Ljeto je krivo ili zaslužno za sve - barem kada je riječ o kulturnim zbivanjima,o kojima smo u nekoj vrsti polugodišnjeg rezimea ocjene pokušali saznati od ministra kulture Antuna Vujića koji je govorio o uspjesima, ali i o pogreškama svoga ministarstva. Sve, naravno temeljeno na uvjerenju u vrijednosti hrvatske kulture, i na optimizmu kada je riječ o njezinoj budućnosti.

• Trenutačno su vruća tema odnosi sa susjedima, posebno sa Slovenijom. Kako se to odražava na kulturnom planu? Usput, čuje se ono kako je »Vujić jedini ministar kojemu su Srbi nešto vratili, Slovenci nešto platili«?
- Naravno to je šala, međutim činjenica jest i da smo s Jugoslavijom razriješili osnovnu pretpostavku za razvitak kulturnih odnosa - vraćanja znatnog dijela kulturne baštine koju su oni kao država imali pod kontrolom. Još uvijek nisu riješena sva opća i posebna politička pitanja, ali liberalizacija odnosa u kulturi je nešto što pozitivno anticipira političke odnose, a zajedničko jezično okruženje sigurno je osobit stimulativni faktor kulturnih razmjena: Potpisivanjem ugovora o kulturnoj suradnji otvorili smo mogućnosti ne samo sporadičnih ili individualnih, nego šire institucionalnih kulturnih odnosa. Obaveze koje ima Jugoslavija kao država da pronađe i ono što još nije pronađeno i da se to također vrati, ostaju i dalje, i one su recipročne u svakom pogledu.
Sa Slovenijom, moram reći, ne samo da nema nikakvih opterećenja, nego su iznimno plodni kulturni odnosi, te nisu opterećeni nikakvim posebnim političkim krizama. Mislim da si možemo dopustiti taj luksuz da u kulturi surađujemo preko horizonata, nadam se, dnevnih problema. Oslanjamo se na vrlo živu ljudsku komunikaciju koja postoji između stvaratelja s obje strane i obostranih interesa za kulturnim razmjenama, gostovanjima, zajedničkim nastupima ..., tako da smo već prestali brojiti takve primjere.
Dobra je metafora gospodin Damir Zlatar Fray koji kao Zagrepčanin dolazi iz Ljubljane i vodi jedan od naših festivala, naime Zlatni lav u Umagu, da ne govorim o čitavom nizu velikih gostovanja kazališta, filharmonija, izložbi, suradnji konzervatora itd. Mislim da smo u kulturnim odnosima čak međusobno privilegirani. Osobno imam odlične odnose sa slovenskom ministricom kulture, gospođom Andreom Richter, a ostvarujemo i neke zajedničke interese u okviru multiratelarnih odnosa na korist obje zemlje. Koristim priliku da se još jednom javno zahvalim na pomoći koju je dala Slovenija pri obnovi jednog spomenika kulture u Obrovcu, i nije to jedino što su, kako kažete, »Slovenci platili«.
 

• A kakva je kulturna suradnja s Bosnom i Hercegovinom?
- Uz sve ostale povijesne i aktualne faktore, tu je hrvatska nacionalna zajednica faktor sam po sebi, koji te odnose stavlja u drugačiji ambijent od drugih državnih pa i kulturnih odnosa. Drago mi je da smo ove godine mogli osigurati upravo za tu zajednicu oko pet milijuna kuna za razne kulturne programe, od kazališta preko likovnih, izdavačkih programa, do medijskih i drugih aktivnosti, ne računajući tradicionalnu pomoć društvu »Napredak«.
Uz to treba dodati i razna, pa i reprezentativna gostovanja. S tim u vezi, žao mi je zbog incidenta koji se dogodio sa sarajevskim Kamernim teatrom prigodom nedavnog gostovanja u Splitu. Nadam se da će u Sarajevu shvatiti da čin napuštanja festivala zbog smještaja koji nije smetao ni solistima Zagrebačke filharmonije, niti slovenskom ansamblu, niti gostujućim Amerikancima, engleskom nacionalnom teatru i mnogim drugima, nije bio u najmanju ruku kolegijalan. On neće kapacitirati naše odnose, premda ne znam kako će se oni koji vode teatarski život u Hrvatskoj odnositi prema rizicima takvih inače ugovorenih gostovanja.

