Kakva budućnost čeka hrvatsku povijest ako se, gotovo svakodnevno, iz medija u javnost prelijevaju stotine stranica »ekskluzivnih« činjenica, ukradenih, zatajenih iz dokumentacije državnih i upravnih, sudskih i policijskih arhiva?
Nedjeljni Vjesnik postavio je taj upit ravnatelju Hrvatskog državnog arhiva dr. Josipu Kolanoviću. A prvi arhivist u zemlji zatečen je kao izlagač na znanstvenom skupu o upravi i lokalnoj samoupravi.

• Kakve veze imaju arhivisti i činovnici?
– Pa arhivisti svoje korijene i imaju u upravi. Nema dobre uprave bez dobroga upravljanja dokumentima i bez čuvanja dokumenata, kao dokaza o pravnim poslovima i svjedočanstva o pravima. Pravna država »hoda po dokumentima« i uredni odnos prema dokumentima pokazuje uređene odnose u nekoj državi. Prvi arhivisti bili su i djelatnici u upravi i gradili su ono što danas australski arhivisti nazivaju »in house Archive« – kućni arhiv, odnosno arhiv svake institucije. Informacijska tehnologija, pravo na informacije u demokratskome društvu, transparentnost uprave i zahtjevi da se sačuva memorija nekoga naroda, ponovno su u tijesnu i djelatnu vezu dovele arhiviste i upravu. Informatička tehnologija sve elemente dokumenta, pa i njegovo trajno čuvanje mora odrediti kod samoga nastanka spisa, u pisarnici.

•A zna li se u Hrvatskoj u kojim se sve pisarnicama skupljaju, obrađuju i pohranjuju podaci?
– Obveza je svih stvaratelja dokumenata da ih čuvaju, jer time čuvaju i prava koje dokumenti svjedoče. Razne službe po svojoj dužnosti skupljaju, obrađuju i pohranjuju podatke koji su sadržani u dokumentima koje stvaraju. Krug tih stvaratelja se poklapa sa svekolikom djelatnošću društva. To je Sabor, uprava, sudstvo, ali i gospodarstvo. Štoviše, taj se krug proširuje i na pojedine osobe, nevladine organizacije i društva. Danas se govori o integralnom pamćenju koje se čuva u arhivima ne samo nastalim djelatnošću javnih vlasti, nego svih društvenih segmenata. Ima posebnih tijela koje prikupljaju i obrađuju podatke, kao što je uprava za statistiku, specijalizirane dokumentacijske službe, a ne na zadnjem mjestu treba spomenuti i tajne sigurnosne službe. Zadaća je arhivista da vode sustavnu brigu kako bi se za budućnost sačuvalo ono što svjedoči o sveukupnom životu svake nacije. Bez arhiva izgubili bismo pamćenje i upali u amneziju.
 

•Je li Hrvatski državni arhiv 'kapa' svim tim raznolikim arhivistima?
– U Hrvatskoj postoji mreža područnih državnih arhiva koji se samo dijelom podudaraju s granicama županija. Hrvatski državni arhiv je matični arhiv koji sa stručnoga gledišta usmjeruje arhivsku službu u Hrvatskoj. Ipak njegova je glavna briga za arhivsko gradivo središnjih državnih tijela. Zakon predviđa osnivanje i specijaliziranih arhiva: Audiovizualnog arhiva, Arhiva sveučilišta, gospodarskih i bankovni arhiva.

•Kakvu bi ocjenu od vas dobila država, sudovi, policija, zemljišne knjige i drugi 'skupljači' za obavljeni posao arhiviranja današnjice?
– Radije bih upozorio na ono što bi trebalo napraviti, pa vi sami zaključujte kakve sam ocjene podijelio. U Hrvatskoj je potrebno obrazovati dobre stručnjake – spisovoditelje, zakonski regulirati područje upravljanja dokumentima i upravljanja izvorima informacijama. To je zahtjev svake demokracije, jer sva naša prava osnivaju se na nekom »papiru«. Briga za taj »papir« - dokument, za njegovo uredno čuvanje i mogućnost da informacije javne uprave budu u svakome trenutku dostupne – odražavaju stupanj našega uključenja u moderno demokratsko društvo. A na tome području svi segmenti državne uprave i sudstva moraju mnogo toga učiniti. Ponajprije, potrebno je donijeti minimalnu pravnu regulativu i zaposliti profesionalce na tim radnim mjestima. Uprava se i danas koristi Uredbom o uredskom poslovanju iz 1987. godine, koje nije prilagođeno modernim zahtjevima, posebno ne zahtjevima informacijske tehnologije. Isto tako na snazi je i Klasifikacijski plan iz 1988. godine s terminologijom socijalističkoga razdoblja koja odražava pravni i upravni sustav SFRJ.

