U Hrvatskoj se trenutačno izrađuje 19 strategija za pojedina područja. Predsjednik saborskog Odbora za obrazovanje, znanost i kulturu dr. Ante Simonić, problem vidi u tome što u području obrazovanja i znanosti postoje čak četiri završene strategije. Dvije za obrazovanje – jednu je izradila grupa na čelu s dr. Pastuovićem koju je organizirao potpredsjednik Vlade Goran Granić a drugu grupa na čelu s dr. Vrgočem čiji je nositelj Ministarstvo prosvjete - i dvije za znanost: jedan dokument izradila je radna skupina akademika Silobrčića i a drugi grupa koju je predložio ministar znanosti dr. Hrvoje Kraljević.

•Jesu li te četiri strategije kompatibilne i je li uopće dobro da se išlo u izradu po dva paralelna dokumenta za dva sustava - obrazovanje i znanost?
- Koncepcijski to nije dobro. Ako već postoje po dva projekta za dva sustava, žao mi je da se već nisu objedinila. Bilo bi najjednostavnije da su svi ti ljudi sjeli zajedno, i, prihvaćajući raznolikost stavova, došli do zajedničkog rješenja. Cijenim pokušaj odvojenog rada, no nas zanima jedinstvena strategija obrazovanja i znanosti. Pitanje je koliko su te strategije kompatibilne, jer ne bi bilo dobro da dobijemo dva potpuno nesinkronizirana sustava. Nadam se da ćemo u Sabor dobiti jednu strategiju obrazovanja, a drugu znanosti, jer ne možemo ići u isto vrijeme po dva puta. To bi bila shizofrena situacija.

•Koliko na to utječe činjenica da su Ministarstvo prosvjete i Ministarstvo znanosti dvije zasebne ustanove?
- Do prije nekoliko godina cijeli je sustav obrazovanja bio objedinjen u jednom ministarstvu. Sustav se promijenio i to ima svojih dobrih i loših strana. Problem je zapravo u vertikalnoj prohodnosti sustava, koja je zbog ovakve situacije narušena. Kad se donesu dvije kompatibilne strategije, obrazovanja i znanosti, mene će interesirati sveobuhvatna strategija razvoja Hrvatske. Čini se da autori svih 19 strategija misle da je njihov sustav najvažniji. Bit je zapravo u tome da Hrvatska mora dobiti jednu strategiju u kojoj će hijerarhijski biti sadržani principi i bit svih 19 zasebnih strategija.
 

•Što očekujete od strategija?
- Očekujem prije svega da će biti donesene u narednim tjednima, a ne u mjesecima, te da će Sabor o tome otvoriti diskusiju u stručnoj i ostaloj zainteresiranoj javnosti. Pridonijet ću tome na razini svojih kompetencija.

•Zašto se išlo na varijantu tajnog donošenja dokumenta o obrazovanju i znanosti i zašto dovršene strategije još nisu zasebno predstavljene javnosti?
- U idealiziranom sustavu, politika bi morala dati prostora struci koja bi trebala ponuditi rješenja. Cilj politike nije diskutirati tko je u pravu ili u krivu, već riješiti problem. Da bi se on riješio, treba ga dati struci, odnosno kompetentnim ljudima za određeno područje. Ljudi od struke trebali bi potom dati svoje sugestije, odnosno rješenja, koja često nisu ujednačena. Ukoliko postoji više rješenja, kao u našem slučaju, struka mora upozoriti koliko stoji koja varijanta, a javnost mora odlučiti hoće li se opredijeliti za varijantu A koja primjerice predviđa izdvajanje za obrazovanje od 6 posto BDP-a, ili želi varijantu B po kojoj bi se ostalo kod sadašnjih 3,5 posto. Stručnjaci također moraju upozoriti na rizik koji nosi neprihvaćanje pojedine varijante. Dakle, najšira javnost - politička, stručna i opća - treba se opredijeliti. Međutim, jasno mi je da struka odrađuje posao, da ljudi žele zgotoviti određenu koncepciju i onda je ponuditi, a politika, koja to okrupljuje, u ovom slučaju kao projekt Vlade, također želi pripremiti dokument. Stoga je logično da materijal prvo mora proći kroz sve filtere u Vladi, da bi to postao Vladin projekt, iza kojega moraju stajati sve stranke u Vladi i svi ministri. Prije toga, to je projekt stručnih grupa i ministarstava. Osobno, mislim da je vrlo teško pogoditi svačiji ukus kako odraditi čitav posao. Ipak, prisutna je prevelika zatvorenost čitavog sustava i ne vidim razloge za ikakvu tajnovitost.