• Od kada vodite Ministarstvo kulture pokrenuti su mnogi projekti na raznim područjima. Kojim ste najzadovoljniji, čime se sve možete pohvaliti? Što vas još očekuje do kraja mandata?
- Ako govorimo o živo djelatnoj kulturi, onda je ono čime se sigurno možemo pohvaliti, zato što za to postoje empirijski podaci, a ne samo osobna vrednovanja, procvat izdavaštva i uopće kulturnih industrija, uključujući i film, porast gledanosti u kazalištima, velike likovne manifestacije, osobito u inozemstvu, u čemu stoji znatan doprinos Ministarstva, od direktnih potpora do skale poreznih olakšica, koje se, između ostalog, manifestiraju i naglim rastom broja umjetničkih organizacija.
Nikada u Hrvatskoj nije bilo više filmova, nikada nije bilo više knjiga, pa ako hoćete i kulturnih festivala. Također, ono što je manje u fokusu javnosti, to je cijela kulturna infrastruktura, a tu se možemo pohvaliti s mnogo čim. Konačno su obnovljena dva velika kazališta, u Karlovcu i Šibeniku, kao i više modernih domova kulture. Napravljeno je nekoliko modernih biblioteka, od Vukovara, preko Bjelovara i Klanjca, do Knina i Lastova. Obnovljeni su ili izgrađeni novi arhivi, velike restauratorske radionice kao u Ludbregu ili Splitu. Pokrenuta je izgradnja ili obnova čitave likove galerijske i muzejske infrastrukture, s velim novim muzejima u Zagrebu i Rijeci, te obnavljanjem glavnih a zapuštenih prostora, Moderne galerije, Meštrovićevpg paviljona i dr.
U kulturnoj baštini smo potegli vrlo mnogo, od reprezentativnih objekata Eufrazijeve bazilike u Poreču, rapske katedrale, ili kneževe palače u Zadru, do Revelina u Dubrovniku ili Franjevačkog samostana u Vukovaru, da ne spominjem stotine manjih objekata. Svuda se vrlo intenzivno radi, za što smo nedavno dobili i komplimente Jacka Langa prigodom njegove posjete Hrvatskoj.
Možda je bolje, umjesto daljnjih konkretnih nabrajanja, poslužiti se jednom slikom koja predstavlja i mnoge druge pozitivne promjene. Kada sam došao u Ministarstvo, jedva da je bilo kompjutora, a sada imamo portal hrvatske kulture, izlaznu vizu Hrvatske preko Culture-net Croatia, koji izaziva interes ne samo u Hrvatskoj, nego i brojne međunarodne ulaze s priznanjima.

• Čime niste zadovoljni?
- Mogao bih reći da ništa manje nisam ni nezadovoljan. To, čini se, ide paralelno. Otvorili smo velike reformske promjene, od novih mogućnosti financiranja, donatorstva, sponzorstva i drugog, koje se još nedovoljno koriste, do novog načina odlučivanja prema autonomiji kulture, s punom transparentnošću svih odluka koje, razumije se, budući da se po prvi put vide, izazivaju i nesporazume. To su rizici promjena koje smo svjesno preuzeli, znajući da treba vremena da se shvati što to znači široko preuzimanje javne odgovornosti u kulturi, i da ćemo imati turbulencija.
Kulturna vijeća kao novi tip odlučivanja nešto su što nam je suđeno, ako ne želimo ostati robovi političke samovolje, kao što je činjenica i to da nijedan novi institut koji zamjenjuje stari, nije odmah bogom dan po iskustvu i meritornosti. Često govorim da nemamo idiličnu i harmoničnu situaciju u kulturi, niti je to uopće moguće, da se pokazuju određeni sukobi interesa, da je dapače kultura po definiciji konflikt - estetika, poetika, pa i političkih motivacija i podloga, ali da taj pluralizam treba štititi. Kada su u pitanju odlučivanja kulturnih vijeća, negdje ide lakše, negdje teže, ali razdoblje prilagođavanja je neophodno u interakciji između legitimacije politike, struke i javnosti. Vijeća su uglavnom korektno obavila svoje prve, čak ogromne zadatke odlučivanja npr. o sredstvima za kulturne programe. Tako da prvi put imamo sistem odlučivanja iza kojeg ne stoji samo sretna ruka ovog ili onog ministra, nego javni sud. Tako su i moje tek na nekim mjestima drugačije odluke javno predočene tom sudu. To i jest smisao - interakcija odgovornosti, ne pobožno slaganje u svemu i svačemu.
A osobito nisam zadovoljan što unatoč politike decentralizacije odlučivanja koju smo provodili, nemamo uvijek adekvatan odgovor lokalne zajednice. Neki su shvatili decentralizaciju kao mogućnost provale centralizacije, ali na mnogo mjesta.

