Dramski umjetnik, gospodin, intelektualac bogate biografije Relja Bašić na Valentinovo je proslavio 80. rođendan. U povodu te obljetnice razgovarali smo o prošlom i sadašnjem u životu osnivača i ravnatelja Teatra u gostima te glumca koji je nezaboravno odigrao do sada najzagrebačkiju filmu ulogu - Gospona Fulira u sjajnom filmu Kreše Golika »Tko pjeva zlo ne misli«. Cijelo to razdoblje Bašić se nije, osim za vrijeme snimanja, micao iz užeg središta Zagreba (Jelačićev trg, Zrinjevac, Svačićev trg, Gundulićeva), a sad već godinama stanuje u Ilici.

• Kako doživljavate promjene kojima svjedočite u središtu grada?
- Moj radijus kretanja u 80 godina bio je u okviru 450 četvornih metara. Zabrinjavajuća je činjenica da je u centru Zagreba toliko godina zatvorena Korzo kavana i Kavana Medulić, da više nema nekadašnjeg Gradskog podruma Tamo se odlazilo poslije koncerta ili predstave jer se znalo da se tamo okuplja određena kategorija građana. Kad gledam reklame, 85 posto trgovina ima potpuno neobjašnjiva strana imena. Velik dio tih trgovina je zatvoren i oblijepljen plakatima. Osim zatvorenih, one koje su i otvorene, meni ništa ne znače.

• Rastužuje li vas takav centar?
- Rastužuje me zato što sam duboko uvjeren da geopolitički i kulturno pripadamo Srednjoj Europi. Trebali bismo biti, ako kompariramo našu obalu s talijanskom, Eldorado. Što se tiče Zagreba, on ima sjajnu srednjoeuropsku poziciju, divnu Lenucijevu potkovu koja s okolinom čini tipičan mali krasni grad. Znam da je Većeslav Holjevac napravio veliku stvar preselivši Zagreb preko Save, no, na žalost grad nikad nije iskoristio svoju rijeku. Zagreb ima i taj veliki problem da se u zadnjih ne znam koliko desetaka godina ne razvija osmišljeno. Neću sad komentirati garaže koje se grade u Varšavskoj, ne ulazim u detaljne probleme te urbanizacije... Činjenica je samo da nedostaje generalna koncepcija razvoja grada Zagreba. Osim onog dobrog vremena Lenucijeve potkove, jako dugo se ne planira Zagreb.
 

• Možete li to razjasniti?
- Sad smo dotaknuli temu koja će mi se sigurno obiti o glavu, a riječ je o neurbaniziranim ljudima koji dolaze iz ruralnih ambijenata i prva generacija građana koji su vrlo često i na vrlo visokim pozicijama. Još imam staro kapitalističko ekonomsko razmišljanje, pa sam svjestan da bi netko mogao znati što jednom gradu treba, mora pripadati barem drugoj, trećoj ili četvrtoj generaciji stanovnika tog grada....

• Navršili ste 80 godina, kakav odnos imate prema svojim godinama?
- Čini mi se da sam ulaskom u tu visoku starost dosta profitirao. Najveća je prednost što sam naučio eliminirati stvari koje su me poluinteresirale i shvatio sam da ne mogu na njih ni utjecati niti da ih mogu korigirati, pa sam se koncentrirao na relativno manji krug interesnih sfera.
Moram kazati da mi je život jako, jako ugodan jednostavno zato što sam odlučio da sa 80 godina ne trebam više šutjeti i zatajivati svoja mišljenja. Treba čim dulje moći komunicirati s ljudima. Jasno, uz veliku dozu selekcioniranja. Napraviš svoj mali telefonski imenik i toga se držiš.

• Pasionirani ste čitatelj raznih tiskovina i sami ste, što je manje poznato, jedno vrijeme bili novinar...
- Vječni sam novinoman, jer sam se time u svojoj karijeri s radošću bavio.
Osim toga, bio sam pretplaćen i na nekoliko stranih izdanja kao što su Spiegel i Times, a danas ih vrlo uspješno zamjenjuje njemački Focus.
Budući da me najviše zanimala ekonomsko-politička i kulturna situacija u našoj zemlji i bivšoj državi, kupovao sam svojedobno čitavu silu dnevnika i tjednika od kojih sam sada već dosta odustao.