• Zašto treba mijenjati sustav obrazovanja i koji su ciljevi reforme?
- Ne znam ni jednu zemlju koja je zadovoljna svojim sustavom obrazovanja, jer činjenica je da se ljudsko znanje udvostručuje gotovo svakih pet godina. Sustav obrazovanja moramo mijenjati, jer treba sudjelovati u međunarodnom traganju za boljim sustavom. No, pitanje je čemu mi stremimo? Ne možemo kopirati druge sustave, jer nam ni jedan u cijelosti ne može biti uzor. S druge stane, odlučimo li se da za pet godina želimo biti tamo gdje su sada obrazovni sustavi zemalja Europske zajednice, to nije dobro, jer će oni tada biti negdje drugdje, napredovat će. Stoga je teško definirati cilj. Smatram da prije svega moramo produžiti naše obrazovanje na devet godina, kako bismo harmonizirali naše obrazovanje sa svijetom. Nadalje, trebamo takav sustav u kojem ćemo cijeli život učiti, iako ne možemo ići cijeli život u školu.

• Zagovarate devetgodišnje obvezno obrazovanje. Zašto?
- Gotovo sve zemlje u Europi imaju takav sustav i mislim da se i mi moramo harmonizirati. Pitanje je samo kada ćemo to uspjeti. Moramo pratiti trendove kako bismo postali kompatibilni Eurpi. Jednako je važno što prije krenuti reformu visokog obrazovanja i petogodišnje trajanje studija, kakvo propisuje Bolonjska deklaracija. U nju moramo ući do 2010. godine i to pozdravljam, iako sam duboko uvjeren da će te ideje do 20010. godine biti dosta drukčije od onih kakve danas zamišljamo. Mi zato moramo biti sukreatori bolonjskog procesa a ne prihvatiti ga kao nametnutog.

•Česte su konstatacije da se sa sadašnjim izdvajanjima za znanost i obrazovanje, ta dva sektora jedva preživljavaju. Može li se, dakle, s takvim izdvajanjima uopće ući u reformu?
- Reforma je nužna, ali ne zbog reforme same. Mi moramo postići da znanje postane jedan od pokretačkih vrednota ovoga društva, jer bez toga nećemo ući u suvremeno društvo. Ova zemlja bez znanja nema šanse graditi poželjnu budućnost. Danas imamo beskonačno puno podataka koje govore tome u prilog, no očito u Hrvatskoj ne postoji kritična masa ljudi koja je to spremna prihvatiti. Dok se to ne dogodi, jedino što možemo je lobirati za taj cilj i dati vremena ostalima da to prihvate. Naš uspjeh bit će ako ih što brže u to uvjerimo. Moj je cilj sudjelovati u projektu koji će uvjeriti ljude da je znanje potrebno kao pokretač društva.

•Da, ali za takav projekt potreban je novac.
- Kad govorimo o izdvajanjima za sustav obrazovanja, pritom ne mislim da je najvažnije da 60.000 ljudi koji radi u sustavu ima veće plaće. To je važno, ali cijeli projekt ne postoji zato, već da bi sustav odgoja i obrazovanja bolje radio i da bi djeca bila bolje školovana ali i svi mi tijekom cijeloga život. Bez toga budućnost nam svima neće biti bolja, a ne samo učiteljima.