•Je li Hrvatski državni arhiv u posjedu kompletnih dokumenata prvog predsjednika dr. Franje Tuđmana?
– Arhiv predsjednika Franje Tuđmana osobito je značajan, jer su se po naravi polupredsjedničkoga sustava najvažnije informacije, vezane uz stvaranje i obranu hrvatske države, kako one unutarnje politike i vojne komponente, tako i vanjske politike, slijevale u Predsjedničke dvore. Unatoč svim nastojanjima nismo uspjeli postići da se Arhiv predsjednika Tuđmana prenese u Hrvatski državni arhiv, ondje stručno obradi i čuva prema pravilima struke. Dakako, uz zaštitu svih podataka i uređeni način korištenja.
Valja napomenuti da se arhivi u predsjedničkim i polupredsjedničkim sustavima »zaokružuju« odnosno zatvaraju sa smrću predsjednika, i ne ostaju kao gradivo njegovu nasljedniku. Kada je Vlada donijela odluku da se Arhiv predsjednika Tuđmana preda Hrvatskom državnom arhivu, prvenstveno je imala u vidu činjenicu da sadašnji predsjednik ne obavlja najveći dio funkcija koje je obavljao predsjednik Tuđman, pa stoga s funkcionalnoga gledišta njegov arhiv nije prednik arhivu sadašnjega predsjednika Stipe Mesića. Možda je kod donošenja te odluke trebalo više koordinacije između Pantovčaka i Banskih dvora, pa valjda ne bismo danas bili u situaciji da se ta odluka Vlade osporava.

•Opravdava li to sumnje da je gomila dokumenata pokradena i da je u posjedu neovlaštenih osoba?
– Poznato mi je da je jedno tijelo koje je osnovala Vlada nakon smrti predsjednika Tuđmana provela raspodjelu arhivskoga gradiva koje se zateklo u Predsjedničkim dvorima na Pantovčaku. Privatni dokumenti predani su obitelji, dokumentacija HDZ-a ustupljena je toj stranci, a na Pantovčaku je ostala preostala dokumentacija.

•Kakva je u svemu tome uloga Miroslava Tuđmana? Je li u pravu kad tvrdi da je država zadržala i privatnu dokumentaciju njegova oca?
– Svaki predsjednik može imati i privatnu dokumentaciju. To su razne bilješke, vlastite promemorije, dnevnici, zapisi prigodom različitih susreta, rokovnici i slično. To vrijedi i za druge dužnosnike, koji stvaraju takvu dokumentaciju i zadržavaju je kao »privatni arhiv«. Dakako, nije lako odijeliti javno od privatnog u radu jednog predsjednika. Zbog toga i postoji »President Library«, kao u SAD, ili se sve predaje državnom arhivu. U drugim pak zemljama takvu privatnu dokumentaciju pojedinih predsjednika njihove obitelji naknadno ustupaju državnim arhivima, čuvajući autorska prava. U Tuđmanovu slučaju najnormalnije bi bilo da svjedočanstvo o njegovoj funkciji (a to je cjelokupno arhivsko gradivo) bude sačuvano kao državno arhivsko gradivo.

•Je li onda slučaj Tuđmanova arhiva pravi primjer nereda u čuvanju arhivskog gradiva, primjer zloporabe pa i kriminala u korištenju državnih dokumenata?
– Ne bih rekao da je primjer arhiva predsjednika Tuđmana primjer zloporabe ovlasti i položaja. On više pokazuje nedozrelost cjelokupnog našega odnosa prema tim svjedočanstvima povijesti. Mislim da je prvu pogrešku učinila vlast prije 3. siječnja 2000. godine. Tada je Vlada donijela odluku (a ne gospodin V. Pavletić, koji je obavljao službu Predsjednika države) kako postupiti s arhivskim gradivom. Ni tada nije traženo mišljenje arhivske službe. Položaj ravnatelja središnjeg državnoga arhiva u mnogim zemljama naziva se »državni arhivist«, pa ako već postoji takva služba i u Hrvatskoj, trebalo ju je barem konzultirati.