• O čemu je konkretno riječ?
- Vidim da mi »ne gine« pitanje izbora ravnatelja splitskog HNK. Zaista sam nezadovoljan - ne toliko konkretnim izborom, koliko načinom i shvaćanjem smisla i metoda izbora, a koji izbor nije prošao nikakvo stručno tijelo, nego je ostao u neposrednoj domeni političkog organa, kako sada u Splitu, tako i nedavno u Osijeku. I dok na razini kuće otvaramo vrata za stručna mišljenja, politička arbitrarnost nam ulazi kroz prozore, u ovom slučaju, slobodno je reći, posve politički, ne i društveno shvaćene lokalne demokracije. To je upravo sukus problema izbora intendanta.
U takvom slučaju moje zakonsko potvrđivanje ili nepotvrđivanje postaje besmisleno. Međutim šutnja administracije, kako se to kaže, također je potvrđivanje, doduše bez entuzijazma, pa će tako biti potvrđen i ravnatelj splitskog HNK, kako su bili potvrđeni i neki drugi ravnatelji kulturnih ustanova čiji je izbor tekao slično.

• Govoreći o onome što ne valja, spomenimo i neka vijeća. Vijeće za film se raspalo. Postoji puno zamjerki Vijeću za knjigu u kojem prevladavaju predstavnici tzv. nezavisnih nakladnika što se očituje u njihovom povlaštenom položaju pri otkupu. Iz Vijeća za arhitekturu i urbanizam istupila je Snješka Knežević,..Pokazuje li sve to da sistem s vijećima, za koje je donesen i Zakon, ne funkcionira prema očekivanjima?
- On funkcionira upravo prema očekivanjima. Ako imamo niz vijeća koja su učinila ogroman posao i donijela niz vrlo, vrlo važnih odluka, što je neusporedivo veći dio od spomenutog, onda možemo reći da sistem vijeća funkcionira, a valjda će biti i uzlazan. Dakle, u većini vijeća, kojih je ukupno jedanaest, nema većih problema.
Čak je i Vijeće za film obavilo vrlo važan dio posla koji ostaje, a do takvog raspleta je došlo nakon što je pet od sedam članova dalo ostavke, ne samo zato, ali pretežno zato što sam našao dodatna sredstva za financiranje još tri filma - i to 800 tisuća kuna za sva tri, naspram gotovo 16 milijuna kuna za prethodno odobrena četri filma.
Ne znam kome ta računica nije jasna, naime da se od Ministarstva podržava dio troškova postprodukcije nakon što su autori i producenti osigurali gotovo sva sredstva, naspram apsurdne uvriježene prakse da svatko tko je dobio film od Ministarstva dobije i bon na milijun maraka. Sreća da je jedan od tih novih filmova zbog kojih sam se izložio u Puli dobio gotovo sve nagrade, pa će mi valjda barem javnost oprostiti ono što mi ne mogu oprostiti čak ni neki moji vijećnički prijatelji, čak i nakon prethodnog pokušaja da o tome odluče sami na sastanku na koji su došla samo dvojica pa se, unatoč moje molbe sastanak, nije niti održao.
Iskreno sam zapanjen, ali nisam obeshrabren, čak niti nakon službenog poziva svim članovima da dođu kao gosti Festivala u Pulu, gdje ih većina nije došla premda bi im to i bez takvog poziva valjda trebalo biti osobno tj. profesionalno važno, a pomalo i kolegijalno obavezno. Imali su navodno važne razloge zašto ne mogu doći. Dajte, molim vas ...
U Puli nisam naišao na čovjeka koji se nad time ne bi iščuđivao. Čini se da su te ostavke dane ne samo rukama, tj. pismeno, nego i nogama, tj. odlaskom s glavne nacionalne filmske scene. Ne mogu vjerovati da su dane glavom.
Sve to kad imamo više filmova nego ikad, kad imamo po prvi put nakon deset godina ne samo igrane, nego i brojne dokumentarne i eksperimentalne filmove, kad se za film osiguralo više sredstava nego ikad prije, kad se skinuo PDV s filmskih ulaznica, kad smo pred ulaskom u Euroimage, kad smo podržali ne samo pulski, nego, kako se voli reći alternativne filmske festivale u Motovunu i novog filma u Splitu, kad smo utanačili s HTV-om najmanje šest igranih filmova godišnje, kad smo pred donošenjem Zakona o filmu ...
Doduše, jedan od kolega u ostavci i navodi razlog kako se možda još nisu u potpunosti shvatile sve mogućnosti, regule i obaveze vijeća. S tim bi se mogao složiti. A ja nisam shvatio kome su upućene ostavke, meni, Vladi koja ih je na moj prijedlog imenovala, ili vlastitoj filmskoj zajednici.
Što se tiče ostavke gospođe Snješke Knežević, ona je izrazila svoju načelnu solidarnost s odlučivanjem preko vijeća, ali sama se nije našla u tome, kako mi je objasnila u svom pismu. I to je jedna vrlo dobronamjerna ostavka, uz poziv na suradnju u drugom obliku, što razumijem i na čemu se zahvaljujem.
Kada je u pitanju Vijeće za knjigu, činjenica je da u njemu dominiraju izdavači, premda određeni broj članova toga vijeća nije tamo zato što su izdavači, nego zato što su književnici ili literarni kritičari, bibliotekari i sl.
Problem je što su mnogi ljudi, istaknutiji u tim zanimanjima, istodobno na nekoliko razboja, pa je teško izmanevrirati izlaz iz sukoba interesa. Problem koji ste naveli doista postoji, pa je možda i otvoreno pitanje tko bi trebao u većoj mjeri odlučivati o otkupu knjiga, da li Vijeće za knjigu, ili Knjižnično vijeće koje je formirano također po Zakonu, u kojem sjede knjižničari i koje ima široke ingerencije, ali za sada ne i ingerencije otkupa knjiga.
Mislim da ćemo se uhodavati sa svim tim sistemima odlučivanja i ne možemo očekivati da iz prve sve funkcionira idilično. Ono što je bitno u cjelokupnoj politici Ministarstva kulture, jest da sve što se ovdje događa je pred licem javnosti. To je inovacija koja je neviđena u cjelokupnoj povijesti ovih ministarstva: svaka lipa, svaka odluka je javna, na Internetu. Do sada su mnogi ministri bili izolirani od kritika jer su bili zatvoreni, a ovo ministarstvo je najotvorenije. To i neki od mojih kolega smatraju pomalo mazohističkim od strane ministra, ali ja smatram da je to europski put kojim Hrvatska u kulturi mora ići.