• Koliki bi trebala biti izdvajanja za obrazovanje da bi sustav prestao samo preživljavati?
- Za predškolsko, osnovno i srednjoškolsko obrazovanje izdvajamo oko 3,5 posto bruto nacionalnih dohotka. Poželjna vrijednost koju zastupa Europska zajednica je oko šest posto. Kad znamo da je naš BND 4600 dolara po glavi na godinu a u mnogim zemljama zapadne demokracije 22.000, tada se vidi da temeljem uloženog novca naše obrazovanje još i dobro živi, jer - preživljava. Oko 20 posto ukupne populacije neposredno vezan uz sustav obrazovanja. Imamo nažalost samo oko 118.000 studenata i oko 600.000 đaka. No u predškolskim odgojem obuhvaćeno je samo 30 posto djece, što također nije dobro.

• Kolika su izdvajanja za znanost i gdje vidite glavne probleme?
- Podaci su različiti, i iznose između 0,45 i 0,75 posto BNP, a trebali bi minimalno dva posto. Ti podaci su koliko izdvaja hrvatska država, no u razvijenim zemljama, primjerice, 50 posto tih sredstava izdvaja država, a ostalo se dobiva iz po drugim osnovama. Nažalost, naše gospodarstvo nema dovoljno novaca. Primjerice, Pliva ulaže oko 400 milijuna kuna godišnje u znanost, no to je rijedak primjer. U znanje treba ulagati, no kod nas je rijetko tko spreman prodati automobil da bi školovao djecu, dok je to vani to puno prihvatljivije.

• Koji je dakle temeljni problem znanosti?
- Jedan od temeljnih problema je društvena marginalizacija i potplaćenost znanosti, ali i nepravedna distribucija sredstava. Ne postoje konkretni kriteriji. Nije definiran ni status znanstvenika. Osim toga, neučinkovitost sustava je golema. Fakultete završi samo 30 posto upisanih studenata što je katastrofa. Prosjek studiranja, onih koji završe studij, je oko sedam godina, a visoke škole - oko pet godina. Samo 11 posto studenata završi studij u roku, što je krajnje neučinkovito i jako skupo za državu. Oko 140.000 visokoškolovanih ljudi napustilo je Hrvatsku tijekom zadnjih 12 godina. U ovakvoj demografskoj situaciji to je ravno katastrofi, pojedinačnoj i opće društvenoj.

•Može se reći da Hrvati nisu dovoljno obrazovani?
- Prosječno školovan čovjek u našoj domovini je loše školovan čovjek. Ljudi ne vide vrijednost obrazovanja. Kako uvjeriti nekoga tko nema ni osnovnu školu u važnost cjeloživotnog obrazovanja? On često doživljava obrazovanje kao teret, kao pokoru. Zato treba mijenjati cijeli sustav, no to ne ide bez materijalnih ulaganja, iako ni izdvajanje dovoljno novca ne rješava sve. Zato nam treba strategija, gdje je financijski dio značajan ali ne i jedini. Na 1000 stanovnika imamo 11 promila visokoškolovanih, dakle s visokomm školom ili fakultetom. U Europi je taj prosjek između 19 i 21 promil. No kad mi dohvatimo tih 19 promila, oni će već biti na 30. U tom je problem.

• Ima li rješenja?
- U EU postoji tendencija da odrasli idu na doškolovanje i u okviru visokog obrazovanja. Kod nas tu postoje barijere, ljudi ne žele priznati da ne znaju. Treba obratiti pažnju na činjenicu da prosječno školovan čovjek u Hrvatskoj ima 11,5 godina škole, dok je prosjek u Europskoj zajednici - 14 godina. Postoje podaci o velikom broju naših nepismenih ljudi, a pitanje je I što je to nepismenost. Kod nas se nepismenim čovjekom smatra onaj tko ima samo osnovnu školu, no što je s informatičkom nepismenošću? Što je sa neznanjem stranih jezika? Sve bi to trebalo biti uvršteno u kriterij pismenosti.

•Kakva je budućnost Hrvatske u razvojnom smislu?
- Optimist sam glede dugoročnog razvoja ove zemlje, no pred nama je izuzetno naporan posao, vezan uz puno kompromisa. Kvalitetno rješenje vidim u okupljanju stručnih ljudi s vrsnim idejama, raznih usmjerenja, koji će promišljati opće dobro. U tome želim sudjelovati.
Mirela Lilek