•Nisu li nepridržavanjem barem tih starinskih propisa i novinarski dossieri pretvoreni u ekshibiciju s posljedicama po privatnost medijskih ljudi?
– O tome pitajte novinare. Na okruglom stolu u Novinarskom domu, kad se o tome raspravljalo, rekao sam da bi se trebalo načelno odrediti o nadnevku kada treba prozivati na odgovornost za vođenje dossiera, prisluškivanja i slično. Je li to 1918., 1941., 1945. ili 1990. godina. Novinarska profesija je toliko uzvišena (ako nije politički sluganska) ili bi takva trebala biti, da se bori za istinu, transparentnost i prava svih. Nije prikladno da su se novinari uhvatili samo svojih »dossiera« i tražili satisfakciju samo za sebe, a pritom se nitko nije pozivao na brojna prisluškivanja, maltretiranja i onemogućavanja zapošljavanja običnih ljudi. Tim su sredstvima decenijima bili razlikovani »podobni« od »narodnih neprijatelja«. Novinari »aferu s dossierima« nisu prikazali kao nepravdu koja se i drugima činila u raznim razdobljima naše novije povijesti.

•Može li običan novinar danas doći do svog dossiera?
– Svaki građanin, pa i novinar, ima pravo na uvid u vlastiti dossier ako je on predan Hrvatskom državnom arhivu, kao i 60.000 osobnih dossiera koje HDA čuva. Postupak je jednostavan: na temelju pisane molbe, udovoljava se zahtjevu. Kako bi se zaštitila prava trećih osoba, koje se možebitno spominju u dossieru, zabranjuje se kopiranje osobnih dossiera.

•Sve mi se čini da novinarski dossieri nisu u toj zbirci i da se policijski i dossieri skupljeni u tajnim službama ne čuvaju po pravilima koje spominjete?
– Kod donošenja Zakona o službama državne sigurnosti učinjen je propust. Nije određeno što s dokumentacijom prigodom ukidanja UNS-a – kojoj službi tu dokumentaciju predati.
Zakon o državnoj sigurnosti Republike Slovenije, primjerice, određuje da se sva dokumentacija službe sigurnosti i osobni dossieri do 1992. godine, predaju Arhivu Republike Slovenije i utvrđeni su uvjeti korištenja toga gradiva. I time priča prestaje. To sam u osobnim susretima i razgovorima glede arhivskoga gradiva SZUP-a predlagao da se uvrsti i u novi hrvatski Zakon o službama državne sigurnosti. Time bismo zatvorili tu knjigu i prepustili je povijesti, uredili pravila igre, utvrdili način pristupa dokumentima. U posljednje vrijeme sam dobio (u nekim novinama) i s lijeva i s desna packe, jer svatko želi štititi svoje »ideje« i koncepte o pristupu dokumentima, bez obzira na europsku praksu i postupke civiliziranoga demokratskoga društva. U tom smislu potaknuo sam da se prevede i objave dokumenti Vijeća Europe o zaštiti osobnih podataka i o dostupnosti informacija.

