Ante Barbir primao je mito od udruge Help

Ante Barbir

Barbir Ante

Datum:

19.08.2003

Slika autor/izvor:

Objavljeno na:

Nacional.hr

Objavi na:

Točno je da Policijska uprava splitsko-dalmatinska provodi istragu o mogućim zlouporabama i optužbama za korupciju i protiv dr. Ante Barbira, predsjednika Vladina Ureda za suzbijanje zlouporabe opojnih droga, na temelju izjava koje Barbira terete da je dva puta od splitske udruge Help i Marija Puljiza primio mito od po 50.000 kuna. Barbir, koji je u ponedjeljak dao iskaz policiji u Splitu, pristao je i na razgovor za Nacional.

NACIONAL: Je li istine da ste primali mito?

– Ne, nisam dobio nikakav mito. Poznajem gospodina Marija Puljiza još od studentskih dana. On je studirao medicinu u Banjoj Luci, ja u Sarajevu. Ponovno smo se sreli prije tri godine. Ja sam lani kupovao stan i u jednom našem razgovoru upitao sam ga može li mi posuditi novac. Bila je riječ o 15.000 kuna. I Mario Puljiz mi je poslao poštom, na kućnu adresu, tih 15.000 kuna. To je bilo početkom studenoga prošle godine. Ova situacija je potpuno smiješna. Jeste li ikada čuli da se nekome mito šalje poštom? Posjedujem kopiju uplatnice Hrvatske pošte iz koje se točno vidi da je uplatu na moje ime obavio Mario Puljiz, a ne udruga Help. Kad sam doznao što se događa, i da me pokušavaju teretiti za mito zbog te privatne posudbe, ja sam Mariju Puljizu vratio 15.000 kuna. Nikada više od Marija Puljiza, a još manje od Helpa, nikakav novac nisam ni tražio ni dobio. Odbacujem sve tvrdnje da sam dva puta od Helpa primio po 25.000 kuna. Odbacujem da mi je ikada Mario Puljiz nekakav novac donio u Ploče. Nikada se nismo sreli u Pločama. Puljiz je u Zagrebu dolazio u Ured. U udruzi Help bio sam jedan jedini put, prije godinu i pol dana, i popio kavu.

Vesna Pilić, medicinska sestra iz Splita koja je osnovala udrugu za pomoć mladim ovisnicima Help i osam godina bila njena predsjednica, iznosi teške optužbe protiv Ante Barbira i Vedrana Mardešića, šefa Vladina Ureda i predsjednik splitske županijske komisije za suzbijanje i zlouporabu droga, svjedočeći kako su ubirali mito za novac koji su država i županija uplaćivale toj udruzi

NACIONAL: Jeste li vi omogućili Helpu da dobije novac iz proračuna?

– Ne. Usto, bilo kakvo davanje mita meni osobno, kako bi program Helpa dobio državnu potporu, bespotrebno je. Naime, ja izravno ne odlučujem kojem će se programu i kojoj udruzi odobriti novac za rad. O tome odlučuje Stručni savjet u kojem je 11 ljudi, predstavnika građanskih inicijativa, koji se sastaje jedanput mjesečno i odlučuje kojem će se programu ili udruzi pružiti podrška. U tom savjetu ja nisam član, a ni Ured kojem sam na čelu nema svoga predstavnika. Dakle, nemam utjecaja na rad Savjeta i usmjeravanje novca kojim Ured raspolaže. Predsjednica Stručnog savjeta je Bernardica Juretić. Među ostalima, članovi su Ivana Haberle iz Zadra, medicinska sestra koja je dobila nagradu grada Zadra za borbu protiv ovisnosti, dr. Ivan Rittig, predsjednik Udruge roditelja ovisnika u Zagrebu, dr. Anči Leburić, profesorica Filozofskog fakulteta u Zadru, odvjetnica Klarić iz Zagreba, bivši ovisnik, voditelj zajednice u Puli, tajnica humanitarne mreže gđa Lovreković, kriminalist, voditelj policijskog odjela za droge Marijan Vuzem… Savjet daje suglasnost na neki program, ja kao predstojnik Ureda potpisujem taj dokument i šaljem Uredu za opće poslove Vlade, preko kojeg se program novčano podržava. Ured kojem sam na čelu godišnje raspolaže s 2 do 2,5 milijuna kuna. Pojedini program udruga dobiva potporu od 50 do 200 tisuća kuna. Help je za svoje programe dobio, mislim, oko 350.000 kuna.

