Ante Simonić, sveučilišni profesor, liječnik, saborski zastupnik i predsjednik saborskog Odbora za znanost, obrazovanje i kulturu, nedavno je objavio tri iznimne knjige: Civilizacijska razmeđa znanja 1 i 2, Znanost i Trgovina znanja u budućnosti. Knjige su svojevrstan leksikon u kojima na osobit, esejistički način piše o stvarnosti, prošlosti, sadašnjosti i budućnosti naše civilizacije. Bio je to ujedno i povod za ovaj razgovor.

•Zašto ste napisali to djelo?
– Tražeći odgovor na velika pitanja tko smo, što smo, odakle smo, što je svemir, što je život, što je ljubav, ljepota, istina, postoji li svrha, postoji li kraj – u pokušaju da razumijem sebe, a u nemogućnosti da nađem zadovoljavajući odgovor na takva pitanja, upustio sam se u čitanje i promišljanje pa sam mnoštvo takvih podataka sistematizirao i tako su nastale knjige. Pokušao sam dakle, složiti činjenice i međusobno ih povezati da dobiju smisao, pri čemu ni jedna nije važnija od druge. One mogu biti važne svaka za sebe, ali konačni smisao dobivaju tek u zajedništvu. Na taj način pokušao sam bar naslutiti bit sveukupnosti, koja se ogleda u prožimanju raznolikosti. Dotaknuti te titraje, naslutiti ih, te definirati sveukupnost sebe i svemirsku sveukupnost – to je život, to je svijet.

•Za to vam je uporište, o tome pišete, istina. Što je vama istina?
– Istina je metafizički pojam i meni kao školovanom znanstveniku netko će zamjeriti što se bavim metafizičkim stvarima. Ali tko je od nas vidio zdravlje, tko je vidio slobodu, ljubav ili demokraciju, molekulu ili atom, električnu ili magnetsku silu, ili silu gravitacije? Pod istinom podrazumijevam široki pojam koji se odnosi na znanje o nečemu, u užem smislu podrazumijevam ljudima tom trenutku dohvatljivo znanje. Istinu doživljavam kao nešto čemu stremimo, čemu se asimptotski približavamo a nikada ga nećemo dosegnuti, kao nešto što pokazuje više smjer nego aktualno stanje. Nešto kao beskonačni, nikada dohvatljiv izazov. Bilo da je riječ o nastojanjima Picassa, Bacha, Einsteina, Aristotela ili o npr. astronomu koji traga za razumijevanjem golemosti svemira.
 

•Znači, znanje je istina?
– Danas se sve više usmjeravamo prema pojmu znanja. Istini kao vrsti znanja, znanja o nečemu. Sveukupna istina bila bi zbroj pojedinačnih istina, zbroj pojedinačnih znanja. Bilo da se radi o ostvarenjima znanosti, umjetnosti, filozofiji, religiji, magiji, politici, gospodarstvu ....

•Postoji li znanje izvan recimo svemira?
– To je kao da me pitate postoji li Bog, kojega nitko nije vidio. Je li Bog stvorio svemir, je li On izvan svemira ili u svemiru? Ili, postoji li sveukupna količina znanja kao neka bačva pa se troši kao što trošimo naftu, plin ili kisik. Znanje se ne može potrošiti, kao što se ne može samo raciom spoznati ljubav, ljepota, sloboda, istina....

•Znanje je dakle beskonačno?
– Teško je zamisliti nešto beskonačnije od znanja. Znanje samo sebe kao i istina umnožava, ubrzava si tempo, ponekada mijenja smjer, širi se možda kao svemir.

•Vjerujete li u vječni život, u reinkarnaciju?
– To su fantastične teme koje potiču. Premda nas u školi nikada nisu naučili što je sloboda, što je istina, što je ljubav, svi znamo da je to važno. Ali nas nažalost rijetko uče je i važno kako prepoznati ljubav, kako je sačuvati za cijeli život, kako je drugom dati? Uvjeren sam da znanost, znanstveno znanje, znanstvena istina, nije konačna. Osim toga, ona nije najkvalitetnija, nije najvrsnija, ona je samo jedna od mehanizama spoznavanja sveukupnosti.

