOSUĐA, GOVORI O KOBNIM POSLJEDICAMA ČISTKI U HRVATSKIM SUDOVIMA, O KORUPCIJI U SUDSTVO TE O SUDU ZA RATNE ZLOČINE Samo je u Zagrebu u ljeto 1996. godine, odlukom DSV-a, a voljom HDZ-ovih komesara za kontrolirano pravosuđe, na cesti završilo tridesetak iskusnih sudaca * Danas na općinskoj grani sudovanja, kojoj se nadležnost stalno širi, imamo pretežito mlade i neiskusne suce i zamjenike državnoga odvjetnika, koji se teško nose s vrlo složenim predmetima * DSV je u trajnom nesporazumu s Ustavom, logikom i samim sobom, ali na osnovi važećeg zakona ima pune ovlasti u imenovanju sudaca i zamjenika državnog odvjetnika * Pravosudni sustav djeluje bolesno, onemoćalo i neučinkovito. Nepoštivanje odluka Ustavnoga suda, kao i neizvršavanje odluka ostalih sudova, samo su simptomi te bolesti, i to ukazuje na nemoć čitavog sustava
"U vitalnom je interesu hrvatske javnosti i demokracije da se procesuiraju svi slučajevi ratnih zločina. Hrvatska nema nikakva interesa da brani ratne zločince"
"Volio bih da se sud u Haagu što prije ugasi, jer to bi značilo da su nacionalni sudovi profunkcionirali. Volio bih da hrvatski sudovi profunkcioniraju, tako da sami procesuiramo naše ratne zločince"
tekst
* u posljednjih deset godina sudstvo i javno tužilaštvo u nekoliko su navrata prošli kroz temeljite čistke. Kakve su posljedice tih čistki na sadašnje stanje u pravosuđu?
- U proteklom smo razdoblju doista bili očevicima sramotnih čistki u pravosuđu. Samo je u Zagrebu, u ljeto 1996. godine, odlukom DSV-a, a voljom HDZ-ovih komesara za kontrolirano pravosuđe, na cesti završilo oko tridesetak iskusnih sudaca. Slična se sječa dogodila u Splitu i nekim drugim gradovima, a sječa manjih razmjera dogodila se u mnogim sudovima. Isti je slučaj bio i sa sucima za prekršaje i javnotužilačkim dužnosnicima, da ne spominjem onu epizodu kada Državno sudbeno viječe nije htjelo imenovati nekolicinu sudaca Vrhovnoga suda, mahom iznimnih osoba i stručnjaka. Ne treba od svih neimenovanih praviti heroje i žrtve, ali dio je spadao među bolje, pa i najbolje suce i zamjenike, a ipak im je naprasno prekinuta karijera, i to u godinama kada im je bilo kasno za neke nove početke. Danas, na općinskoj grani sudovanja, kojoj se nadležnost stalno širi, imamo pretežito mlade i neiskusne suce i zamjenike državnoga odvjetnika, koji se teško nose s vrlo složenim predmetima, netolerantnim i nediscipliniranim strankama, lošim propisima i velikim naslijeđenim zaostacima.
ČUDNI KRITERIJI
* Može li se ljudima koji su iz etničkih ili političkih razloga bili udaljeni iz sudstva danas ponuditi ikakva kompenzacija, prije svega u vidu povratka na posao?
- DSV je doduše u trajnom nesporazumu s Ustavom, logikom i samim sobom, ali na osnovi važećeg zakona ima pune ovlasti u imenovanju sudaca i zamjenika državnog odvjetnika. Prema tome, to treba njih pitati. Moj stav je da nitko ne može biti imenovan sucem ili zamjenikom državnog odvjetnika zbog kompenzacije. Iskustvo, znanje i moralne osobine svakako su reference za buduća imenovanja, kad se reafirmira kriterij stručnosti.
* U velikom broju slučajeva Ustavni je sud presudio u korist sudaca koji nisu bili imenovani, odnosno potvrđeni od strane DSV-a. Znamo da postoje brojni slučajevi u kojima stav Ustavnog suda nije uvažen. Ne ukazuje li to na nemoć čitavog sustava?
