Neuroznanost je znanost ovog stoljeća, smatra akademik Ivica Kostović, direktor Hrvatskog instituta za istraživanje mozga i predsjednik Hrvatskog društva za neuroznanost. S akademikom Kostovićem razgovarali smo u povodu Tjedna mozga koji će se u Hrvatskoj od 16. do 22. ožujka održati po osmi put i čija je tema »Mozak i evolucija«.

• Naglasak ovogodišnjeg Tjedna je na razumijevanju evolucije mozga. U čemu je posebnost razvoja ljudskog mozga?
- Tjedan mozga pretvara se u svojevrsnu kampanju za upoznavanje funkcija, ali i bolesti mozga, tim više što je cijelo ovo stoljeće - stoljeće uma. Jedan od prioriteta znanosti i samih ljudi je da upoznaju funkcije mozga, da spoznaju što je to svijest, kako čovjek suosjeća, ima li moral biološku podlogu. Ovogodišnja tematika evolucije mozga povezana je s tim što je 2009. Darwinova godina pa se činilo prigodnim da se zapitamo što to ljude čini posebnima u odnosu na druga živa bića. Je li to jezik, umjetnost, moral, suosjećanje, planiranje i predviđanje? Odgovor je pozitivan. Zašto imamo toliko malo gena, a složenije funkcije u odnosu na ostale vrste, kakva su naša razmišljanja i osjećaji? Sve su to pitanja povezana s evolucijom mozga, podrijetlom jezika i društvenih odnosa. Posebnost evolucije ljudskog mozga prvenstveno je u evoluciji jezika i simboličkog mišljenja.

• Evolucijom mozga pokušavaju se objasniti i specifične bolesti tipične za ljudsku vrstu, poput Alzheimera, shizofrenije i autizma. Na koji je način moguće dati odgovor na uzroke kognitivnih i neuroloških bolesti?
- Trećina svih bolesti upravo su neurološke i duševne bolesti. Kad bismo tome dodali glavobolju i stanja povezana sa stresom, dobivamo da 36 posto svih bolesti u medicini zapravo nosi korijene u poremećenoj funkciji živčanog sustava. Ljudi ne razmišljaju da funkcije mozga omogućuju opstanak čovječanstva. Bolesti povezane s kognitivnim deficitom prvenstveno su obilježje evolucijski najrazvijenijih organizama, dakle ljudi.
Imamo savršeni mozak koji misli, osjeća, ima socijalne odnose, ali je u istom tom spoznajnom segmentu ranjiv. Bez potpune podrške društva, složene bolesti poput shizofrenije i Alzheimera neće se moći ni razumjeti, a kamoli liječiti.

• U čemu se očituje važnost obilježavanja znanstvenih dostignuća poput ovih u Tjednu mozga? Je li riječ i o edukaciji šire javnosti?
- Suvremena znanost nalaže da znanstvenici budu advokati svoje profesije. Organizacije Dana Alliance for Brain Initiative i European Dana Alliance for Brain, na čiji se prijedlog održava Tjedan mozga, pomažu u svjetskoj promociji istraživanja i znanja o mozgu, no računaju i na zemlje koje se uključuju u projekt. Stoga, mislim da bi i naše ministarstvo više trebalo pomoći u širenju znanja o mozgu. No, važnost Tjedna mozga u Hrvatskoj nitko u Ministarstvu ili fondovima nije prepoznao. Moram biti kritičan i reći da istraživanja o mozgu u Hrvatskoj nemaju nikakav posebni tretman, dapače čak su nam sredstva smanjena pet posto. Tako smo daleko od onoga što su postigli američki znanstvenici kojima je predsjednik Barack Obama povećao proračun za istraživanje mozga. Pritom ne zaboravimo da Američko društvo za neuroznanost ima više od 30.000 članova, moćnu administraciju i čvrste veze s članovima Kongresa. I Europsko vijeće za istraživanje mozga postiglo je da unutar 7. okvirnog istraživačkog programa Europske unije (FP 7) prioritet bude istraživanje mozga, uz nanotehnologiju, molekularnu medicinu i genetiku.
Kolika je važnost istraživanja o bolestima mozga, potvrđuju podaci o sve većem problemu poremećaja ponašanja u adolescenciji i dječjoj dobi. I nije riječ samo o neurološkim, već i o duševnim bolestima. Shizofrenija je primjer bolesti koja je specifično ljudska; u animalnim modelima te je bolesti moguće izazvati tek na simptomatskoj razini. Nije logično da ljudi znaju više o svemiru nego o onome što im je u glavi.

• Spomenuli ste da je 36 posto svih bolesti povezano s mozgom. Koliki su troškovi za zdravstvo zbog tih bolesti?
- Zdravstvo je kao i ekonomija - zdrav čovjek znači manje opterećenje društvu. Najveći broj bolničkih kreveta otpada upravo na duševne i neurodegenerativne bolesti, što je silni trošak za zdravstvo, a mene brine što te bolesti nisu dovoljno prepoznate u preventivnim strategijama.
Osim toga, neurodegenerativna bolest poput Alzheimera ili cerebralne paralize, koje traju godinama, problem su ne samo za zdravstvenu skrb. već i za cijelu bolesnikovu obitelj. Ekonomski dosezi tih bolesti imaju najveći odjek zbog izgubljene radne sposobnosti. Znate li da je više odsutnosti s posla zbog glavobolja nego zbog drugih bolesti? Podaci iz 2004. pokazuju da je u Europi trošak za bolesti mozga bio 386 milijardi eura, a ako se tome dodaju izdaci zbog glavobolje i bolesti ovisnosti iznos se penje na 447 milijardi eura godišnje.