•Zalažete se da znanost bude odgovorna za vlastite posljedice. No danas, čini mi se, znanost se malo bavi time. Time se bavi politika, industrija, oni koji znanost zlorabe.
– Pitanje odgovornosti je golem problem. Znanost, znanstvenik, ljudski rod, naša civilizacija, mora biti odgovorna ne samo prema sebi nego i prema onima koji će doći iza nas. Potrebno je znati kako koristiti tu znanost, jer znanost otkriva nešto što postoji prije znanstvenika samog. Penicilin je postojao i prije Fleminga, sila gravitacije prije Newtona, prije nego mu je pala jabuka na glavu, a ipak su oni to otkrili. Kroz znanost otkrivamo nešto što postoji oduvijek ili gotovo oduvijek. Da primjerice Newton nije otkrio gravitaciju otkrio bi ju vjerojatno netko drugi.

•Postoji neka druga sila koja određuje kada će se što otkriti? Možda Bog?
– Ja sam religiozan čovjek i za mene je religioznost intiman osjećaj koji pomaže da lakše nosite osobni teret, da se lakše snađete u svijetu. Ali znanost omogućava racionalnu spoznaju svijeta, jedan je od sustava racionalnog tumačenja svijeta, ne i jedini. I filozofija racionalno tumači svijet, ali znanost je neprijeporno jedan od najaktivnijih sustava spoznavanja svijeta, sustav koji bitno obilježava današnje doba. Golema količina znanja danas cijelom ljudskom rodu dolazi iz znanosti. Ukupna količina ljudskog znanja, ne samo znanstvenoga, udvostručuje se svakih pet do sedam godina, tu ne mislim na imunološko znanje, na genetsko znanje itd. nego na racionalno znanje. Kako to ide sve brže postavlja se pitanje kako ćemo organizirati edukacijski sustav, što ćemo ljude učiti, kakvim poslom da se bavimo kako bi dosegnuli razinu vlastitih mogućnosti i zadovoljili osobne ambicije, te unutar kulturalno prihvatljivih pravila doprinositi osobnom i općem dobru.

•Ipak za život nije dosta samo znanost?
– Znanost ne može sama sve rastumačiti nego tek u zajedništvu s filozofijom, religijom, umjetnošću... Na njoj nije da se natječe za primat, za monopol nad znanjem i vlašću. Francis Bacon je rekao – znanje je moć, a budisti će reći ljudima je dat ključ (znanje) koji otvara i vrata raja i vrata pakla.

•Zato čovjek i ne želi sve znati?
– Čovjek se s tim izazovom suočava od stabla spoznaje, koje nam priča o rajskom vrtu, preko Prometeja koji je ljudima dao vatru, do Pandorine kutije. Ljudska bića osobito zanima sloboda, ali ljudska sloboda je jako ograničena. Pa i znanjem.

•Znanost je stvarnost u kojoj živimo, a Benedetto Croce piše da je »stvarnost duhovna dimenzija«. Znači li to da se sa znanošću opet vraćamo u područja koja su nam nepoznata?
– Zanimljivo pitanje. Pogotovo danas kada živimo u doba kvantitete, gdje se sve mjeri. Kvantitativni svjetonazor je i rezultat znanosti i tehnike. Znanost je nastala kada je čovjek počeo mjeriti. Još u srednjem vijeku, te primjerice u doba renesanse, ljudi su živjeli u doba kvalitete. Tada i razlika između umjetnika i zanatlije nije bila bitna, ljudski pojedinačni doprinos bio je drukčije mjeren nego danas. Bio je to potpuno drugi civilizacijski okvir.

•Je li matematika znanost?
– Neki matematiku kao znanost dovode u pitanje. Broj tri nitko nije vidio ali je vidio tri jabuke. Tri ne postoji. Matematika je čudo koje štujem i volim. Prihvaćam stav da je znanost ali ne i da je prirodna znanost. Matematika je omogućila da znanost i tehnika postvare naš svjetonazor, što je svojevrsni paradoks, jer je matematika jedan od najproduhovljenijih sustava.