•Znači li to da i dalje obični »špicl« može s tim dossierima raspolagati kako mu je volja?
– U ideologiziranom i politiziranom društvu, u kojemu je profesionalnost stavljena u drugi red, nemoguće je govoriti o punoj zaštiti osobnosti i privatnosti. A niti o istinskoj obrani bitnih državnih interesa. Recite mi jednu drugu zemlju u kojoj su se novinari natjecali tko više da ocrni vlastitu zemlju i da što dublje potisne u blato svoga protivnika. Ima tu i besmislenih i neodgovornih situacija. Primjerice, onaj o objavljivanju Miloševićevih razgovora. Kome je to trebalo i kakvom dostojanstvu i ozbiljnosti jedne države to koristi. Ne treba u tome ni spominjati privrženost pojedinih čelnika samo nekim novinarima kojima su davali određene informacije. Bilo bi dobro analizirati curenje pojedinih informacija samo nekim novinama (a pravo na informaciju je jednako pravo svih) i afirmiranje osoba koje su im davale takve informacije. Koji put se dobiva dojam da postoji neka »trgovinska razmjena« novina i davatelja povjerljivih informacija. Nezakonito curenje informacija, kako onih od državnoga probitka, tako i onih koje se tiču privatnosti pojedinaca, alarm je za zaštitu demokracije. Nisam nigdje čuo da su nevladine organizacije ikada upozorile na taj oblik kršenja demokratskih prava pojedinaca, sviđali im se ti pojedinci ili ne. Etiketiranje procurenim informacijama je često uobičajena praksa. A to zapravo znači unaprijed izliti kalupe (mentalne i ideološke) i te kalupe bojati bojama vlastitih stavova. To je, u konačnici, svrstavanje ljudi u različite kategorije i segregacijske skupine. Ne zaboravimo da su u nacističkoj ideologiji i informacije o Židovima institucionalizirane u žutom znaku, bile izraz rasnoga zločina. Informacija može biti spasonosna, ali i strahovito ubojita.

•Spomenuli ste predaju dokumentacije UNS-a, slučaj Karamarko. Što se doista dogodilo?
– Preuzimanje dokumentacije UNS-a koju je Hrvatskome državnom arhivu predao gospodin Tomislav Karamarko, tada vršilac dužnosti ravnatelja UNS-a, nije bio sporan čin. To je učinjeno sukladno Zakonu o arhivskome gradivu i arhivima. Problem je bio u tome što prigodom donošenja Zakona o državnoj sigurnosti nije bilo jasno utvrđeno kome se ima predati ta dokumentacija, kako to određuje Zakon o arhivskome gradivu i arhivima u čl. 10: »Tijelo koje donese odluku o prestanku rada stvaratelja, odnosno imatelja javnoga arhivskoga i registraturnoga gradiva, dužno je odrediti novu pravnu osobu kao imatelja toga gradiva ili donijeti odluku o predaji gradiva nadležnom arhivu«. U čl. 14 izrijekom se navodi da se predaja gradiva nadležnom arhivu odnosi i na gradivo »za koje je utvrđen stupanj tajnosti određen zakonom ili općim propisima o čuvanju tajnosti«. Hrvatski državni arhiv je sve učinio da postupa zakonito: učinjen je primopredajni zapisnik, utvrđeni su uvjeti tajnosti te je dato pravo jedino sljedniku UNS-a i saborskom Odboru za nacionalnu sigurnost da tu dokumentaciju smije koristiti, svaka kutija je zapečaćena (kako je nitko ne bi mogao otvarati i koristiti se dokumentima). Konačno, u dokumentu o predaji izrijekom je navedeno da će se gradivo UNS-a predati novome ravnatelju Obavještajne agencije ako i kada on to zatraži pismeno. Što smo više mogli učiniti da zaštitimo to gradivo? I što je tu sporno? Mene je najviše začudio (i civilizacijski duboko zabolio) odnos prema Hrvatskome državnom arhivu tom prilikom. To je spremište i shranište mnoštva informacija, svetište hrvatske povijesti, pa kako se može dogoditi da se postavi dodatna straža za (kratkotrajno) čuvanje te dokumentacije. Pa mi čuvamo mnoštvo povjerljivih podataka i prema njima se odnosimo profesionalno. Koja je nepotrebna informacija procurila iz naše ustanove. Nismo stvorili niti jednu aferu s dokumentima, kakvih je nažalost toliko bilo u posljednje vrijeme.

•Nakon tih iskustava računate li da će vam biti povjerena dokumentacija tajnih službi nakon što se provede njihova najavljena reorganizacija?
– Gradivo UNS-a bilo je samo nekoliko dana u Hrvatskome državnom arhivu. Ono je uredno predano na zahtjev novoga ravnatelja Obavještajne agencije. Što će biti dalje s tim gradivom, meni nije poznato. Mi smo izvršili svoju profesionalnu obvezu. Postojeći Zakon ne utvrđuje kome je to gradivo trebalo predati, a dokumentacija UNS-a je najvrednije što je nastalo njezinim radom. Nadam se da i ovaj primjer može biti dobro upozorenje za odgovorno postupanje prema arhivskome gradivu i kod pripreme i donošenja pojedinih zakona.

