Predsjednik Stjepan Mesić dosad je dao pedesetak intervjua domaćim medijima, a među njima, zanimljivo, samo je jedan bio biografska ispovijest o njegovu nepolitičkom životu. U ovom broju Nedjeljnog Vjesnika otkriva kakav je izvan protokola, što radi kad nije na Pantovčaku, s kim slavi rođendane, Novu godinu...
Otvoreno i duhovito Predsjednik je otkrio da mu se sviđa Minea, iako voli »svaku dobru glazbu«, ne voli odijela i život s protokolom, osiguranjem i privilegijama koje »predsjednikovanje« sa sobom nužno nosi. I ništa u njegovom životu, od kako stoluje na Pantovčaku više nije isto...

• Što se promijenilo u Vašem životu od kad ste predsjednik?
- Promijenilo se puno toga iako sam i inače bio na dosta visokim funkcijama, i predsjednik Vlade i predsjednik Parlamenta, zastupnik... Međutim, ovo sada je funkcija koja zaokuplja čovjeka čitav dan, to je posao koji radim cjelodnevno, bez radnog vremena i utoliko je sve drukčije. Nemam puno vremena za obitelj i to mi je najteže. Promijenio sam i navike. Odlazim od kuće u osam sati, a moji se dižu između 7 i 8, tako da sam tih sat vremena u jutro s njima. Na večer dolazim oko 21 ili 22 sata. I onda sam opet do 24 sata s njima. Znate kako je - oni su potrebni meni a ja sam potreban njima... Sad su se već priviknuli na to, no čini mi se da sam najpotrebniji unucima.

• Koliko Vama, koji ste živjeli dosta »neobavezno« zapravo smeta današnji život po protokolu?
- I te kako mi smeta takav način života u kojemu si više sam ne mogu organizirati ništa u životu bez nazočnosti nekoga tko je službeno kraj mene. Na primjer policajci, oni su uz mene, ili malo bliže, ili malo dalje, ali uvijek su prisutni.
 

• Nema više uopće odstupanja od toga? Ne šmugnete li nekad i mimo osiguranja kao u početku predsjednikovanja?
- Da, i danas ponekad kidnem... Znate kako? Pred mojom kućom je jedan policajac, a u policijskoj kućici, u dvorištu, drugi. Kad sam za Božić htio ići kod kćeri, šogor i ja smo napravili plan, on je za onoga tko je u službi na vratima donio paket s vinom, slatkišima i slično, i to s dvije ručke tako da ga mora uzeti i odnijeti onom drugom u kućici. I dok su oni u dvorištu, u tom vremenu ja zbrišem. Stavio sam kapu, zamotao šal i nitko me nije ni prepoznao, otišli smo do Primorske i tamo sjeli u njegov auto i otišli. Ali, u međuvremenu jedan je policajac prepoznao njegov broj i našli su me za petnaest minuta, već su auti bili pred kćerinom kućom kad sam stigao. Slijedeći put moram smisliti neku drugu kombinaciju, jer sad kad ovo pročitaju...

• Vaš mandat obilježen je brojnim putovanjima, na mnogima ste u pratnji supruge. Koji su kriteriji odabira njezine pratnje? Isključivo protokolarni, ili...?
- Ona zapravo ide samo tamo gdje se radi o reciprocitetu, odnosno gdje je po protokolu obvezna supruga, a tamo gdje god nije obvezna u pravilu izostaje.

l Je li prilagodljiva i zadovoljna na tim putovanjima s obzirom da se kloni kamera i publiciteta?
- Je, ona je prilagodljiva osoba, studirala je psihologiju, tako da se vrlo brzo prilagodi novoj situaciji. U mladosti je plesala balet, pa kad god smo u nekom gradu gdje je baletna predstava, ona ih ide pogledati.

• Supruga je vjerojatno i Vaša tajnica kod kuće, odgovara na telefonske pozive. Kako danas funkcionira Vaš telefon doma, tko Vas uopće može dobiti na kućni broj?
- Sad se i to malo stabiliziralo. Jedno vrijeme je bio »vrući« telefon, uvijek je netko telefonirao, a sad su se privikli, jer kod kuće ljudi mogu dobiti informaciju samo da sam ja u uredu, ili tamo gdje već jesam. Moji se ne upuštaju u bilo kakvu raspravu o temi koja se često puta želi nametnuti tako da se, kao, »meni prenese«. No, moji uvijek kažu: »Predsjednik vam je gore, ili tamo gdje već jesam, slobodno se javite njegovom Uredu«. Vidjeli su da nema smisla da me zovu kući, pa me doma sada zovu samo rođaci i prijatelji, izvan službenog dijela mog posla.

