Dr. Franjo Gregurić, obnašao je mnogobrojne dužnosti u hrvatskoj državi. Između ostalih bio je predsjednik Vlade demokratskog jedinstva u vrijeme priznavanja Republike Hrvatske, 15. siječnja 1992. godine. Danas je umirovljenik i jedan od osnivača Foruma za hrvatsku slogu, udruge koja će se pokušati nametnuti kao svojevrsni korektiv hrvatskih devijacija. Desetogodišnjica priznavanja Hrvatske, koja će biti obilježena 15. siječnja ove godine, politička stvarnost, kao i osnivanje Foruma, povod su za ovaj razgovor s gospodinom Gregurićem.

• 15. siječnja navršit će se deset godina od kada je Hrvatsku priznalo 12 zemalja Europske unije, što se u nas uzima i kao službeni, međunarodni datum priznanja hrvatske države. Pa, što mislite o tih proteklih deset godina naše države?
- Odluka Europske zajednice, kojom je 15. siječnja 1992. godine 12 zemalja članica priznalo suverenitet i neovisnost Republike Hrvatske, povijesna je. To je temeljni datum priznanja, iako je već ranije Hrvatsku priznalo 19 država svijeta s raznih kontinenata, od Australije, Amerike do Europe. Uskoro, nakon 15. siječnja 1992. godine dolazi do priznanja svjetskih velesila Amerike, Rusije i Kine, a kao kruna toga procesa je prijam Hrvatske u UN, 22. svibnja 1992. godine.
Iako smo 15. siječnja 1992. godine svi zajedno proslavili priznanje Europske unije, ovdje želim reći da smo dva dana ranije bili priznati od Svete Stolice i SR Njemačke. Sa zahvalnošću se posebno sjećamo Svetog Oca Ivana Pavla II., njemačkog ministra vanjskih poslova Hansa Dietricha Genschera i austrijskog ministra vanjskih poslova Aloisa Mocka, čija potpora je doprinijela međunarodnom priznanju Hrvatske. To posebno ističem jer je njihovo priznanje bila jasna poruka ostalim zemljama svijeta o našoj pravednoj borbi za samostalnost.
 

• Koju, čini se, neki danas ne žele vidjeti?
- Da. Od tada pa do danas svjedoci smo trnovitog puta stvaranja hrvatske države. Mnogima još kao da nije jasno da se domovina može učiniti ljepšom, ali ne podjelama već povjerenjem, samo radom a ne sumnjama i demagogijom. To vrijedi danas kao i prije 10 godina.

• Hrvatski narod se je 15. siječnja 1992. navečer, na Trgu bana Jelačića, spontano skupio i veličanstveno je s predsjednikom dr. Franjom Tuđmanom proslavljeno priznanje.
- Da. Na tisuće građana proslavili su taj povijesni događaj priznanja hrvatske državnosti. Toga se svi sjećamo. Ali sada je prigoda i da podsjetim da je 16. siječnja ujutro u 9 sati održana sjednica hrvatske Vlade s jednom točkom dnevnog reda - izvještaj o međunarodnom priznanju Republike Hrvatske, kao samostalne i suverene demokratske države. Zamolio sam tadašnjeg potpredsjednika Vlade Milana Ramljaka, sada veleposlanika u Njemačkoj, da prigodnim riječima obilježi svečani trenutak hrvatske povijesti. Citiram dio izlaganja:
»Uskrsnuće hrvatske državnosti nakon devet stoljeća, velik je događaj za hrvatski narod i sve građane Hrvatske, ali također izuzetan svjetski događaj. Našom državnošću ispisana je nova stranica u diplomatskoj povijesti svijeta, ispričana je nova priča o borbi dobra i zla, golorukog a protiv naoružanog, o borbi Davida i Golijata, povučene su nove linije na političkoj karti Europe i svijeta. U ovim trenucima radosti ne smijemo zaboraviti ni jednoga od palih branitelja, ni jednog od onih koji su krvlju ispisali hrvatsku povijest i stečenu suverenost. Hrvatskoj ništa nije poklonjeno. Ona je ustrajala na svom putu k samostalnosti bez političkih sumnji i moralnih dvojbi, i to je dovelo do uspjeha. Zasluga pripada cijelom hrvatskom narodu, u domovini i izvan nje, pripada predsjedniku Republike Hrvatske, Saboru Republike Hrvatske i Vladi Republike Hrvatske, političkim strankama, novinarima, raznim udruženjima u domovini i izvan nje, međunarodnoj potpori državnih, paradržavnih i nedržavnih asocijacija. Svima moramo iskazati našu zahvalnost«.