l Ne čini li vam se apsurdnim da od četiri filma u koje je država uložila 16 milijuna kuna, ove godine ukupno najviše nagrada dobiju dva filma u koja je uloženo tek 600.000 kuna (»Fine mrtve djevojke«, »24 sata«). O kakvim se to kriterijima radi?
- Ja sam u nemogućem položaju jer me sile da glumim Timona Atenjanina i to paralelno, onog iz prvog čina dok je bio altruist i onog iz zadnjeg čina kada je, upravo zbog tog alutrizma, postao mizantrop. Može se igrati Timona Atenjanina, ali je jako teško igrati i prvi i zadnji čin zajedno. S jedne strane imamo ogroman pritisak cjelokupne filmske zajednice da rastu sredstva u podršci filmova i istodobno anomaliju da su se mnogi naučili da se isključivo obraćaju državi, i eventualno televiziji.
To je dovelo do loše navike da hrvatski redatelji rijetko traže sredstva izvan Hrvatske, ne obraćaju se međunarodnim fondovima, ali ni sponzorima, itd. Ovo što sam učinio na vlastitu odgovornost, a htijući podijeliti, ali neuspješno, s vijećem, pokušaj je liječenja te bolesti.
Ako se u postprodukciji može pomoći film s minornim sredstvima, ako se može poduprijeti nezavisna produkcija koja je prije toga osigurala cijeli film, onda je to sigurno put koji je realističnija perspektiva hrvatskog filma i koja će se odraziti i na kvalitetu hrvatskog filma. Jer je stvarno ogromna asimetrija između sredstava uloženih u spomenuta četiri filma i onih koje smo uložili u ta dva filma.
Moram također naglasiti da nema slične zemlje u Europi, osim možda Slovenije, koja do te mjere podržava vlastiti film kao što to čini Hrvatska. Iz toga se mora izaći. Dakako da moramo stvoriti Zakon koji će obavezivati producente, distributere i cjelokupnu filmsku zajednicu, što do sada nismo činili želeći zaštititi postojeće mogućnosti filma, ali i pokrenuti promjene. To će bez sumnje izazvati burne reakcije i polemike jer kod nas postoji uvjerenje da svatko tko je studirao filmsku režiju misli da prije ili poslije mora dobiti film, kao i da ako jednu ili dvije godine nije snimao, automatski stječe pravo da ga snima u trećoj godini. To nigdje nije tako osim ako se sam ne potrudi da osigura veći dio sredstava.

