Dr. sc. Dragan Primorac voditelj je Laboratorija za kliničku i sudsku genetiku KB Split, predavač na medicinskim fakultetima u Splitu i Zagrebu, gostujući je predavač na više Sveučilišta u SAD-u, član Američke akademije za sudsku medicinu i Američkog društva za humanu genetiku, autor 70-ak znanstvenih radova (od kojih je 30-ak objavljeno u časopisima koji se listaju u najprestižnijim znanstvenim indeksima) i poglavlja u više knjiga. Nedavno je primio nagradu za životno djelo Sveučilišta u New Havenu u SAD-u.

Na početku razgovora o genetici, forenzičnoj genetici i svjetskom genetskom kongresu koji će se u rujnu sljedeće godine, u suradnji s Mayo klinikom, održati u Zagrebu, te o porijeklu Hrvata i populacijskoj studiji koja će se uskoro nastaviti, zamolili smo dr. sc. Primorca da prokomentira nagradu koja mu je dodijeljena za životno djelo. »To je i za mene bilo iznenađenje. Sveučilište u New Havenu i njihov Forenzički institut dodijelili su mi nagradu za životno djelo zbog mog doprinosa razvoju forenzičnih znanosti. To je bilo njihovo obrazloženje. A moje prvo pitanje pri dodjeli nagrade bilo je da li oni nešto znaju o mom zdravlju što ja ne znam kad su tako rano odlučili da mi daju tu nagradu! To je jedno enormno priznanje i ja sam kolegama koji su tu odluku donijeli zahvalan zbog vjere u moj dosadašnji rad«, rekao je dr. Primorac.

• Nedavno je u izdanju Nakladnog Zavoda Matice hrvatske objavljena Vaša knjiga »Primjena analize DNK u sudskoj medicini i pravosuđu«, koju će koristiti suci, odvjetnici, policajci, forenzičari, studenti, drugim riječima svi zainteresirani za to područje?
– Knjiga je objavljena tijekom našeg posljednjeg europsko-američkog kongresa o kliničkoj i sudskoj genetici. Ona je novi doprinos hrvatskoj znanosti i forenzičnoj genetici, ali po našim dosadašnjim saznanjima vrlo se često koristi i u susjednim državama. Npr. nedavno smo na poziv MUP-a BiH održali prezentaciju knjige kao i novih dostignuća iz područja forenzičke genetike i u Sarajevu. Mi smo, naime, do sada bili bez literature iz područja forenzičke genetike te je svim subjektima uključenim u ovo područje bilo izuzetno teško pratiti ovu kompleksnu problematiku. Nadam se da je knjiga barem u jednom svom dijelu približila kako struci tako i širem čitateljstvu ovu važnu problematiku.
 

• Kako se u Hrvatskoj razvijala forenzička genetika?
– Potreba za identifikacijom žrtava Domovinskog rata, koje se nisu mogle identificirati standardnim metodama, još je 1993. godine pokrenula pitanje mogućnosti analize genetičkog materijala žrtve te usporedbe tih rezultata s genetičkim materijalom rodbine koja traga za svojim najmilijima. Drugim riječima, forenzička genetika se u Hrvatskoj prvenstveno razvila zbog potreba identifikacije žrtava Domovinskog rata, a s vremenom se razvila u rutinsku metodu koju koristimo i pri utvrđivanju očinstva te analizi bioloških tragova pronađenih na mjestu događaja. Važnost forenzične genetike u svakodnevnom radu, danas je praktički nemjerljiva. U SAD-u se samo na osnovu analize bioloških tragova pronađenih na mjestu događaja rješava svaki slučaj za koji postoji osoba za koju se sumnja da je počinila kazneno djelo. Za pozitivno utvrđivanje identiteta osobe, nama je dovoljno imati kap krvi, trag sline, dlaku ili pak neki drugi biološki materijal. Čak se i u slučajevima poput silovanja od strane više osoba ili spaljivanja tijela sa sigurnošću može utvrditi identitet ubijene osobe ili počinitelja kaznenog djela. Gledajući na razvoj forenzičke genetike do sada u Hrvatskoj nije pretjerano tvrditi da je to jedno od naših jačih područja, barem u njezinom medicinskim aspektu.