NACIONAL: Jeste li vi ili Ured bili upleteni u kakve afere?

– Ured nikada nije bio upleten ni u kakve afere. Ja nikada nisam napadao dr. Slavka Sakomana, niti se s njim obračunavao, nego je on na mene poveo javni linč napadajući me za nestručnost. Dok sam radio kao pomoćnik ministra zdravstva, radio sam na brojnim projektima, među njima i uspostavi helikopterske službe. Projekt ugradnje pužnica za djecu moj je projekt. Mislim da se problemi povezani uz ovisnost puno brže rješavaju zadnjih šest mjeseci, otkako je osnovano Vladino Povjerenstvo na čelu s potpredsjednikom Vlade dr. Goranom Granićem.

NACIONAL: Imate li saznanja o postojanju “reketa” državnih službenika prema udrugama koje rade na suzbijanju uporabe opojnih droga?

– Ne, ja takvih saznanja nemam. Županije i gradovi imaju svoj proračun, i Ured kojem sam na čelu nema nikakvog utjecaja na iznose koji se daju u tu svrhu. Dakle, nemam informacije postoji li bilo kakva vrsta “reketa”, kako vi kažete. Naš Ured nije nadležan za kontrolu rada županijskih ili gradskih ureda.

NACIONAL: Zašto ne postoji nikakva kontrola rada udruga, zašto nitko ne kontrolira u što one troše novac poreznih obveznika?

– Upravo je predsjednik Vladina Povjerenstva za suzbijanje opojnih droga za to da se unutar ministarstava uspostavi jasna koordinacija i red. Sljedeći je korak tražiti isto i na županijskoj razini. I to se radi.

NACIONAL: Očito nitko i dalje ne kontrolira kako se novac troši, činjenica je da sustav kontrole ne postoji ili da je u povojima. Postoji li mogućnost zlouporaba?

– Čini se da postoji. Neophodno je uspostaviti takav sustav koordinacije da se zna što se događa u bilo kojoj udruzi. I sam ću na tome inzistirati.

NACIONAL: Zašto ste zatražili razgovor s glavnim državnim odvjetnikom Mladenom Bajićem?

– Zato što sam kao državni dužnosnik upitao što se zapravo događa i sam zamolio da se istraga u ovom slučaju provede što prije. Ova istraga je za mene kao predsjednika Ureda i za programe koje provodima vrlo otežavajuća, jer programi i posao stoje.
Smisao je u koordinaciji aktivnosti ministarstava napraviti reda da se zna gdje se što uplaćuje i na kojim programima. To je zadaća svih ureda koji su povezani s udrugama. Konkretno, dosad nije bilo odjela pri carini koji bi radio na prevenciji unošenja droge preko granice, u školstvu nije bilo zaposlenih na prevenciji, u obrani postoji sustav prema vojnicima. To je već obavljeno zahvaljujući uredu i povjerenstvu Vlade čije aktivnosti koordinira Goran Granić.

Vesna Pilić: 'Vidjela sam uplatnicu kojom se Anti Barbiru šalje provizija za to da bi udruzi za pomoć ovisnicima Help odobrio sredstva' 'Provizije su ubirali i šef splitskog ureda za suzbijanje droga Vedran Mardešić te predsjednici Helpa Mario Puljiz i Lukša Pezelj' 'Vedranu Mardešiću smo kao supervizoru 'na crno' svakog mjeseca plaćali 100 dolara, a pred svjedocima je tražio proviziju od 30 posto kako bi naši programi bili uvršteni u županijski i splitski gradski proračun' 'Poglavarstvo grada Splita iz proračuna izdvaja 600.000 kuna, a Ministarstvo zdravstva, navodno, daje Helpu čak nekoliko stotina tisuća kuna. I na taj se novac ubire provizija'

Oni su shvatili da je pomoć u borbi protiv narkomanije unosan posao, za koji je država toliko zainteresirana da nitko ne kontrolira utrošak novca. Povezali su se s dužnosnicima na razini županije i države koji provode programe borbe protiv ovisnosti i tako stvorili lanac za pranje novca “Udruga Help već dugo nije ono što bi trebala biti.