- Ideja vladavine prava sadržana je u tome da zakoni moraju biti pravedni i pravični, i da ih moraju poštivati svi, i oni koji ih donose, i oni na koje se odnose. Kod nas, nažalost, to još nije slučaj. Pravosudni sustav djeluje bolesno, onemoćalo i neučinkovito. Nepoštivanje odluka Ustavnoga suda, kao i neizvršavanje odluka ostalih sudova, samo su simptomi te bolesti, i slažem se da to ukazuje na nemoć čitavog sustava.
* Kako Ministarstvo namjerava riješiti problem sadašnjeg sastava DSV-a?
- Suglasno nedavnoj odluci Ustavnoga suda predstoji nam rad na izmjenama Zakona o sudovima i Zakona o DSV-u, premda ne znam u kojoj će to mjeri riješiti, kako kažete, problem sadašnjeg sastava DSV-a. Ustavni sud je rekao da su postojeće odredbe Zakona o DSV-u, o imenovanju predsjednika sudova, neustavne, a budući zakon, naravno, mora biti suglasan Ustavu. Prilikom budućih izbora predsjednika sudova trebalo bi tražiti i uvažavati mišljenje sudaca, što u dosadašnjoj praksi nije bio slučaj. Predsjednici su bili imenovani i iz dnevnopragmatičnih razloga. Pronalaženi su čak izvan pravosuđa, ili u inozemstvu, pri njihovu su se imenovanju preskakale instancije pravosudne hijerarhije... Mogućnost oktroiranja predsjednika sudova mora biti prošlost, i vjerujem da će zakonska rješenja ići u tom pravcu.
DSV-ov SKANDAL
* Marijan Ramušćak, predsjednik Vrhovnoga suda (a ujedno i član DSV-a) relativizira kritike na rad DSV-a tvrdnjom da je “nekoliko sudaca koji nisu imenovani, a riječ je o najviše desetak njih, podiglo veliku galamu, pa se stječe negativan dojam o radu DSV-a”. Je li doista bilo baš tako?
- Za moj pojam pravde i pravičnosti i "najviše desetak ljudi" golem je broj, ako je toliko odluka o neimenovanju pravosudnih dužnosnika bilo neosnovano i nezakonito. A bilo ih je više. Opći negativan dojam o radu DSV-a ne može biti plod nečije galame, nego je to logična posljedica voluntarističkoga rada ljudi u DSV-u. I kad se biraju ljepotice, žiri mora imati pravila kojih se mora pridržavati. Mislim da galama i nije bila dovoljno glasna s obzirom na razmjere tog pravosudnog skandala. Komparativnom analizom kvalitete i kvantitete riješenih predmeta, dakle primjenom objektivnog parametra, vidljivo je da neki od ponajboljih sudaca nisu prošli imenovanja. Neki drugi su potpuno neosnovano napredovali. Ako predsjednik Vrhovnoga suda smatra da su sve odluke DSV-a pravedne i pravilne, onda neka to jasno kaže. Činjenice, međutim, tvrdoglavo govore suprotno, kao i odluke Ustavnoga suda, koja predstavlja sjajni primjer spoja ustavno-pravne teorije i sudske prakse.
* Ramušćak tvrdi i da ne vidi nikakvih znakova korupcije u sudstvu. Imate li vi, koji ste u Ministarstvo došli izravno iz sudstva, spoznaja o korupciji?
- Kao zamjenik ministra pravosuđa, moram priznati da je nažalost nemoguće obraniti tezu kako je pravosuđe zaštićeno od tog zla. Ali kao dugogodišnji sudac tvrdim, i to su moje spoznaje, da velika većina sudaca nije kontaminirana korupcijom. Nema egzaktnih pokazatelja o korupciji u pravosuđu. Nema dokaza, ali postoje indicije, a samo na osnovi indicija teško je suditi. Sasvim je sigurno da u pravosuđu ima manje korupcije nego, na primjer, u politici i gospodarstvu. To nije neka utjeha, ali se zna da u pravosuđu postoje kontrolni mehanizmi: načelo javnosti, suprotstavljene stranke, institucija žalbe i viši sud kao kontrolni. Vrativši se nedavno s Evropske konferencije o borbi protiv korupcije, uvjerio sam se kako se u većini evropskih zemalja otvoreno i kritički govori o korupciji u policiji, sudstvu i politici. Što je demokratska tradicija u nekoj zemlji kraća, to se manje govori o korupciji.