• Je li se žutilo u novinama i društvu moglo izbjeći?
- Teško. Novine su u skladu s vremenom pune plaćenih oglasa, a odnos pisanog teksta i fotografija te marketinški zakupljenog prostora sveo se na omjer 40 posto prema 60 posto u korist nevažnih stvari. Inače, godinama sam pratio jedne od najozbiljnijih novina uopće, Neue Zürcher Zeitung, koje izlaze dnevno na 36 stranica, ali bez ijedne fotografije. Tu sam mogao pronaći ono što me zanimalo, baš kao u francuskom Le Mondeu ili engleskom Timesu.

• Što najviše zamjerate današnjim novinama?
- Davanje prostora crnoj kronici, što je čisto podilaženje publici, te previše stranica posvećenih sportu, gdje je hrvatski sport relativno zanemariv, osim u ponekim situacijama. Uopće se previše piše o svemu onom što ulazi u kategoriju »kruha i igara«.

• Koje je, po vama, kao pomnom čitatelju tiskovina bilo najbolje vrijeme novinarstva?
- Naravno, ističem Vjesnik koji jako cijenim, njegove godine... U zadnje vrijeme često volim prečitavati novine u obližnjoj zatvorenoj prodavaonici. Ponekad tako i novine koje nisam namjeravao kupiti, kupim ili pročitam neki tekst. Tako sam nedavno pročitao kritiku jedne predstave s kojom se ne slažem.

• Gledali ste predstavu »Garaža« Zagrebačkog kazališta mladih...
- »Garažu« ne želim gledati, jer poznajem newyorško kazalište La MaMa. Od mojih 12 boravaka u New Yorku, od 1964. godine triput sam bio u tom kazalištu. Zadnja predstava bila je egzibicionistička u kojoj su tri odrasla muškarca urinirala. To je za mene ono što Englezi kažu: »That's not my cup of tea«.

• A što je u kazalištu po vašem ukusu?
- Predugo sam vodio kazalište da već nemam deformiran kazališni ukus. Teatar u gostima vodio sam 30 godina i prvih 10 smo tako guslali repertoar da smo igrali najbolji zabavno-humoristični teatar, što se odnosilo na anglosaksonske autore iz New Yorka, Londona, Pariza... Drugi dio našeg programa bila je politička satira. Kako se nije moglo otvoreno pisati o problemima komunističke Jugoslavije, s velikim smo uspjehom prenosili Kunderine i Havelove komade, kao i one poljskih autora jer se navodno nisu odnosili na nas, a ljudi su to prepoznavali.

• Vratimo se spomenutoj kritici s kojom se ne slažete. O čemu je riječ?
- O predstavi »Prekidi«, po meni odličnoj, no jedna kritičarka ocijenila ju je površnom u režiji i scenografiji. Predstava ima izuzetnu glumačku podjelu u kojoj su Nataša Janjić i Amar Bukvić, a i pravilnu duljinu, oko sat i 20 minuta. To je dobro, jer su nas tako odgojili televizija i sportski prijenosi, kao i TV filmovi. Mi smo sad orijentirani na tu kraću varijantu. Neke predstave koje su danas na repertoaru zarebačkih kazališta traju i više od tri sata. To jednostavno ne idem gledati, jer mi ne odgovara. Neizdrživo mi je, što je moj problem. Vjerojatno bi i to trebalo gledati, no čovjek s vremenom postaje probirljiv.

• Nezadovoljstvo kritikom ste i pisano uobličili.
- Napisao sam pismo jednog ostarjelog putujućeg glumca o problemima putujućih kazališta, pa sam istaknuo zašto je scenografija siromašna. Razlog je slaba materijalna situacija, jer si putujuća kazališta ne mogu priuštiti posebno vozilo za neku vrlo bogatu scenografiju.

• Znači, u određenom smislu, postoje kazališta koja su nasljednici Teatra u gostima, kao Planet art?
- Da, ali ne samo Planet art. Čini se da i Miro Gavran i njegov teatar radi dobre predstave. Vjerojatno rade manje predstava nego što bi mogli, jednostavno zbog zamora njegove supruge Mladene Gavran, koja je glavna glumica, ali i iz financijskih razloga kako ne ni prešli granicu kad porezni zahvati na zarade postaju astronomski. Dobro, tu su i Histrioni.