Svrha postojanja Helpa, kakav sam osnovala, bila je pomoć mladim ovisnicima, na temelju programu zamjene prljavih šprica čistima. Program ‘Needle Exchange’, koji smo počeli provoditi na inicijativu dr. Slavka Sakomana, bio je za ovisnike ‘zlatna udica’. Davanje čistog pribora bilo je povod za razgovor, poziv na testiranje i na liječenje”, kaže Vesna Pilić, medicinska sestra iz Splita, koja je osnovala udrugu Help i osam godina bila njena predsjednica.

“Na žalost, Help je već neko vrijeme ‘praonica novca’, udruga u kojoj se pomoć mladima pretvorila u unosan posao nekolicine ljudi. Sprega između predsjednika Helpa Marija Puljiza s dr. Antom Barbirom, bivšim pomoćnikom ministra zdravstva, i Vedranom Mardešićem, čelnim ljudima državnog i županijskog ureda za suzbijanje i zlouporabu opojnih droga, dovela je do kriminala, korupcije i zlouporabe novca iz državnog proračuna. Stoga sam izravno u Ministarstvu unutarnjih poslova u Zagrebu podnijela prijavu, upozoravajući na niz teških zlouporaba koje su počinili Mario Puljiz i bivši predsjednik Helpa Lukša Pezelj.

Policijska istraga koja se odnedavno provodi već je potvrdila moje tvrdnje. Znam da postoje indicije koje izravno terete dr. Barbira i Vedrana Mardešića za primanje mita, odnosno ugovaranje provizije na proračunska sredstva odobrena Helpu s predsjednikom Puljizom. Umjesto da rade s ovisnicima u sklopu programa resocijalizacije, preko Helpa državni dužnosnici na programima borbe protiv ovisnosti naplaćuju provizije, a prijatelji Marija Puljiza ubiru ‘glavarinu’ za svaku osobu koja se prijavi na testiranje za AIDS, bez natječaja i dozvola postavljaju se kondomati, zapošljavaju se nestručni ljudi, bliski predsjedniku Helpa Puljizu i dopredsjednici Franici Krstulović.

Na čelu Helpa su ljudi koje zanimaju samo novac i radno mjesto. Mi više nismo humanitarna udruga za pomoć mladima nego trgovačko društvo”, ističe Vesna Pilić, danas članica Odbora udruge za pomoć mladima Help iz Splita. Ona je prije 12 godina počela s humanitarnim radom pomažući izbjeglicama iz Bosne i Hercegovine. Na početku rata u BiH posebno se angažirala u evakuaciji djece iz Sarajeva. Kanalima Helpa u inozemstvo je stiglo 15.000 djece.

NACIONAL: Zašto ste se događanja u Helpu prijavili policiji?
-Help sam osnovala s ljudima koji su iskreno htjeli pomoći izbjeglicama, mladima, a potom i ovisnicima o drogama. Help zapravo više i ne postoji već dvije i pol godine. Mario Puljiz nije sazvao ni jednu skupštinu, iako je to prema Statutu dužan učiniti jednom godišnje. Nitko ne kontrolira rad te udruge, na što se troši novac iz državnog proračuna. Korumpirani su i šef Komisije za suzbijanje i zlouporabu droga Splitsko-dalmatinske županije i predsjednik Vladina Ureda. Krivi su oni koji daju novac, a ne nadziru kako se on troši.

NACIONAL: Koliko novca stiže u Help?