• Što je s bazom podataka počinitelja kaznenih djela, da li se ona planira raditi u Hrvatskoj po uzoru na neke druge zemlje, i koje su etičke dvojbe?
– Svijet u tome nije jedinstven. Ključno je pitanje - čiji uzorak može ući u bazu podataka? Jedna od ključnih pretpostavki funkcioniranja modernog društva je sigurnost građana. Sukladno tome neke države su odlučile da svakoga tko je počinio teško kazneno djelo poput silovanja ili ubojstva, uvrštavaju u takve baze podataka. Država New York je po tom pitanju vrlo striktna pa svako silovanje, teže razbojstvo ili pak ubojstvo predstavljaju osnovu za uzimanje biološkog materijala počinitelja i njegovo pohranjivanje u bazu podataka. U državi Virginia je na temelju prikupljanja biološkog materijala identificirano više od 100 počinitelja zločina, a da ih nitko nije vidio pri izvršenju kaznenog djela. Naime, svi oni su zbog drugog razloga privedeni i tek tada je utvrđeno da uzorci njihove krvi odgovaraju biološkim tragovima pronađenim od ranije. Ta baza podataka je sigurno Virginiju učinila državom koja nije atraktivna za kriminalce. Slična baza podataka u nas bi i hrvatskim građanima donijela slične dobrobiti, ali prije izrade jedne takve baze podataka treba jasno utvrditi sve pravne i etičke parametre. U sljedećih godinu dana vjerojatno će se definirati prijedlog izrade takve baze u nas.

• Vaša populacijska studija izazvala je fantastičnu reakciju u znanosti, ali i u javnosti. Ona baca sasvim novo svjetlo na porijeklo europskih naroda, pa se sada traže i decidirani odgovori o porijeklu Hrvata?
– Naš rad koji je objavljen prije nešto više od godine dana u vjerojatno najprestižnijem znanstvenom časopisu Science, rezultat je istraživanja skupine autora iz više, uglavnom europskih država, i kolega iz SAD-a, vodećih autoriteta u tom području. Ideja je bila da se na temelju analize genetičkog materijala karakterističnog za muškarce, a koji se nasljeđuje putem y kromosoma, utvrdi pojavljivanje genetičkih biljega starih nekoliko tisuća ili desetaka tisuća godina danas u populacijama Europljana. Naime, pokušali smo ustanoviti odakle današnji Europljani dolaze. Napravili smo vrlo zanimljiv dizajn studije i pri tome analizirali 1007 europskih muškaraca, a oko stotinjak uzoraka krvi analizirano je i od muškaraca iz Hrvatske (koji nisu rodbinski povezani), ali svi oni nisu ušli u prikazanu studiju. S naše strane, u izradi studije sudjelovao je i kolega Mladen Marcikić iz Osijeka.

• Išli ste vrlo daleko u prošlost, što ste dobili?
– Svjetski autoriteti koji se tom problematikom bave, ranije su utvrdili genetičke biljege vezane za stare europske kulture koje su postojale prije 35 - 25.000 godina, te one mlađe, stare približno 5000 godina. Analizirajući te iste biljege pokušali smo utvrditi njihovo ishodište te prisutnost u današnjih Europljana. Na osnovu analize genetičkog materijala Y kromosoma, svojstvenog muškarcima pokazali smo da 80 posto europskih muškaraca ima jedinstvene biljege koji se preklapaju s dva ključna puta europskih migracija. Jednim od prije 30-35.000 godina, i drugim od prije 25.000 godina. Drugim riječima, s priličnom sigurnošću možemo reći da europski muškarci u 80 posto slučajeva imaju najstarije biljege koji su se nasljeđivali iz generacije u generaciju s oca na sina od njihovih predaka koji su živjeli prije 35.000 odnosno 25.000 godina na prostorima Centralne Azije ili Srednjeg istoka.
S interpretacijom porijekla Hrvata ja bih bio oprezan, iako imamo neke jasne pokazatelje koji će nam bitno odrediti naša daljnja istraživanja. Naime, broj uzoraka krvi koje smo analizirali relativno je mali, no činjenica je da Hrvati imaju vrlo izražen biljeg koji je vezan za migraciju od prije 25.000 godina. Nazvali smo ga biljeg M170, i on dolazi s područja Srednjeg istoka, područje koje uključuje današnji Iran i okolne države. Nakon analize učestalosti ponavljanja tog biljega u europskim populacijama jasno je da od svih analiziranih naroda, Hrvati navedeni biljeg imaju najizraženiji, 44,8 posto. Talijani ga imaju 8 posto, Španjolci 2,2 posto, a Francuzi 17,4 posto. Međutim, važno je reći da se u tipu studije poput naše ne promatraju zasebno pojedinačni biljezi, već svi zajedno, u cijelosti. Naši rezultati koji su za posljedicu imali i grupiranje određenih europskih naroda prema sličnosti analiziranog genetičkog materijala, izazvalo je dosta interesa u znanstvenim krugovima. Prije postavljanja konkretnih zaključaka, barem što se Hrvata tiče, želimo prvo završiti i drugu studiju gdje ćemo analizirati 200 uzoraka iz sjeverne i 200 uzoraka iz južne Hrvatske.