• Kriza filma ne počinje s malim brojem gledatelja, ona počinje od kriterija, od nekritičnosti i neodgovornosti. Ako netko snimi loš film koji gotovo da nema gledatelja, a nakon dvije ili tri godine, on ponovno dobije novce za drugi film koji opet ne valja, onda tu nešto ne štima u »poklon paketima« države, koja daje 600.000 eura bez ikakvih obaveza?
- To je točno. Ali državu se tretira dvostruko, jednom kao donatora koji uludo troši novce, a drugi put, od istih, kao škrtca koji ne ispunjava svoje obaveze prema hrvatskoj kulturi. Nemoguće je istodobno održati i jednu i drugu funkciju. Nastojimo uvesti red, željeli smo to učiniti preko samih filmaša, no pokazalo se da sam više učinio riskirajući jednu odluku i dovevši se osobno u neugodnu situaciju, nego u cijeloj rutini odlučivanja prije toga.
Do kada će trajati ta »ljubavna igra« u kojoj jedna strana nema obaveza, a druga sve plaća i snosi odgovornost za neuspjehe? Potpuno se slažem s jednom odlukom Vijeća, a to je da se izvrše valorizacije po kojoj neće svaki film imati istu cijenu. Postoje jeftiniji i skuplji filmovi, a postoje i autori koji su se dovoljno potvrdili da im se može vjerovati prema konkretnim rezultatima. Tako da prvo sljedeće odlučivanje neće ići linijom osiguranja »uobičajenog prava« na milijun maraka. Tu praksu apsolutno isključujemo već pri prvom idućem odlučivanju.

• Kakav je uopće tretman kulture unutar Vlade? Jeste li zadovoljni proračunskim stavkama za kulturu?
- S ovim proračunom sam zadovoljan jer je oko 50 posto sredstava više u programima javnih potreba u kulturi, nego što ih je imao moj prethodnik. Treba reći da je cijeli jedan sustav alternativne kulture, sada postao sastavni dio financiranja. Dakle, od proširenja financiranja u izvođačkim umjetnostima do kulturne baštine, svugdje bilježimo velik porast sredstava, a kao što sam rekao, raspodjela svih tih sredstava je dostupna javno i provjerljiva.
Ono s čim nisam uvijek zadovoljan jest možda to što još uvijek svi ne shvaćaju do koje je mjere kultura sastavni dio ukupnog razvitka. Tu lekciju su svi naučili i ponovit će je rado kao rečenicu, složit će se s njom - da kultura, znanost, obrazovanje, nisu potrošnja, oni su sastavni dio razvitka - ali katkada, kada dođe do konkretnih odlučivanja, ljudi se rutinski ponašaju po formuli o bazi i nadgradnji, misleći kako je nadgradnja nešto što može i ne mora biti.
U svijetu je danas obratno i gdje god postoji jak kulturni centar tu je i jak opći razvitak. I nije jak kulturni centar rezultat prethodno jakog gospodarskog centra, nego se izjednačilo, a katkada su i obratni predznaci onoga što čini određenu sredinu uspješnom. Ako pogledamo mapu Hrvatske s odrazima gospodarskog i kulturnog razvitka, vidjet ćemo da se to gotovo poklapa. To što je jednoj Istri, primjerice, donijelo određeni prosperitet u posljednje vrijeme, to je više kultura nego turizam, s obzirom da je u jednom razdoblju turizam morao stagnirati, a kultura je išla naprijed i opet vraćala turizam.
Tako je i u nekim drugim sredinama. Iznimno sam sretan, metaforički, inicijativom kao što je festival glumca u Zagvozdu. Taj Zagvozd diše sasvim drugačije, oni se osjećaju kao kulturni centar, i uvjeren sam da posredan utjecaj intenzivnog kulturnog života oslobađa ljude za drugačija, šira shvaćanja i modernije pristupe i u drugim zanimanjima.