– Samo Poglavarstva grada Splita iz svog proračuna izdvaja 600.000 kuna. Ministarstvo zdravstva navodno, daje Helpu čak nekoliko stotina tisuća kuna. I na taj se novac ubire provizija. Dok sam bila predsjednica Helpa, Vedran Mardešić je prije četiri godine, bahato i besramno, pred svjedocima zatražio 30 posto novca koji smo trebali dobiti iz raznih izvora. Odbili smo ga i ostali bez novca. Novcem koji danas stiže u Help mogla bi se napraviti čuda. Ali Help sigurno nije jedini takav primjer u Hrvatskoj. Sredinom 90-ih radili smo s malim novcem, pretežno donacijama, a obavljali smo golem posao. Sve dok vođenje Helpa nisam prepustila Mariju Puljizu i Lukši Pezelju. Oni su shvatili da je pomoć u borbi protiv narkomanije unosan posao, za koji je država toliko zainteresirana da nitko ne kontrolira utrošak novca. Povezali su se s dužnosnicima na razini županije i države koji provode programe borbe protiv ovisnosti i tako stvorili lanac za pranje novca, iz društveno odgovornog posla izvlačeći privatnu korist. Mardešića kao najutjecajnijeg čovjeka u Županiji u tim pitanjima uopće nije zanimao program zamjene narkomanskog pribora, koji je pridonio da se na splitskom području hepatitis smanji za 50 posto. Mardešića je to zainteresiralo tek kad je postao naš supervizor, za što smo mu “na crno” svakog mjeseca plaćali 100 dolara. Nije smio uzimati ni 100 dolara, a kamoli tražiti proviziju kako bi naši programi bili uvršteni u županijski i splitski gradski proračun. Novac poreznih obveznika za borbu protiv narkomanije troši se rasipno, pogrešno i bez kontrole. Programi resocijalizacije, poput jednog koji sam započela s četiri apstinenta, odbijaju se jer za njih nema novca.

NACIONAL: Kako ste se počeli baviti humanitarnim radom?

– Kad je počeo rat u Sarajevu, u kojem sam provela djetinjstvo, radila sam kao medicinska sestra u Domu zdravlja u Splitu. Mnogo ljudi tražilo je moju pomoć. I počela sam pomagati na razne načinea. U mojoj kući i vikendici uvijek je bilo i do 25 izbjeglica. Vjerovala sam da će rat ubrzo stati, ali ludilo nije stalo ni do danas. Surađivala sam s puno udruga, Međugorje mir, s udrugom Hercegovaca, udrugom sarajevskih Židova. Pomagala sam smještati izbjeglice u okolici Splita, poslije i u Italiju, Austriju, sve do Kanade. Nakon nekog vremena ta se moja djelatnost trebala registrirati kroz udrugu Dječja ambasada. To je bila ideja i molba operne pjevačice Gertrude Munitić. Ali u Ministarstvu pravosuđa su mi rekli da nešto s Dječjom ambasadom nije uredu i da je ne mogu registrirati. Okupila sam ljude s kojima sam radila i odlučili smo se registrirati kao Help. Nastavili smo pomagati izbjeglicama, posebno djeci, održavati veze radioamatera. Jedno su nam vrijeme radili probleme, policija nas je provjeravala, pozivala na informativne razgovore, jer je netko želio da prestanemo pomagati Sarajevu i svima koji su trebali pomoć. Ali nismo posustajali.

NACIONAL: Ponavljaju li se prijetnje i danas?

– I danas mi je prijetio Mario Puljiz, predsjednik Helpa, ali ja i dalje mislim da on nije loš čovjek. On je propali student medicine, razmaženo dijete bogatih roditelja i nasjeo je na priče o novcu i unosnom poslu. Ja sam ga dovela u Help, koji je počeo pomagati ovisnicima o drogi nakon rata. Puljiz je kao volonter radio u Helpu dok smo zbrinjavali djecu iz ratom stradalog Sarajeva.

NACIONAL: Zašto se Help počeo baviti problemima ovisnosti?