• Međutim, nakon deset godina proces priznavanja Hrvatske i dalje traje, a dosta od tadašnjih obećanja i zanosa nestalo je. Zašto?
- Važnost i vrijednost povijesnih odluka o priznanju hrvatske državne samostalnosti nije ništa izblijedila, naprotiv, ona je pretpostavka za daljnje demokratske promjene u društvu, temelj okretanja budućnosti i budućem gospodarskom i socijalnom razvoju. Na tim temeljima ostvaren je prijam u stalno punopravno članstvo UN-a, kada je na 46. zasjedanju UN-a 22. svibnja 1992. godine Hrvatska primljena u stalno članstvo. Tim su odlukama otvorena vrata Hrvatskoj za prijam u mnoge međunarodne financijske, društvene i gospodarske institucije i asocijacije. Istina, danas vidimo da proces nije završen, da smo nakon WTO-a na čekanju za stalno članstvo u EU-u, NATO-u i drugim institucijama važnim za hrvatsku budućnost.

• Treba li taj datum obilježavati?
- Međunarodno priznanje Hrvatske je povijesno važan čin, koji treba obilježavati. Dakako, pritom ne smijemo smetnuti s uma da moramo nastaviti s naporima do konačnog ulaska u europske integracije, vodeći mukotrpne pregovore uz maksimalnu zaštitu nacionalnih interesa. Upravo je mudrost politike biti otvoren za suradnju i optimalno zaštiti nacionalne, socijalne i gospodarske interese zemlje. To nije lako, ali jednostavno izbora nema. Većini građana Hrvatske je potpuno jasno da ne možemo živjeti sami, izolirani od susjeda i drugih zemalja svijeta.

• Kako danas gledate na sadašnje razmirice političkih stranaka o pitanjima kriminalizacije Domovinskog rata i politike HDZ-a?
- I danas treba promatrati događaje u uvjetima koji su bili u vrijeme kada su se odvijali. Poznato je našim građanima da rat nije počela Hrvatska, već je na Hrvatsku izvršena agresija. Hrvatska se branila i obranila usprkos blokadi u naoružanju. Teškim obrambenim ratom Hrvatska je uspjela osigurati puni teritorijalni i pravni suverenitet na čitavom području Hrvatske. Zato danas govoriti sa sumnjom o legalnosti obrambenog rata nije korektno, nije jednostavno točno. Pitam se gdje su ta mjerila i komu to služi, hrvatskoj pomirbi sigurno ne.
Malo nas je, građana Hrvatske, samo 4,400.000 stanovnika, a podijeljeni smo maksimalno na prošlosti. Podijeljeni smo na Drugom svjetskom ratu, ponavljaju se nove podjele Domovinskog rata, stalno se bavimo prošlošću, a premalo vremena posvećujemo sadašnjosti i budućnosti. Bojim se da se nedovoljno iznose primjeri poštivanja ratnih prava u Domovinskom ratu, a stalno traže i potenciraju ekscesi i narušavanje ratnih prava.
Čudi me sve to i zato što se Hrvatska obranila jedinstvom čitavog naroda i svih političkih stranaka. Sve su one tada stajale na istoj strani i bezrezervno podržale demokratske promjene i napore za osamostaljivanjem. Konačno, da tako nije bilo ne bi bilo moguće formirati Vladu demokratskog jedinstva 1991. godine za čijeg mandata je izboreno međunarodno priznanje i prijam u UN.

• Ali tada i politika HDZ-a nije bila bahata, što je kasnije postala.
- HDZ je u to doba bio dovoljno širok da bez obzira na apsolutnu većinu u Saboru formira Vladu u kojoj je bio 51 posto ministara iz HDZ-a, a ostali iz ostalih parlamentarnih stranaka i izvanstranački ljudi. Sporazum o Vladi demokratskog jedinstva 2. kolovoza 1991. godine potpisali su čelnici slijedećih parlamentarnih stranaka: HDZ-a, SDP-a, HKDS-a, HNS-a, HSS-a, Socijaldemokratske stranke i Socijalističke stranke Hrvatske. Na devet temeljnih pitanja postignut je konsenzus i to političko jedinstvo bilo je važan uvjet međunarodnog priznanja Hrvatske.