• Što to govori o zajedničkom, južnoslavenskom porijeklu?
– Na ovom području nema »čistih« naroda, oni su se sigurno miješali i to više puta tijekom povijesti. Poanta ove studije i nije bila u utvrđivanju porijekla pojedinih europskih naroda već europskih naroda u cjelini. U osnovi, prikazali smo ishodište današnjeg, modernog europskog muškarca te na osnovu analize genskih biljega i njihovo kretanje. Migracija koja je nama najzanimljivija (vezana za tzv. Gravecijansku kulturu koja je postojala prije 20. 000 godina) išla je s teritorija Srednjeg istoka, pa poviše današnje Grčke, te uzduž cijele naše obale prema sjeveru. Obzirom da su Hrvati jedini narod iz bivše države koji je analiziran u ovoj studiji ne mogu naše rezultate usporediti s rezultatima ostalih.

• Iz ovoga što ste rekli, možemo li zaključiti da će povijest pisati genetičari?!
– Genetika će sigurno imati veliki utjecaj u pisanju povijesti jer je objektivna. Analizom y kromosoma, koji se pojednostavljeno kazano ne mijenja s vremenom ili drugim riječima ima minimalnu pojavu novih mutacija, i naš je nalaz vrlo objektivan. Struka je vrlo ozbiljno prihvatila naše rezultate koje je potvrdilo i jedno drugo istraživanje koje je obuhvatilo analizu mitohondrijske DNK, odnosno druge vrste genetičkog materijala koji se isključivo prenosi preko ženskih potomaka. Naš je rad citiran u 50 novih radova u proteklih godinu dana, što znači da mu znanost prilazi s priličnim respektom.

• Možete li procijeniti trenutačne realne mogućnosti genetike u razumijevanju mehanizama nastanka bolesti u dijagnostici i liječenju?
– Danas se za neke bolesti mehanizam nastajanja točno zna. Primjerice, za neka koštana oboljenja u djece, kao što je bolest krhkih kostiju gdje čak i na osnovu kliničke slike možemo točno predvidjeti na kojem segmentu gena postoji mutacija. Drugo je pitanje kakav je utjecaj navedene mutacije na brojne komplicirane postupke od prepisivanja genske poruke pa do sinteze proteina, jer je očito da se svi geni ne ponašaju po istoj šabloni. Razjašnjavanje ovih mehanizama, pomoći će nam i u kreiranju molekularnog liječenja za koje vjerujem da će u budućnosti biti metoda izbora. Svime navedenim se bave brojni znanstvenici, i o tome će biti puno govora u rujnu sljedeće godine u Zagrebu, na Trećem Europsko-američkom kongresu genetičara, što ga organiziramo u suradnji s klinikom Mayo.

Genska i stanična terapija na eksperimentalnim modelima dobro funkcioniraju, ali je skroz druga priča pri pokušajima iste terapije kod bolesnika. Još ne znamo sve moguće rizike vezane za ubacivanje modificiranih gena u organizam kao ni moguće posljedice isključenja ili ponovnog uključenje gena odgovornih za nastanak bolesti. Nadalje, ne smije se previdjeti činjenica da uz gensku osnovu za nastanak bolesti, vrlo često važnu ulogu ima i interakcija s brojnim faktorima rizika koji nas okružuju. Pravovremeno otkrivanje mutacije gena, koja vodi prema nastanku karcinoma ili neke druge složenije bolesti daje nam dijagnostički gledano prostora da djelujemo terapeutski i prije nego se bolest prikaže u izraženom obliku. Nadalje, u nekim slučajevima, kao na primjer pri liječenju leukemija, na osnovu nalaza dobivenih molekularnom dijagnostikom određujemo duljinu i vrstu terapije. Činjenica je da će se s vremenom i u Hrvatskoj liječnik početi, kao što je to slučaj danas u SAD-u, tijekom svakodnevnog rada koristiti ogromnim prednostima koje molekularna medicina pruža, kako pri dijagnostičkim postupcima tako i pri liječenju.
Blanka Jergović