– Potkraj rata upoznala sam se u Centru za socijalni rad u Zagrebu sa ženom čiji je sin bio ovisnik. Počela sam surađivati s komunom u Međugorju. Bilo je divno kad se taj mladić iz Međugorja vratio izliječen. Danas živi zdravim obiteljskim životom. Ta žena radosnu je vijest priopćila dr. Slavku Sakomanu, jer mu je njezin sin više puta bio pacijent. I tako je počela suradnja Helpa s dr. Sakomanom. On me pitao bi li se Help htio uključiti u program dijeljenja šprica i igala ovisnicima. Objasnio mi je da ćemo im davati čisti pribor, a oni nama upotrijebljeni. Ništa nisam razumjela, i u udruzi su me pitali ne potičemo li tako ovisnike da se još više bodu, nisu mi na pamet padali AIDS, hepatitis i ostale bolesti koje se prenose prljavim špricama.

NACIONAL: Ali Help se upustio u taj program?

– Help isprva ni od koga nije dobivao novac. Potom nas je vrlo skromno financiralo Otvoreno društvo. Imali smo problema sa susjedima, nitko program zamjene pribora nije razumio. Odlazili smo na mjesta gdje se narkomani bodu, pronalazili goleme količine zaraženih igala. Fotografirala sam stablo na Marjanu u koje jer bilo zabodeno 500 šprica. Najmanje je to razumio Vedran Mardešić, šef županijske komisije za suzbijanje droga. Puno mi je pomogao dr. Mladen Smoljanović iz Zavoda za javno zdravstvo, koji je razbijao predrasude prema našem poslu u policiji. Program dijeljenja šprica izravno je smanjivao smrtnost. Kad nam je ponestalo novca, nas petero devet smo mjeseci radili besplatno. Molila sam ujaka iz Njemačkoj koji je radio u Caritasu da nam pomogne. Sa mnom su program Helpa počeli Franica Krstulović, dopredsjednica udruge, Srećko Renka, koji su se oboje promijenili otkako ih Puljiz plaća, potom Štefan Karabatić, koji je dobio otkaz kad je Puljiz postao predsjednik, da bi na njegovo mjesto je došla Franičina kći. Pomagala mi je i Ines Radić, koja je osam mjeseci bila predsjednica Helpa.

NACIONAL: Zašto ste napustili mjesto predsjednice Helpa?

– Jer sam prema Statutu mogla biti birana u dva mandata po četiri godine. A bila sam i umorna. Htjela sam da nastavi netko mlađi. Lukša Pezelj me oduševio i ubrzo razočarao. Sve nas je prevario. Otkako je on u siječnju 1999. izabran za predsjednika, mnoga vrata su za Help postala zatvorena i Pezelj je morao otići.

NACIONAL: U prijavi MUP-u izjavili ste da je u četiri mjeseca svog mandata Pezelj otuđio 98.000 kuna koje je Help dobio od Zavoda za zaštitu obitelji, materinstva i mladeži.

– Još dok sam bila predsjednica napisao je program “Droga opća opasnost”, koji je sadržavao obavještavanje mladih, izdavanje letaka, program posjeta Međugorju. Vodili smo 1200 mladih u posjet komunama u Ugljanima i Međugorju, gdje su razgovarali s ovisnicima. Pezelj je htio o tome tiskati letke i knjige i za to zatražiti novac. Potpisala sam taj program koji je u Zagrebu bio prihvaćen. Novac je Helpu stigao kad je Pezelj već odstupio a predsjednica postala Ines Radić. Htjela sam da se taj novac vrati, ali Vedran Mardešić i sociolog Dražen Lalić smatrali su da je to glupo. Upozorila sam Ines da ne odobri da se Pezelju isplati taj novac, ali ona je to učinila. On nikada u Help nije donio nikakve druge letke i knjige, osim već gotovih letaka tiskanih i financiranih iz Poglavarstva grada Splita. Tu transakciju, sve dok nedavno nije počela policijska istraga, nitko nije htio kontrolirati.

NACIONAL: Kad je Mardešić od vas i Helpa zatražio proviziju?