* Što Ministarstvo namjerava napraviti u cilju njezina suzbijanja?
- Najdjelotvornija borba protiv nje je organiziranje djelotvornog i neovisnog pravosuđa, sa savjesnim sucima. Pojačat ćemo nadzor nad radom sudaca, sve do pokretanja disciplinskih postupaka i zahtjeva za razrješenjem. Ministarstvo je počelo inzistirati na propisanom načinu dodjele predmeta sucima u rad. Zakon predviđa objektivni kriterij, što znači da bi se predmeti dodjeljivali abecednim redom, a mnogi se sudovi toga ne pridržavaju. Mnogi se predmeti preko reda “signiraju” sucima koji ih inače ne bi zadužili. Nadalje, Ministarstvo će nadzirati dinamiku i redoslijed zakazivanja rasprava. Dobro znam da mnogi sudski predmeti imaju prioritet zbog privatnih interesa, dok drugi, koji su odavno trebali biti riješeni, skupljaju prašinu i čekaju.
KAKO DO POVJERENJA
* Pojedini odvjetnici upozoravaju da sudski sporovi oko bespravnog useljavanja u kuće građana srpske etničke pripadnosti u toku i nakon rata iznadprosječno kasne i nakon smjene HDZ-a s vlasti. Imate li konkretnih spoznaja o tome, i ne usporavaju li sudovi uspostavljanje međuetničkog povjerenja?
- Kad su zakoni pravedni, a sudovi učinkoviti, pravosuđe tada uživa povjerenje javnosti. Ako jedan od ova dva preduvjeta nedostaje, moguće su razne spekulacije, poput ove. Vidite, žene smatraju da ih sudovi dovoljno ne štite od muškog nasilja, muškarci smatraju da su žene privilegirane prilikom sudske dodjele djece na čuvanje i odgoj, Srbi prigovaraju da se namjerno odugovlače njihovi predmeti, a hrvatski branitelji imaju svoj arsenal prigovora... Ono što se sigurno usporava, to je proces povjerenja čitave javnosti u pravosudni sustav. Krivnja ne leži samo na sudovima.
* Politika je bila upravo takva da se Srbi odvrate od povratka u Hrvatsku, a znamo da je sudstvo prisiljavano da provodi sveukupnu državnu politiku.
- Zakoni su takvi kakvi jesu, sudovi su neučinkoviti, a suci su mladi i neiskusni. Kod sporosti u nerješavanju predmeta moguće su sve interpretacije – i zlonamjerne i dobronamjerne. Moje je uvjerenje da sporost u predmetima o kojima govorite nema svoj politički uzrok, premda ne isključujem i takvu mogućnost. Upravo zato treba pojačati mehanizme kontrole u radu sudova.
* Ne bi li Državno odvjetništvo trebalo samoinicijativno pokretati postupke protiv onih koji u javnom prostoru šire mržnju i netoleranciju ili pozivaju na nasilje? Kako to da u Hrvatskoj nikad nitko zbog takvih delikata nije bio kažnjen?
- Premda je članak 174. KZ.-a, koji govori o diskriminatornim kršenjima temeljnih ljudskih prava i sloboda neodređen, i vjerojatno će prilikom skore izmjene KZ-a biti izmijenjen, bilo je slučajeva, razloga i mogućnosti za poduzimanje kaznenog progona po tom članku. Sjetimo se vremena bahatog širenja mržnje i netolerancije u javnosti i medijima, kad se zbog toga malo tko osjećao pogođenim; gotovo nitko, osim onih prema kojima se ta mržnja valjala. Naravno da je represivni državni aparat, primjenjujući zakon, mogao reagirati, ali nije. Nije reagirao ni u mnogim drugim slučajevima, premda su grabež i krupni političko-gospodarstveni kriminal nesmetano cvali pred očima javnosti. Takve se stvari više neće ponavljati ako sva nadležna tijela i službe, od policije i državnog odvjetništva do sudova, budu radile svoj posao samostalno i zakonito, izvan utjecaja organiziranog kriminala, kapitala i politike. A to je civilizacijska stečevina koja se ne rađa preko noći.