•Jeste li vi iz Arhiva, u zbroju tolikih cirkusa s dokumentacijom tajnih službi, bilo koga prijavili zbog nezakonitog raspolaganja arhivima?
– Hrvatski državni arhiv nastoji nadzorom nad pismohranama upozoravati na ispravan odnos prema arhivskome gradivu. Na nama nije da pokrećemo bilo kakve postupke protiv curenja informacija i nezakonita korištenja arhivskoga gradiva. Za to su odgovorne druge službe u ovoj zemlji. Mi se trudimo oko profesionalnoga odnosa prema dokumentaciji, tražimo da se to pitanje regulira kod svakoga državnoga tijela posebnim pravilnikom. Na nepoštivanje propisa o zaštiti arhivskoga gradiva općenito upozoravali smo i pojedina ministarstva. Često na naša upozorenja ili prijedloge nismo dobili ni odgovora.

•A je li barem dokumentacija o Domovinskom ratu kako tako zbrinuta?
– Vlada je donijela odluku da Hrvatski državni arhiv skuplja dokumentaciju o Domovinskom ratu kao i o žrtvama Drugoga svjetskoga rata, poraća i Domovinskoga rata. Od toga postavljenoga zadatka uspjeli smo prikupiti samo podatke o žrtvama Domovinskoga rata. Od pojedinih ministarstava nismo ni dobili odgovora. Neke smo podatke dobili od »treće institucije« kojoj su ustupljeni, ali ih nisu htjeli ustupiti Hrvatskome državnom arhivu. Nismo dobili podatke ni o arhivu predsjednika Tuđmana. Kod nas je uspostavljena neka čudna praksa da neke podatke možete dobiti samo ako imate prijateljske veze, a ne jer je to neka zakonska obveza, ili jer je o tome donijela odluku Vlada. Naprosto, ako nešto želite realizirati valja se podrediti rodovskom načinu komuniciranja i sistemu prijateljskih ili poznaničkih »veza«. Poznato mi je da su pojedinci takvim vezama dolazili do dokumenata, ali kada središnja arhivska ustanova hoće provesti Vladinu odluku – nailazi na sve moguće zapreke. I za to nitko ne odgovora. Mnogo je dokumenata dospjelo u privatne »arhive« pojedinih generala ili časnika, kako saznajemo iz nekih objavljenih knjiga i memoara.

•Smatra li se HDA krivim zbog svojevremenih prigovora međunarodne zajednice da Hrvatska neuredno surađuje s Haaškim sudom?
– Ne. Hrvatski državni arhiv je od Ureda za suradnju s Haaškim tribunalom dobio zadatak da preuzme i sredi određeno arhivsko gradivo. Riječ je o razmjerno velikim količinama – više od dužnog kilometra dokumentacije (!). Tako mi utvrđujemo količine. Primili smo je u sasvim nesređenu stanju i uspjeli smo je u rekordnom vremenu učiniti dostupnom i haaškim istražiteljima i hrvatskim odvjetnicima. Ta je dokumentacija bila od velike koristi u raščišćavanju mnogih događaja i činjenica, posebno u Bosni i Hercegovini.

•Nije li smiješno kad bivši policajci (Rebić, Lošo, Boljkovac), bivši branitelji (Borković, Beli) i drugi bivši, javno tvrde da raspolažu podacima koje nemaju ni Arhiv, ni sudovi ni državna tijela?
– To nije smiješno, to je kazneno djelo. Europska demokratska zakonodavstva određuju velike kazne zatvora ako pojedinci, zloupotrebljavajući svoj službeni položaj, otuđe javno arhivsko gradivo i nepovlašteno ga drže ili koriste mimo propisanih pravila. I naš je Zakon o arhivskom gradivu i arhivima u tom pogledu vrlo jasan i predviđa kaznu zatvora do pet godina. Ta materija iz nadležnosti arhivske službe prelazi u nadležnost Državnoga odvjetništva. A tko je kod nas ikada odgovarao za to jer je uzimao službene dokumente i koristio ih kao da su njegova »prćija«?
Vlado Rajić