– U srpnju 1999. Mardešić je došao u ured Helpa i rekao da je stigao novac i rekao: “Odobrit ću novac za Help (za igle, šprice, kondome, struju, telefon) ako mi se odobri 30 posto!” Ines Radić tada je bila predsjednica a ja dopredsjednica. U sobi smo bili Ines, Štefan, ja i Srećko Renka, koji je ulazio i izlazio. “Kako misliš da ćemo ti to platiti?”, upitala sam, jer je Mardešić kao supervizor znao da sav dobiveni novac moramo detaljno pravdati svaki mjesec. “Nema problema”, rekao je Mardešić, “sve ćemo pravdati preko Student servisa, izgledat će kao da će mladi dijeliti kondome!” Tada sam shvatila tko je Mardešić. Rekla sam da ćemo razmisliti nekoliko dana. “Pazite, ne možete mi utajiti sredstva, jer lako mogu doći do izlista”, zaprijetio je. On nije tražio samo 30 posto novca koji je davao Split, nego cjelokupnog novca koji je stizao u Help, iz Otvorenog društva, Ministarstva zdravstva. A otkako je Mario Puljiz predsjednik, nitko ne dobiva financijske izvještaje, nitko ne zna koliko se novca i na što troši.

NACIONAL: Što ste odgovorili Maredešiću?

– Kaa je izašao, pogledali smo se. Pitala sam Ines koliko Mardešić to traži. Ona je rekla, oko 45.000 maraka. Svi su bili složni: “Ne dolazi u obzir! Neće mu se platiti. Ako ne bude novca, svi ćemo raditi besplatno.” Nakon nekoliko dana Mardešić je došao uvjeren da će dobiti novac. Ines mu je rekla da ne pristajemo. Prijetio je da nećemo dobiti novac i da nećemo moći raditi. I otišao. I nismo dobili novac iz gradskog proračuna. I tada se ponovno pojavio Mario Puljiz. Pitala sam ga bi li se uhvatio u koštac s problemima, jer je Ines je bila preslaba. Uskoro je sve više novca počelo stizati Helpu. Dobili smo priznanje kao najbolja “needle exchange” skupina u Europi, jedina u Hrvatskoj.

NACIONAL: Što se dogodilo kad je Puljiz postao predsjednik?

– Otkako je on preuzeo Help, nema više rada Odbora, nema dogovora. Puljiz radi što hoće. Umjesto programa zamjene šprica otvoren je “Informo giovani” gdje su se zaposlile supruga Vedrana Maredešića i njezina prijateljica. “Informo giovani” je pranje novca. Tu se daju informacije gdje su hoteli i kad je koji koncert, to ničemu ne služi, a Poglavarstvo grada Splita daje novac za to. Help je iz Italije uvezao kondomate i stavio ih u go-go klub i neke kafiće. Bez natječaja.

NACIONAL: Zašto ste u prijavi policiji rekli da je dr. Ante Barbir, predsjednik Ureda za suzbijanje i zlouporabu droga pri Vladi RH, nekoliko puta primio mito od Marija Puljiza?

– Točno je da je Puljiz dao mito Barbiru. To sam doznala od Srećka Renke. Lani u studenome Renka mi je ispričao kako je morao ići na poštu i poslati Barbiru 25.000 kuna: “Trebalo mu je dati 50.000 kuna da nam odobri program. Prvi dio poslao sam na Barbirovu kućnu adresu, a drugi će mu odnijeti Mario u Ploče.” Rekla sam mu da se s time ne igra. “Ja ništa neću odgovorati, predsjednik Puljiz je tako rekao”, naglasio je Renka. Tu uplatnicu koja je upućena Barbiru vidjela sam, ali na njoj je iznos od 15.000 kuna. Kamo je nestalo 10.000, ne znam. I Mardešić dobiva novac po Puljizovu nalogu. Mislim da je Mardešić već dobivao novac dok je Pezelj bio predsjednik. To je lako utvrditi. Samo treba pogledati datum otkad se iz Poglavarstva grada Helpu isplaćuje novac. Mardešić je zaključio da financijsku slavinu treba zatvoriti, Help će se raspasti, Vesna Pilić će otići, a onda će se u Helpu razviti unosan posao. Takvim načinom rada netko se silno bogati. Dužna sam javno reći što se radi. Dugo sam se bunila protiv dvostrukog knjigovodstva u Helpu, za koje je sada jasno čemu služi. Svi se financijski izvještaji friziraju.

Autor: Željko Rogošić