Dugogodišnja direktorica dubrovačkog Atlasa i ministrica turizma u vladi Ivice Račana, Pave Župan Rusković, povukla se u mirovinu, a u turizmu je i dalje aktivna kao konzultantica.

Kako je u svojoj karijeri bila povezana i s dvije turističke kompanije koje su u posljednje vrijeme zapale u teškoće - Adriatica.netom, gdje je donedavno bila angažirana kao savjetnica, te hotelskom kućom Sunčani Hvar, koju je za svojega ministarskog mandata nastojala prodati Termama Čatež - zamolili smo našu sugovornicu za komentar događanja u tim tvrtkama, kao i za mišljenje o novim zakonima iz turističke sfere.

Godinu dana nakon donošenja, i prije nego što se počeo primjenjivati, mijenja se Zakon o golfu. Gdje se pogriješilo?

- Vjerojatno se željelo što prije donijeti taj zakon, pa nisu provedene sve potrebne prethodne rasprave. Neprijeporno je da golf treba Hrvatskoj, ali nikako pod cijenu da se ljudima oduzima njihovo zemljište ili da im se za njega daje neprimjerena naknada. Privatno vlasništvo mora biti nepovredivo. Ako je nečija parcela baš nužna za otvaranje igrališta za golf, postoje razna rješenja.

Osim plaćanja zemljišta po tržišnoj cijeni, može im se ponuditi najam terena. Sada u pravilu od te zemlje nemaju nikakvu korist, u većini slučajeva je i ne održavaju, pa su mogući požari. Može im se ponuditi i partnerstvo s ulagačima u golfsko igrališta, a sukladno vrijednosti zemljišta, njegovi bi vlasnici trebali dobiti udjel u projektu. Umjesto da se prema njima ide represivno, vlasnicima treba omogućiti sudjelovanje, pa će i njihov dogovor s investitorima biti puno lakši, a zadovoljni će biti i država i turisti golferi. Naravno, gradnju golfskih igrališta treba uvjetovati najvišim standardima zaštite okoliša.

U saborskoj proceduri je Zakon o turističkom zemljištu, za koji neki strahuju da će hotelijerima omogućiti gradnju stotina tisuća novih turističkih postelja, već zacrtanih prostornim planovima primorskih općina.

- Odgovor na to pitanje morao bi dati nažalost nepostojeći master plan razvoja turizma u RH. Trebao je biti izrađen na osnovi Strategije razvoja turizma koju je Vlada prihvatila 2003. godine. Kao ministrica zagovarala sam izradu master plana na razini Ministarstva turizma i Ministarstva zaštite okoliša i prostornog planiranja za cijelu Hrvatske, ali unatoč svim naporima, nisam u tome uspjela. Mnogima je prihvatljivije da takav dokument ne postoji jer se sada dozvole izdaju „po babi i stričevima“. Onako bi postojao okvir izvan kojega se ne bi moglo ništa drukčije raditi, neovisno o nečijem privatnom interesu. Tek tada bismo mogli govoriti o stvarnoj zaštiti prostora i održivom razvoju našeg turizma.

Tužna je činjenica da danas svaka općina ili grad, odnosno županija, izrađuje svoje prostorne planove, i to prije svega na osnovi zahtjeva potencijalnih investitora. Postoji cijeli niz apsolutno neprihvatljivih prostornih planova za kojima više ne postoji potražnja na tržištu, a uništavaju prostor. Često se prihvaćaju projekti investitora koji imaju bolju vezu s odgovornima, onima koji odlučuju i donose planove. Dakle, odluku ne donosi struka nego politika, odnosno prijateljske ili rođačke veze. U takvim okolnostima moguće je da krene novi val izgradnje, ma koliko mi tvrdili da se borimo protiv nje.

Hotelijeri već godinama lobiraju za donošenje Zakona o turističkom zemljištu, ali ponuđeni prijedlog zakona ni njima ne odgovara?

- Razumijem da je hotelijerima jako važno riješiti problem zemljišta, jer inače neće biti nikakvih ulaganja, a time ni nove kvalitete u turizmu. Zato zemljište uza same hotele treba prodati hotelima, a ostale velike površine, kao što su one s kampovima, dati u koncesiju s jasno definiranom namjenom i s njom u vezi mogućim razvojem.