• Što i kako dalje?
- Od aktualne vlasti kao i od oporbe građani Hrvatske očekuju više brige za gospodarski i socijalni razvoj. Potrebno je poticati sve oblike gospodarskog razvoja kod čega ističem kao dobar primjer aktivnosti Ministarstva za obrt i malo poduzetništvo. Uz više pravne sigurnosti za potencijalne ulagače može se postići brži gospodarski razvoj, a time brže zapošljavanje za nedopustivo visok stupanj nezaposlenih građana. Predlažem kolegama iz vlasti da se pozabave pametnim usmjeravanjem ogromnog kapitala koji se slio u poslovne banke potkraj 2001. godine. Vidite naše poslovne banke koje u većini slučajeva više i nisu naše, u rukama su stranaca i raspolažu velikim financijskim potencijalom i svom deviznom štednjom naših građana, čiju sigurnost u određenoj mjeri garantira hrvatska država. I ispravno je da hrvatska država djelomično štiti štednju građana, ali bi trebala imati adekvatni utjecaj na usmjeravanje kapitala tih istih banaka u razvojne programe od interesa za Hrvatsku.
Povlačenjem njemačke marke i drugih europskih valuta u euro, banke su prikupile na štednju više milijardi njemačkih maraka. Vlada bi s gospodarskim sektorom, mislim na Udrugu poslodavaca i Komoru, trebala izanalizirati sadašnje stanje na području financija i raspoloživi kapital dobiven na štednju od naših građana vraćati kroz investicije u gospodarsku obnovu. Vrijeme je za mobilizaciju domaćeg znanja i pameti na projektima obnove, za izradu profitabilnih programa i podrške postojećim programima u proizvodnom sektoru. Političari napokon moraju zaboraviti prošlost, neka se njome bave povijesni analitičari, a oni se moraju okrenuti budućnosti Hrvatske i hrvatskog demokratskog društva.

• Kao smetnja demokratizaciji u nas se sve više pokazuje jačanje stranačke stege. Naime, građani sve više govore o nužnosti izravnog biranja svojih predstavnika u vlasti, sve su manje skloni podržavati ljude koje stranke nameću. Bi li bilo bolje da birači političare biraju izravno, a ne kao do sada, preko stranačkih lista?
- Teško je odgovoriti na to pitanje ali sadašnje stanje Hrvatske i iskustva u izboru načelnika, gradonačelnika, župana itd., pokazuju da bi bilo puno korisnije kada bi se pojavilo ime, a ne stranka. Na taj način bi se omogućilo pročišćavanje političke scene i omogućili bismo da na ta odgovorna, važna mjesta za boljitak Hrvatske dolaze ljudi od autoriteta i znanja, a ne samo od političke podobnosti po preporuci svojih stranaka. Stranke bi tada vodile brigu pa bi nudile najkvalitetnije kandidate. Time bi se jačao i rastao ugled same stranke.

• Hoće li to biti i prijedlog Foruma?
- To će biti stav, ja vjerujem, i Foruma. Druga je stvar hoće li to stranke prihvatiti. Forum će, ja vjerujem, svojim preporukama i stavovima najvjerojatnije utjecati na javno mišljenje i doprinositi, u pozitivnom smislu, većoj toleranciji i jedinstvu hrvatskog korpusa nego što je to danas. A time i izboru pravih ljudi.

• I osnivanje Foruma je znak da na političkoj sceni nešto nije dobro. Što?
- Prošle su dvije godine od parlamentarnih izbora u Hrvatskoj na kojima je koalicija dobila povjerenje građana na nerealno velikim obećanjima. Poražena struktura bivše vlasti izvukla je odgovarajuće pouke, ispričala se za propuste i greške sadašnje vlasti za svoje jačanje. Aktualna pak vlast čini iste pogreške kao i bivša vlast, podcjenjuje sve dobro što je učinjeno u proteklih deset godina, pa često upotrebljava ocjene o deset izgubljenih godina, o pljački, o lopovluku svih vrsta. Takva retorika ne doprinosi jačanju povjerenja među građanima, naprotiv potiče netrpeljivost i u biti je protiv hrvatskih interesa.

• Umjesto toga što bi sadašnja vlast trebala činiti?
- Trebala bi prihvatiti što je učinjeno dobro i nastaviti na tim temeljima gradnju socijalne i gospodarski prosperitetne Hrvatske. Ne bi se trebala baviti jalovom prozivkom prošlosti i traženja opravdanja za propuste sadašnjosti. Pustimo neka pravna država sankcionira grijehe prošlosti, a mi pokušajmo zajedno graditi gospodarstvo i socijalnu pravdu za bolju Hrvatsku.

• Ipak je sadašnja vlast učinila i neke dobre stvari.
- Radi istine treba reći da je koalicijska vlast učinila veliki iskorak u međunarodnim odnosima i da često donosi dobre odluke koje se moraju donijeti prije ili kasnije. Bilo tko da je na vlasti morao bi donositi odluke i potpisivati sporazume kojima se približava gospodarska i socijalna politika komplementarnim uvjetima naših susjeda u EU u koju težimo ući što prije kao stalna članica. To govorim kao slobodan građanin koji živi u Hrvatskoj i želi prosperitetnu demokratsku Hrvatsku u koju će se sve više vraćati građani Hrvatske iz svijeta, a ne odlaziti iz zemlje u svijet u najboljoj životnoj dobi. Vidite, to je razlog zašto mislim da udruga Forum ima svoje mjesto i da svojim istupanjem može doprinijeti bržem razvoju Hrvatske.

Andrija Tunjić