SVJEDOCI KRIMINALA
* U javnost svakodnevno izlaze podaci o sumnjivim postupcima političara, članova njihovih obitelji i drugih ljudi koji su bili u milosti vlasti. U posljednjih desetak dana objavljeni su dokumenti koji ukazuju na Pašalićevu (Ivić Pašalić) poslovnu povezanost s Kutlom, o protupravnim provizijama Nevenke Tuđman... Kako to da Državno odvjetništvo i dalje ništa ne poduzima?
- Mislim da Državno odvjetništvo ipak radi, i siguran sam da se u mnogim slučajevima već vode postupci koji prethode podizanju optužnice. Problem je u tome što se ti postupci nisu vodili prije više godina, kad smo, barem na osnovi onoga što se vidjelo u tisku, bili svjedoci najprljavijeg kriminala. Tada ni redarstvene vlasti ni Državno odvjetništvo nisu poduzimali sve što je bilo potrebno. Danas se poduzima, premda ne znam zadovoljava li javnost taj tempo. Za moj ukus, još uvijek ima nedovoljno procesuiranih kriminalnih radnji s obzirom na podatke koje imam kao čitalac novina. Iskustvo mi ipak govori da se trebamo bojati pogromaške i hajkaške atmosfere u kojoj bi se optužnice podizale pod svaku cijenu, samo radi dokazivanja pravovjernosti novoj vlasti. Bilo bi to vrlo opasno. Dinamika političkih zbivanja ni na koji način ne smije utjecati na neovisnost policijskih službi i Državnog odvjetništva, a poglavito ne sudova.
* Primjedbu na rad istražnih sudskih organa valja uputiti i u vezi s ratnim zločinima počinjenih s hrvatske strane. Za njih nitko dosad nije odgovarao, premda mnoge indicije terete određene ljude, poput Tomislava Merčepa ili Tihomira Oreškovića.
- Zbog svih hrvatskih građana volio bih da se pokrenu postupci protiv osoba za koje postoji osnova sumnje da su počinile ratni zločin. Dobro bi bilo da se policija i Državno odvjetništvo više pozabave tim ekscesnim radnjama koje još nisu meta istraživanja Međunarodnoga kaznenog suda u Haagu. U vitalnom je interesu hrvatske javnosti i demokracije da se procesuiraju svi slučajevi ratnih zločina. Hrvatska nema nikakva interesa da brani ratne zločince.
* Odvjetnički troškovi za suđenja u Haagu hrvatske su porezne obveznike dosad, prema nekim procjenama, koštali 25 milijuna dolara. Zašto se Hrvatska spram Haaga neprekidno ponaša kao da je sama optužena?
- To bi prije svega trebalo pitati porezne obveznike, jer tih više od 20 milijuna dolara njihova su sredstva. Svaka država ima pravo da raspolaže sa svojim sredstvima, pa je tako i pravo Hrvatske da financira obranu ljudi koji su se našli pred Haaškm tribunalom. To možda znači da je hrvatska vlast smatrala da ne postoje ni osnove sumnje da su oni počinitelji ratnih zločina. Možda to znači da se Hrvatska identificirala s tim osobama ili da postoji izvjesna nečista savjest onih koji su odlučivali o tom financiranju.
SPEKTAKL S TUTOM
* Mislite li da bi Hrvatska i ubuduće trebala financirati obranu optuženika za ratne zločine?
- Ne bi trebala.
* Naletilić Tuta bio je isporučen Haaškom tribunalu na spektakularan, jamesbondovski način. Zašto je Vlada pokretala inicijativu da mu se sudi u Hrvatskoj, kad je na osnovi tadašnjih mjera sigurnosti vidljivo da bi to izazvalo ozbiljno pogoršanje stanja sigurnosti u zemlji?
- Ne vidim ništa spektakularno u vezi s njegovom predajom. Zasmetalo vas je što novinari nisu imali pristup, niti su bili u mogućnosti s pristojne udaljenosti snimati. Moje je mišljenje da su to bile pretjerane mjere sigurnosti i žao mi je što vam nije bilo omogućeno raditi svoj posao, no o konkretnim mjerama sigurnosti nije ni odlučivalo naše ministarstvo. Ne vjerujem da bi suđenje Tuti u Hrvatskoj izazvalo ozbiljno pogoršanje stanja u zemlji.
AUTOR: Toni Gabrić
|
|||||||