• Biste li, među tim brojnim putovanjima na kojima ste bili, neko izdvojili po posebnim turističkim, a ne političkim dojmovima?
- Svako putovanje je specifično, jer uvijek se radi o jednom novom ambijentu, zemlji u kojoj ili nisam bio ili nemam o njoj dovoljno saznanja. Znate, čovjek uvijek ima nove doživljaje, a i u zemljama u kojima sam već prije bio, sada kada dođem puno toga se izmijenilo. Tako da je uvijek doživim nešto novo, ali ja u principu premalo vidim od svake zemlje. Više vide ovi koji su sa mnom nego li ja. Jer idem iz jedne obveze u drugu obvezu, iz druge u treću i tako čitavo vrijeme. No, negdje se ipak nađe malo vremena i za razgledavanje spomenika, poneke izložbe...

• Za ležanje i čitanje novina na Mrtvom moru?
- Za mene je Mrtvo more iznenađenje. Samo ime kaže da tu nema života, u njemu je koncentracija od 33 posto svih mogućih minerala, i ja sam nešto o tome već znao ranije, i u školi sam učio na primjer da je u Mrtvom moru lakše plivati. Međutim, ne samo da je lakše plivati već u njemu uopće ne možeš potonuti, ne možeš zaroniti, ne možeš se utopiti u Mrtvome moru, možeš ležati, hodati u moru, rukama držati balans i hodati, recimo, do pazuha u vodi. I tako možeš prohodati cijelo Mrtvo more. To mi je bilo iznenađujuće jer sam mislio da je u njemu samo lakše plivati. Međutim, plivati se uopće ne može. Da bih to demonstrirao, legao sam i čitao novine.
Ali, ono što je za mene bilo interesantno je i to, da je Mrtvo more postalo izvor prihoda, jer se eksploatacijom te vode separiraju razni minerali potrebni za farmaceutsku i drugu industriju. I to je veliki prihod Izraela. Na drugoj strani Mrtvog mora je Jordan, koji je također počeo s velikom proizvodnjom... Evo vidite, Mrtvo more je izvor za mnoge industrije. To me se najviše dojmilo, kao i visoki turizam na Mrvom moru. Tu se dolaze ljudi liječiti od psorijaze i drugih kožnih bolesti. To mi je bilo iznenađujuće jer sam mislio da je tu samo lakše plivati.
Ono što me još iznenadilo u Izraelu jest da postoji poseban TV kanal na ruskom jeziku, novine i reklame također na ruskom jeziku, jer je milijun Židova došlo iz Rusije u posljednjih deset, petnaest godina. Dolazile su čitave obitelji, i jasno, starijima je teško odmah naučiti hebrejski. To je i meni dobro došlo jer sam mogao onda komunicirati s mnogima na ruskom jeziku.

• Znači, ipak je Izrael ostavio pečat Vašim putovanjima. A što je to što u ove dvije godine smatrate svojim najvećim političkim, a što osobnim uspjehom?
- Mislim da je najveći uspjeh naše otvaranje prema Europi, i da smo tu zapravo - bez obzira što možda nije sasvim vidljivo - ipak imamo u pripremi konsenzus što se tiče vanjske hrvatske politike. Drugim riječima, okrenuli smo se našim strateškim ciljevima, članstvu u Europskoj uniji i NATO paktu. I čak i one stranke koje su ipak bile protiv Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju Europskoj uniji i njihovi čelnici daju na znanje da jesu za europsku opciju ali da to ipak nije toliko veliki iskorak kao što tvrdi današnja vlast, nego znatno manje. Ali bitno je da i oni prihvaćaju taj sporazum kao put u Europu. Najveći je uspjeh otvaranje prema Europi i svijetu, Hrvatska je definitivno okrenula leđa bilo kakvim asocijacijama na prostoru bivše Jugoslavije.
Drugim riječima, naš uspjeh je prihvaćanje individualnog pristupa europskim integracijama. Mi smo na tome inzistirali i na tome smo dobili i podršku Europe. Neuspjeh? Jasno, nismo još dovoljno pokrenuli proizvodnju i to smatram neuspjehom naše ukupne politike. Mi smo samo i dalje na 87 posto bruto nacionalnog dohotka u odnosu na 89. godinu, tek na 60 posto industrijske proizvodnje u odnosu na 89. godinu.

• Naše čitatelje vjerojatno više od toga zanima što smatrate baš svojim političkim uspjehom u protekle dvije godine?
- Najviše sam bio angažiran, upravo u otvaranju Hrvatske prema svijetu, europskim integracijama i uspostavi komunikacije između Hrvatske i Amerike, Francuske, Engleske. Sada je uspostavljena komunikacija s Rusijom, očekujem posjet Rusiji a za Hrvatsku je to od velike važnosti kad se zna da iz Rusije do Jadrana treba rješavati pitanje i plina i nafte, a i drugih sirovina jer Rusija, što god netko mislio, jest velika sila sa golemim potencijalom. Zato je važan moj posjet Rusiji. Svojim uspjehom, dakle, smatram hrvatsko otvaranje prema Europi i svijetu.