•Pa, je li bolje znati ili ne znati?
– Hm. Ljudima treba reći istinu, treba ih naučiti, treba ih poučiti i dovesti u situaciju da sami slobodno odabiru vlastitu budućnost i sadašnjost. Slažem se s Heseom, da je dopušteno spoznati sebe, znati sebe i onda živjeti u skladu sa sobom, sa zemljom po kojoj hodamo i Svevišnjim iznad nas, u prihvatljivim odnosima sa svim postojećim u društvu. Znanje je preduvjet slobodnog, civiliziranog, bogatog življenja. Ako znate, možete sudjelovati u međunarodnoj podjeli i znanja i bogatstva, te slobode i demokracije. Znamo i suprotne sustave. Primjerice, jedan od temeljnih razloga postojanja kastinskoga sustava u Indiji jest pitanje znanja. Svima nije dopušteno sve znati, znanje uvjetuje mjesto u društvenoj hijerarhiji.

•U nas politika, a vi ste i političar, zna dosta toga što obični ljudi ne znaju.
– Politiku doživljavam kao kulturološki čin, aktivnost koja za cilj ima promicati opće dobro. To je projekt u kojem želim sudjelovati svjestan ograničenosti vlastitih dometa i težine situacije u kojoj se nalazimo. Čovjek služi ideji koja je veća od njega samoga i u tome vidim napredak čovječanstva. Jasno kvaliteta se ne može kvantificirati, to je pitanje osobne slobode, napetosti između osobnog i kolektivnog i još mnogo toga. Ali osobna sloboda, osobno pravo na demokraciju i kvalitetni život ne smije biti na uštrb drugih, drugom morate dati barem isto koliko uzimate sebi.

• Pa omogućuje li današnja hrvatska politika ljudima ovo o čemu govorite?
– Nezadovoljan sam aktualnim stanjem, ali nisam zbog toga dešperatan. Liječnik sam i kao takav nemam pravo biti dešperatno nesretan jer ljudi boluju i umiru. Medicina ne bi postojala kada bi svi bili zdravi, sretni i živjeli vječno. U politiku sam ušao jer sam bio nezadovoljan kako ja i ljudi oko mene živimo. Da svi živimo dobro ja se politikom nikada ne bih bavio.

• Jeste li zadovoljni sa stanjem znanosti i radom vašega odbora?
– Nisam. Mi još ne shvaćamo da su obrazovanje, znanost i kultura temeljne poluge budućnosti. Izdvajanje od negdje 0,70 posto od BND godišnje, što je 20 dolara po stanovniku, malo je za znanost. Slovenci izdvajaju oko 15 puta više, a razvijene zemlje preko 700 dolara godišnje.

• Kamo ide današnji svijet? Ide li naša civilizacija svojem kraju?
– Civilizacijski milje kojemu pripadamo i u njemu se poostvarujemo sve je više u neravnoteži s nama samima. Zagađujemo prirodu, ozonski omotač, zagađujemo odnose između ljudi. Milijarda ljudi danas nema dovoljno vode, oko 300.000 dječaka služi vojsku, neki od njih su generali, žrtve smo i svjedoci terorizma i niza drugih problema, primjerice ovisnosti, koji rastaču temelje društva. Osam posto ljudi na svijetu koristi 40-ak posto svih svjetskih dobara. Asimetrija je enormna, bilo da je gledamo kroz povijest ili kroz današnjicu, što ne može ići u nedogled. Aktualni odnosi idu svojem kraju što vodi novoj eksploziji i nekoj novoj preraspodjeli. Ne znam naziv ni ime takvog sustava koji će doći, ali on će sigurno doći. To je neposredno pred nama, jer su zbivanja ubrzana i mislim da svjedočimo golemom civilizacijskom lomu.

•Je li za to kriva znanost ili oni koji njome manipuliraju?
– To je dio naše prirode, mi smo takvi, mi smo djeca svemira i znanost je naš proizvod. Mi se ogledavamo u znanosti kroz znanost, ali znanost je i sredstvo koje nam može doći glave.
Andrija Tunjić