Mnogi su poduzetnici, današnji vlasnici, u hotelijerstvo ušli bez ikakva predznanja o toj industriji. Bili su uvjereni kako je vrlo unosno ulagati u hotele, vjerojatno množeći broj četvornih metara objekata s nekom cijenom. Sjećam se komentara i razočarenja Stipe Gabrića Jamba nakon što je postao vlasnik hotela; vrlo brzo je tražio komu bi ga prodao. Hotelijerstvo nije nimalo lagan posao, a pritom je i vrlo osjetljiv. Pogotovo u nas, gdje razne ekonomske mjere ne idu u prilog toj djelatnosti. Dapače hotelijere stavljaju u teži položaj u odnosu na konkurenciju. Dijelom je i to razlog što je puna popunjenost naših hotela iz godine u godinu sve kraća, a financijski rezultati sve lošiji.

Sunčani Hvar je na pragu stečaja, Vlada se sada pokušava riješiti svog partnera Orca. Zašto u vrijeme vašeg ministarskog mandata ta hotelska kuća nije prodana Termama Čatež?

- Jako mi je žao što Sunčani Hvar nismo uspjeli prodati Termama Čatež, time smo sami sebi napravili veliku štetu. Ponuda Termi bila je mnogo najbolja, idealna za Hvar jer je njihov program garantirao cjelogodišnje poslovanje, prvenstveno razvojem wellnessa.
Za prodaju Čatežu zalagala sam se skupa s tadašnjim potpredsjednikom vlade Slavkom Linićem. Na žalost, protiv nas je bila lokalna, HSS-ovska vlast, na Hvaru se tada razvila prava antislovenska histerija. Imali su podršku svog stranačkog predsjednika Zlatka Tomčića, koji je bio i predsjednik Sabora. On je pak snažno lobirao za Kompas, iako je i to slovenska tvrtka. U to je vrijeme kapital Termi Čatež bio tri puta veći od njihove zaduženosti, a u Kompasu je zaduženost bila pet puta veća od kapitala. Osim toga, Čatež je hotelijer. Kada sam Tomčića upozorila da Kompas nije hotelijer nego agencija, hladno je rekao: „Pa vremenom će naučiti taj posao“. Dakle, da im damo Sunčani Hvar kao pokusnog kunića na kojem će se učiti hotelijerstvu... Hvar je odličan primjer kada politika pobijedi struku i napravi neprocjenjivu pogrešku.

Sljedeća vlada, ona Ive Sanadera, našla je originalnije rješenje - sklopila je sporazum o javno-privatnom partnerstvu (JPP) s Orco Property Groupom?

- Dosta je neuobičajeno sklapati JPP s hoteljerskom tvrtkom koja je u funkciji. JPP je primjeren za infrastruktrne projekte ili za neke druge projekte od opće važnosti, ali ne i za hotele. Orco je bio dobra tvrtka koja se bavi nekretninama, ali na hotele se ne može gledati kao na nekretnine, osim ako nije riječ o onima koji kupuju hotel-objekt koji će sutra prodati i na toj prodaji zaraditi. Dakle, nema namjeru raditi kao hotelijer. Njih u pravilu na zanima kakav kadar hotel zapošljava i što nudi gostu, kako stoji na tržištu, kako se puni i posluje. Ovo što se događa u Hvaru i žalosno je i sramotno za cijeli naš turizam. Želim vjerovati da će se Sunčani Hvaru ipak spasiti.

U Orcu napominju da su puno uložili u obnovu hotela te da ih je kriza spriječila da ulože i više.

- Mislim da nije problem u krizi nego u nepoznavanju poslovanja otočke hotelske kuće. Ako su htjeli promijeniti ponudu i tržište, onda je to proces koji traje i mora se raditi u fazama po objektima s vrlo kvalitetnom obradom tržišta. U protivnom se jedno tržište izgubi, a drugo ne dobije i rezultat je poznat.

Resorno ministarstvo zadovoljno je prošlogodinjim rezultatima u turističkom sektoru, dijelite li i vi to zadovoljstvo?