• Politički neuspjeh?
- Neuspjeh? Mislim da nisam još dovoljno uspio otvoriti suradnju s našim susjedima. Ona mora biti daleko bolja jer na taj način se legitimiramo prema svijetu i Europi. Postoje još mnoge prepreke koje treba savladavati, ali za to trebaju dvije strane, dakako.

• Kažu da ste se odlično snašli u ulozi »predsjednika kao trgovačkog putnika«. Jeste li zapravo ikad prije vjerovali da ćete biti predsjednik svoje zemlje?
- Ponajprije nisam vjerovao da ću biti predsjednik Predsjedništva Jugoslavije. To mi nikad nije palo na pamet. Jer, možete zamisliti, nekada zatvorenik Stare Gradiške da si je mogao sanjati da će biti predsjednik u onoj državi i onom režimu koji ga je zatvorio. Evo vidite, došlo je do određenih promjena i ja sam nakon funkcije predsjednika Vlade u Hrvatskoj otišao za člana Predsjedništva Jugoslavije. I taj posao sam obavljao do kraja, do 91., a onda sam se vratio u Hrvatsku, bio sam predsjednik Sabora i bilo je nekako logično da se eventualno nađem i na ovom poslu.

• Vjerovali ste, dakle, da ste mogući predsjednik države?
- Kad sam uvidio da mogu obavljati s uspjehom funkciju predsjednika Vlade, predsjednika Parlamenta, postao sam svjestan da mogu i ovu funkciju obavljati.

• Gdje Vas se može vidjeti u slobodno vrijeme i tko su danas Vaši prijatelji?
- Rijetko me se može vidjeti negdje privatno, kod Charlija na kavi jednom ili dvaput mjesečno, odem nekad, ali jako rijetko do Baltazara, u AS, kod Drageca Vukušića. Moja obitelj nema običaj ići na ručkove pa su rijetki izlasci uglavnom službeni ili prijateljski. I moram reći, da se ne bi Branko naljutio, odem i kod Branka u Trnjanku.
Pitate za prijatelje? Nisam mijenjao prijatelje kad sam otišao u politiku. I dalje se družim s prijateljima koje sam stekao mnogo prije, oni su mi ostali prijatelji i sada. Imam sada političke istomišljenike, među nekima se razvije i prijateljstvo. Ali, pravo prijateljstvo je ono koje je nastalo izvan politike u kojoj uvijek imate određene kalkulacije, a pravo prijateljstvo interes ne poznaje.

• Kad smo već izreklamirali restorane, recite i tko Vas odijeva? Tko vam suflira pri odijevanju?
- Glavni je sukreator moja žena, a sugerira mi što bi bilo dobro Tomislav Vladislavić, on je kreirao i frak koji mi je trebao za posjet Austriji, mojoj ženi je kreirao haljinu.

• A tko Vam pakira kovčege? I to je, pretpostavljam, podložno protokolu?
- Žena mi to radi, ona dakako zna što sve treba staviti, jer protokol uvijek napiše koje je oblačenje za koju prigodu, dnevno odijelo, tamno, duga haljina za ženu i slično... Na meni je samo da zatvorim kufere i predam ih dalje dečkima.

• Preferirate osobno koji stil? Pretpostavljam casual?
- Jeans bi bio moj stil kad bih odlučivao. Dolčevita, bluzon, jeans i lagane cipele, to je meni najdraže a to mogu samo za vrijeme odmora.

• Kada ste zadnji put sami vozili automobil?
- Prije godinu i pol iako ga redovito održavamo. Fali mi to što ne mogu sjesti u svoj golf, uzeti obitelj i otići tamo gdje se meni ide. Moram priznati da mi takav stil života jest opterećenje.

• Život po regulama, pod osiguranjem za koje kažu da je i brojnije od Vašeg prethodnika... Je li to zbog brojnih prijetnji koje Vam stižu?
- Mislim da nema veće opasnosti po mene, prijetnji ima, ali to su oni koji više govore nego li što žele učiniti. Kad god je na pomolu nekakav događaj, nađe se i nekakav general Hopp i taj mi je već izdao pet, šest, smrtnih presuda.

• Još mu nisu ušle u trag tajne službe?
- Ne znam još tko je on, tajne službe se vjerojatno njime bave, ali nebitno je to zapravo. Znate, svaka luda ima svoje veselje...