• Što to znači kada se socijaldemokrat nađe na čelu resora kao što je kultura? Sudjelujete li ipak u previše koalicijskih kompromisa?
- Kako ja shvaćam što je to socijaldemokracija, upravo tako i realiziram ono što smatram da je moja kulturna politika. Socijaldemokracija je za mene osobna preferencija prema jednoj ili nekoliko sličnih estetika, ali i odlučivanje koje vodi računa o ravnopravnosti raznih estetika, s pravom na kulturnu, umjetničku različitost, i uopće s pravom na javni život i onih opcija koje u podlozi nemaju moje političke vrijednosti. Dakako uz isključenje esktrema koji su anticivilizacijski. Sve što sam u kulturi činio, činio sam smatrajući da je to socijaldemokratski model, ali smatrajući da je takav model istodobno i civilizacijski doseg načina kako u kulturi treba odlučivati.
Možda neki i ne bi sve to prihvatili kao socijaldemokratski model, ali te ne slušam.. Neki bi, kao što su mi katkada znali predlagati, voljeli sjeći glave, ja ne. Neki bi voljeli isključivati ljude sa scene, ja to ne želim. Neki bi voljeli mijenjati npr. intendante prijekim putem, ja to nisam dopustio ili nisam mogao spriječiti. Poštujem institucije pa i one tradicionalne, ne mislim da ih treba ukidati, što se također ponekad čuje, ali istodobno sam financijski poticao, koliko je do mene i alternativnu kulturu, nove kulturne izraze.
U tom smislu je evidentna i promjena kada netko kao New York Times u opširnom članku navodi novu kulturnu sliku Hrvatske kao kulturno atraktivne zemlje. Smatram da je to socijaldemokratski, a hvala bogu imam i dosta negativnih iskustava s raznim fazama u našoj kratkoj povijesti da znadem prepoznavati kada politika proskibira ovo ili ono u kulturi i uopće u životu, a to svakako nije ni ljevičarenje ni socijaldemokracija.

• Što je najdraže ministru kulture: ići u kazalište, gledati film, čitati knjigu...?
- Volim ići u kazalište, tu ljubav sam kao ministar ponovno otkrio jer u jednoj fazi nisam puno išao u kazalište. Počinjem živo diskutirati nakon predstava i zapravo sam oduševljen sa svim tim. U pravilu imam bolje mišljenje o predstavama nego kritičari s kojima razgovaram. Oduševljen sam, primjerice, jednom od proba »Roberta Zucca« u režiji Ivana Popovskog, predstave koja budi na jake emocije i mnoge rasprave, poptu meni omiljene dileme - je li Goran Navojec genijalan ili samo izvrstan... Neprolazna ljubav je knjiga, jedino što se u posljednje vrijeme ta knjiga mora odnositi na događaje koji su stari barem dvije tisuće godina. Čak i to je previše politično, a kamo li ono poslije.

• Koliko će još dugo vladati ova vlada?
- Vlada će odraditi svoj mandat do kraja, a zatim će, u ovakvom ili nekom modificiranom obliku biti sastavljena i nakon budućih izbora. Mislim da smo se dosta izvježbali u koalicijskim odnosima i bez obzira što mnogi nisu zadovoljni, ne s političkim kursom koji vodi Vlada, nego s njezinom efikasnošću, zaboravlja se druga strana medalje. To je krajnje kritičko okruženje u kojem djeluje ova Vlada, kao malo koja Vlada u Europi, pa i u zemljama tranzicije. Unatoč tomu, javno mnijenje je neusporedivo sklonije ovoj Vladi nego što se stječe dojam prateći pojedine medije.
Određeni koalicijski oblici koji budu formirani, mislim da će i dalje biti usmjereni orijentacijom - centar, lijevi centar. Čak i ako u tome ne bi sudjelovali svi faktori koji danas sudjeluju, čak kada ni SDP ne bi sudjelovao neposredno u Vladi, i tada bi bio dovoljno snažan da drži Vladu na općoj orijentaciji koju je zacrtala ova Vlada, a koja je zapravo orijentacija i istodobno potreba i Hrvatske kao države i njenih građana, a čemu konvergiraju i neke stranke preko granica sadašnje koalicije.

Branka Sömen