- Nipošto, jer ako pogledate rezultate prošlih godina vidjet ćete da mi idemo natrag. Situacija je zapravo vrlo zabrinjavajuća. Lani smo po podacima HNB-a imali 15 posto manje prihoda, i to me brine. Međutim, mi stalno slušamo o dva posto više noćenja. Bilo bi puno bolje da je suprotno - 15 posto manje noćenja i dva posto više prihoda, dakle manje gužvi i više novca. Godinama se zaklinjemo u nužnost produljenja sezone, a ona se zapravo iz godine u godinu skraćuje, pa se ne poboljšavaju ni financijski rezultati i tako već opterećenih hotela. Istina je da je sve više hotela s četiri i pet zvjezdica, ali porast zvijezdica, nažalost, ne slijedi porast tog tržišta, a smanjuje se i potrošnja gostiju.

Kakva su vaša predviđanja za ovu sezonu?

- Bojim se da financijski nećemo biti bolji, a to bi nam trebao biti vodeći cilj. Naime, ne vidim bitne poteze kojim bi povećali potrošnju, produžili sezonu i povećali ukupnu kvalitetu.

Kakva je situacija u Dubrovniku, gradu u kojem živite?

- Dubrovnik bilježi silazni trend posljednjih nekoliko godina. Podaci su upravo porazni - dubrovački su hoteli prošle godine imali punu popunjenost 15 dana kraću nego 2005.! To znači da su i financijski rezultati lošiji, a to pak znači manja ulaganja, lošije plaćeni kadar i sve manju kvalitetu. A Dubrovnik bi, kao uostalom veći dio Hrvatske, trebao imati cjelogodišnje poslovanje, ali za to su potrebni prije svega kreativnost i inventivnost, a onda novac. Obično kažemo da je to DMC (destinacijski menadžment) i u posljednje vrijeme dosta čujemo o tome, ali ništa još ne vidimo. U Dubrovniku se još prije rata vodila kriva politika, pa su hoteli sa pet zvjezdica imali kvalitetu tri zvjezdice i orijentirali su se na turoperatore jeftinih aranžmana. Zapravo je cijela država tada bila cheap destinacija. Nakon rata trebalo je prvo stvoriti ponudu, a onda podizati cijene, ali mi nismo tako radili.

Do lani ste bili savjetnica Uprave Adriatica.neta. Zašto je najveći domaći turoperator zapao u tako duboke probleme? A kad se to već dogodilo, dijelite li mišljenje Udruge hrvatskih putničkih agencija (UHPA) da državne kompanije nisu smjele sudjelovati u dokapitalizaciji Adriatica.neta?

- Nažalost, Adriatica.net nije ostvario ono što je Marko Vojković govorio i od početka planirao. Dapače, stvari su krenule drugim putem, koji ja nisam mogla prihvatiti, pa je i moje savjetovanje prestalo.

Nije nužno loše što je država voljna financijski pomoći oporavak Adriatica.neta, jer turizam je ipak naša glavna gospodarska grana, koja stvara 25 posto, a možda i više BDP-a. Međutim, država, odnosno vlasnici Adriatica.neta moraju imati stručnjake koji će staviti stvari na pravo mjesto. Bojim se da struka ni sada ne vodi tu tvrtku, pa bi se za koju godinu moglo opet dogoditi isto. Isto kao što ne može svatko voditi hotel, tako i ne može svatko voditi agenciju. I tu su potrebni golemi trud, znanje i kreativnost.

Tijekom naglog širenja Adriatica.net kupio je i dubrovački Atlas. Kakva je situacija u agenciji koju ste godinama vodili i do lani bili predsjednica NO-a?

- Situacija u Atlasu za mene je tužna i neprihvatljiva. To je bila odlična tvrtka, prava destination management company i prije nego što smo čuli za taj pojam. U ratu smo izgubili 90 posto imovine, ali uspjeli smo se oporaviti i do danas očuvati kvalitetu. Cijelo vrijeme rata kontaktirali smo s našim stranim partnerima, pa nam nije bio problem kasnije, kad je rat prestao, krenuti iznova. Na žalost, sadašnji vlasnici doveli su kadar koji je lojalan, ali ne i stručan, a brend Atlasa gotovo se izgubio.

Ipak, Adriatica.neta ponovo je počeo promovirati Atlasa kao brenda?

- O tome se trebalo od početka razmišljati, a ne puštati da brend Atlasa zamalo propadne. Mogu shvatiti da vlasnik Adriatica.neta želi stvoriti brend, ali treba biti realan i shvatiti da je puno veća vrijednost tvrtke koja postoji 80 godina, nego one koja je osnovana prije pet godina.

Saša Paparella