• Za koga biste danas mogli iz prve reći da je čovjek od Vašeg najvećeg povjerenja?
- Reći ću vam ime, Ante Karić je apsolutno osoba od mog najvećeg povjerenja. Još iz vremena kad sam bio u zatvoru u Staroj Gradiški vodio je računa o mojoj familiji, prevozio ih je, organizirao im pomoć i odonda smo uvijek najprisniji.

• Među Vašim užim suradnicima vjerojatno postoji lista osoba od povjerenja?
- Imam povjerenje u sve svoje suradnike, neke smo zatekli, neki su došli poslije, no mislim da je kod svih njih izrazita lojalnost meni kao predsjedniku. Još nisam osjetio nelojalnost kod bilo koga, savjetnika, njihovih pomoćnika ili službenika. Mislim da ovaj Ured, što se toga tiče, izvrsno funkcionira.

• Kad smo već kod savjetnika, jeste li s njima zadovoljni, naročito kad Vas pogrešno savjetuju u odnosu prema medijima, pa se za Novu godinu oglasite intervjuom samo televiziji, a svi drugi »izvise«. Novinari imaju dojam da Vas pogrešno savjetuju, pa ispadate ono što niste, a definitivno niste predsjednik koji bi se trebao oglašavati samo putem televizije, bez konferencija za novinare, brifinga uoči i za vrijeme važnih putovanja...
- Pročitao sam takve kritike, istina, malo smo se razilazili u tome. Istina jest da sam nekad malo previše istupao pa sam doživio kritiku da se ponavljam, iako ja smatram neke stvari treba ponavljati jer se zaboravljaju. Rekli su mi rekli da pretjerujem, pa je dogovor bio da za Novu godinu ne dajem svakim novinama intervju i u to su me uvjerili.

• Nema više ni konferencija za novinare pa aktualne komentare tražimo hodajući za Vama po raznoraznim događanjima?
- Imamo sad dogovor i oko toga, ne treba nam svaki mjesec presica već treba ići ciljano na to, ili poslije nekih multilateralnih ili bilateralnih događanja, ili uoči važnih događanja.

• Stječe se dojam da niste zadovoljni savjetima o odnosu prema medijima?
- Savjetnici su me uvjerili da je bolje ovako, no ja ne dijelim sasvim to mišljenje. Ali, znate što, istina je uvijek na sredini, i najtvrđe drvo puca na sredini pa tako i ovi naši dogovori, naći ćemo sredinu između onog što misle savjetnici i onog što mislim ja. I oni griješe, i ja griješim, naći ćemo se na pol puta.

• Sreli ste se s mnogim državnicima u ove dvije godine. Je li Vam netko od njih danas uzor?
- Teško je reći poput koga bih htio biti, jer svaki od predsjednika, premijera, kraljeva i kraljica koje sam sretao, dolazi iz druge situacije i ambijenta, nema nijednog šefa države s identičnim ovlastima. Puno toga je različito od Hrvatske, no ako bi htio odgovoriti tko mi je ostavio najdublji dojam to je svakako francuski predsjednik Jacques Chirac, on ima ležernu, ozbiljnu i veliku uvjerljivost.

• I još da Vas pitam gdje ste proslavili rođendan, Božić, Novu godinu?
- Formalno, ni rođendan, ni imendan nisam slavio, za Božić sam s cijelom familijom bio kod sestre, policajci u jednoj sobi a mi u drugoj. Obitelji to, jasno, smeta, no s tim se moraju pomiriti. A Novu godinu sam dočekao samo s prijateljima i rođacima kod »Skenderice« u Remetama, a na kraju sam završio u Klubu Zagrepčana, u starom društvu gdje sam i ranije često čekao Nove godine.

• I nije bilo političara?
- Došao je na kraju Bandić, bio je i sindikalist Kunst, a sve drugo bili su prijatelji i obitelj. Canjuga je za tu zgodu došao s harmonikom pa je malo i on nastupao u svojoj muzičkoj točki. I moram vam otkriti da nam je na kraju došla Minea i otpjevala je »Da me oće Stipe«. Eto, priznat ću, sviđa mi se i Minea i ta pjesma mi se sviđa.

• Kruži vic da je pjesmu za Vas zapravo napisao Ivić Pašalić? Što kaže Minea? Je li pjesma za Vas?
- Ne znam je li pjesma za me. »Cili mi je smišan na kratko ošišan, njegove oči lipe, da me oće Stipe...«. To kaže Minea.
Popila je s nama šampanjac, otpjevala, al' nisam previše plesao. Nije da mi ne da policija, već mi ne da žena jer, veli, loš sam plesač...

Miroslava Rožanković