• Izdvajanja za znanost u Hrvatskoj iznose 1,6 posto BDP-a i svi se slažu da je to premalo. Koliko bi bilo realno?
- Najmanje deset puta više za dobre projekte. Mi se uopće ne možemo uspoređivati sa zemljama poput SAD-a. Primjerice, manje kvalitetan znanstveni odjel na Yaleu ili Harvardu ima proračun između 60 i 80 milijuna dolara, u što nije uključen novac za projekte. Prosječan europski istraživački projekt dobije tri milijuna eura. Naravno, mi se natječemo za takve projekte, no teško ih je dobiti jer je prevelika konkurencija. No za razliku od nas, većina zemalja iz svojih nacionalnih zaklada stimulira istraživanja. Ako i uspijemo izboriti neka sredstva, ona su premala. Istodobno, broj projekata na istraživanju mozga porastao je deset puta, što nije čudno jer je 65 posto ljudskog genoma povezano s razvitkom i ustrojem mozga a od toga je oko 30 posto genoma specifično za živčani sustav.

• Jesu li istraživanja na kojima radite odmah i primjenjiva u medicini?
- Rijetko si još tko može priuštiti imati skupe instrumente i educirane znanstvenike a da nema praktične primjene. Naš se institut bavi upravo translacijskom neuroznanosti koja je u potpunosti primjenjiva u medicini pa smatram da bismo tim više trebali lakše doći do osnovnih sredstava. I sadašnji je trend u svijetu da se temeljna istraživanja približe što više kliničkoj primjeni i stvarnoj pomoći u dijagnostici i liječenju.

• Koliko hrvatski znanstvenici i Vaš institut mogu biti kompetitivni u svjetskim okvirima?
- Mogu ako pametno i dugoročno planiramo. Evo, dobili smo projekt znanstvene suradnje s fondom Jedinstvo uz pomoć znanja (Unity Through Knowledge Fund - UKF) u sklopu koje će biti osigurano 14 milijuna kuna za hrvatske znanstvenike, što je odlični potez Ministarstva. Institut za istraživanje mozga posjeduje uređaj za magnetsku rezonanciju koji se ubraja u tehnički najnaprednije i najmodernije dijagnostičke uređaje u svijetu, a surađujemo s vodećim centrima poput sveučilišta Yale i McGill. Institut je inkubator neuroznanosti u Hrvatskoj, a zadovoljstvo da razvijamo to područje je veliko. Mislim da možemo biti kompetitivni u razvojnoj neuroanatomiji i neurobiologiji čovjeka jer na tome radimo već više od 35 godina, na osnovi čega bi netko mogao pomisliti da je sve to rezultat silnih ulaganja u naše projekte, no to nije tako.

• Što smatrate najvećim problemom u financiranju znanstvenih projekata u Hrvatskoj?
- Ako smo kompetitivni po kvaliteti prijedloga, primjenjivosti u zdravstvu i važnosti područja, moramo imati jamstvo da ćemo sredstva i dobiti, a to sada nije slučaj. Primjerice, prije pet godina američki Nacionalni institut za zdravlje, koji financira bazična i klinička istraživanja u medicini, donio je deklaraciju o translacijskoj neuroznanosti, ocijenivši da su u 15 godina procvata molekularne biologije, genetike i celularne fiziologije uložena nadnaravna sredstva, a nisu se dogodili adekvatni pomaci u liječenju. Odlučeno je da će se forsirati translacijska istraživanja, kakva upravo mi radimo otkako je Institut osnovan od 1991.
Naša istraživanja imaju direktnu primjenu u medicini. Potrebna nam je vrhunska znanost, ali treba razmišljati i kako će to pomoći u dijagnozi, otkrivanju uzroka bolesti i liječenju. Pitanje je i koliko će biti bolje ako će se veliki projekti, kako je najavljeno, odobravati preko Nacionalne zaklade. Istraživanja u zdravstvu trebala bi se financirati iz posebnih sustava, a ne kao kod nas samo iz znanosti. U Americi se točno zna koliko je novca iz proračuna izdvojeno za istraživanje neke bolesti.
Dok sam bio ministar, uveo sam takav sistem, no on je ukinut kasnije. Ostao je tek okvirni proračun. O stavkama proračuna ne bi trebalo odlučivati Ministarstvo ili razna vijeća već Sabor, pa što oni ocijene da je najveći problem, neka se za to izdvoji najviše. Najgora je opcija da se novac podijeli ugrubo za društvene znanosti i medicinu, a mi se onda izgubimo u medicini. Kad već imamo malo novca i očito je da nemamo za sve, moj je prijedlog da damo onima koji su najbolji, ali da se dobro procijeni koji su to. Ako Hrvatska želi biti prepoznata po znanju, poduprimo centre izvrsnosti, ali po stručnim kriterijima, a ne samo po tome kako se tko reklamira.
Ključno je da zdravstvo i istraživanja u biomedicini dobiju dodatne izvore i mogućnosti. Jasno mi je da će Ministarstvo zdravstva u ovoj krizi teško to moći, ali ne može se epidemiologija ili prevencija bolesti prepustiti slučaju.

• Kako onda do više novca i bolje perspektive za hrvatsku znanost?
- Kad se uzmu u obzir znanstveni novaci, plaće u znanosti i izgradnja novih kapaciteta, ne mogu reći da se ne ulaže, ali neće biti velikih rezultata ako se ne povećaju izdvajanja za znanost iz BDP-a i ako ne budemo kritičniji glede projekata.
Evo, primjera, nepravda je u našoj znanosti koja nikog ne zanima što sveučilišta konkuriraju za isti novac kao i Institut Ruđer Bošković. Problemi nisu nerješivi, ali treba imati dugoročnu politiku a ne stalno mijenjati kriterije, što je sada moguće samo zahvaljujući pitomosti znanstvenika.

Nataša Gajski Kovačić