• Troše li se mladi glumci previše u sapunicama i sit -comovima raznolike kvalitetete?
- U biti, imamo preveliku koncentraciju mladih i talentiranih glumaca. Recimo, ja sam kao četvrta generacija bio prvi Zagrepčanin primljen na Akademiju. No, Akademija danas izbacuje mnogo mladih, vjerojatno zbog nastavnika da bi imali veće klase. Naravno, oni ne mogu ući u kazališne kuće, jer se tamo ulazi samo kad netko umre ili ode u mirovinu. Da bi preživjeli, angažiraju se u čitavom nizu - nazovimo to - sapunica. Treba ih razumjeti, treba od nečega živjeti. S druge strane, sigurno ima mnogo dobrih glumaca koji se nisu uspjeli nametnuti kroz tisak i projekte. Imam bliskog rođaka, kojeg nisam uspio odgovoriti od te profesije i za kojeg mislim da je vrhunski u toj profesiji. Prošlo je već tri godine otkako je diplomirao, a lani je bio angažiran u šest projekata. No, jedna predstava odigrana je najviše 12 puta.

• To je apsurd, ali naš apsurd.
- Apsurd je predstavu pripremati tri mjeseca i tek ju 12 puta odvrtjeti u godinu dana. To stvara nesigurnost. Tajna Teatra u gostima bila je što smo igrali 22 predstave na mjesec. Znači, iz dana u dan. Druga je tajna, a to sam provjerio na brojnim primjerima u svojoj profesiji, da predstava »sjedne ili legne« tek nakon 30. izvedbe.

• No, u zagrebačkom HNK-u ne može nijedna predstava tako »sjesti«?
- To je sve abnormalna situacija. Zgrada koju je Franjo Josip uspio sagraditi za 16 mjeseci, po svojoj veličini odgovarala je dramskom kazalištu, a postala je mjesto još i za balet i operu. To je sve dosta zabrinjavajuće.

• Svojedobno ste glumili u zagrebačkom HNK-u i otišli od tamo. Prokomentirajte dramski repertoar?
- U moje doba u HNK-u, koje je meni isto bilo dosta zabrinjavajuće, predstave su izvođene u dvorani Kazališne akademije, što je bilo neko rješenje. Dolaskom bračnog para Bojana i Mire Stupice u Zagreb napravljen je strahoviti bum i odjednom su se predstave koje su se onda igrale 10 ili 12 puta u sezoni počele igrati malo češće. Sjećam se repova gledatelja od Kazališne kavane, pa sve do blagajne HNK. Mi smo već onda probili barijeru, pa su se uspješne predstave igrale 35, 40 ili 45 puta. Danas što zbog povlačenja građana, što zbog materijalne neimaštine, što zbog neatraktivnosti repertoara taj je interes znatno splasnuo.

• Je li za to krivo nepostojanje druge scene?
- HNK je nekad imao tzv. Malo kazalište, današnju Gavellu, znači dvije dvorane, pa je poslije imao svoju scenu i Kazališnu akademiju, pa RANS Moše Pijade. Danas su se prostori koji su se i obnovili smanjili na štetu gledatelja. ZKM je silno povećao svoju pozornicu, ali je smanjio gledalište. Histrionska kuća ima isto relativno veliku pozornicu, a malo gledalište.

• Što je s filmom?
- Identično. Moj tzv. najbolji film svih vremena »Tko pjeva zlo ne misli« vidjelo je oko 300.000 gledatelja kad Zagreb gotovo nije imao toliko stanovnika. Ali su mnogi išli po dva-tri puta u kino. Danas je sve drukčije. Pa, ne može jedna kinematografija živjeti, ako se u Zagrebu smatra velikim uspjehom - 20.000 gledatelja u kinima.

• Ne čini li vam se da je sramota, indolencija ili ignorancija da HNK nakon toliko vremena nije riješio problem druge scene?
- U prvom redu, čini mi se da ne dolazi dovoljno inicijative iz samog HNK. Mislim da status quo većini odgovara. Priznajem da sam i ja bio silno sretan s malim brojem obaveza, koje sam imao svojedobno u HNK-u, igrajući dramske predstave.

Helena Braut