ŠIBENIK, 28. kolovoza - Na Ljetnoj školi Hrvatskog helsinškog odbora za ljudska prava, što se održava u Solarisu o temi »Pravo na dostupnost informacija«, predavanje o međunarodnim standardima i usklađenosti hrvatskoga zakonodavstva u vezi s tim govorio je prof. dr. Josip Kregar.
• Kako ocjenjujete usklađenost hrvatskog zakonodavstva s međunarodnim standardima i dnevnu praksu kad je riječ o pravu na dostupnost informacija?
- Prije ocjene, moram reći da su se standardi u svijetu promijenili i da je riječ o bitno novom koraku. Oko 70 država u prošle je dvije-tri godine usvojilo zakonsku regulativu o pravu građana na dobivanje informacija od javnih tijela. U tom kontekstu, oni su napravili ono što i Hrvatska želi učiniti. Stanje u Hrvatskoj je loše i to treba pripisati i klasičnom birokratskom modelu jedne inertne, tradicionalne javne uprave.
• U Ustavu je zapisano pravo novinara na dostupnost informacija, ali ne spominju se i građani. Treba li zato mijenjati Ustav?
- Ne spadam među stručnjake koji se zalažu za to da se mijenja Ustav. Radi se i o tome da Hrvatsku obvezuju i odredbe međunarodnih konvencija, koje to pravo reguliraju i dio su našeg pravnog poretka. Pravne temelje može se, dakle, potražiti i u toj regulativi. Veći problem je činjenica nepostojanje zakonske regulacije i odgovarajuće prakse, a naša je obaveza prilagodba međunarodnim standardima.
Dužnost je javnih tijela da građane, a osobito novinare, na odgovarajući jednostavan način informiraju o svim dokumentima, podacima, statistikama... važnim za demokratsku javnu raspravu
Za nedostupnost informacija kriva je i inertna javna uprava
|
• Koje su glavne teze budućeg zakona o dostupnosti informacija i kako spojiti taj zakon sa zaštitom privatnosti? Mnogi smatraju da je riječ o dva često suprotstavljena interesa.
- Da bi model zaživio, potrebne su tri skupine zakona. Jedna je zaštita privatnosti, koja je zajamčena. Drugo je zaštita tajnih podataka, a treće je zahtjev da su svi podaci koji nisu zaštićeni tim zakonom javni podaci. Potrebno je predvidjeti mehanizam obaveze javnih tijela da se podaci učine dostupnim i mehanizam zaštite našeg prava da dobijemo uvid u podatke koji nas zanimaju.
• Kako uskladiti budući zakon o dostupnosti informacija sa Zakonom o zaštiti tajnosti podataka koji je po ocjeni mnogih loš? Ne postoji li opasnost da zakon o dostupnosti podataka u tom »sudaru« ostane nepovrediv?
- Naravno da princip po kojem je sve što nije tajna dostupno javnosti ne vrijedi ništa, ako se sve proglasi tajnom. Hrvatska nije jedina država koja se suočava s tim problemom i u međunarodnim primjerima rješenje je u činjenici da zakon o dostupnosti informacija predviđa da u slučaju sukoba dvaju legitimnih zakonskih interesa ocjenu o tome je li neki podatak dostupan ili nije treba donijeti u javnom interesu. To nije fraza. U tom slučaju postoji obaveza da se taj interes obrazloži, brani, bez diskriminacije, jednako prema svima.
• Kako urediti dostupnost informacija s jedne strane za građane, s druge za novinare kojima zbog posla te informacije često trebaju hitnije.
- Novinarima treba olakšati pristup informacijama. No, ovdje se radi o nečemu u čemu treba istaknuti dužnost javnih tijela da građane, a osobito novinare, na odgovarajući jednostavan način informiraju o svim dokumentima, podacima, statistikama... važnim za demokratsku javnu raspravu. Da budem precizniji: naravno da će i novinare i građane obavijestiti po kojim osnovama i kako se, primjerice, određuju za rušenje objekti izgrađeni bez građevinske dozvole. Tu novinari i građani imaju isto pravo, ali novinarima treba omogućiti da to pravo brže i jednostavnije ostvare. Naglasak je na obavezi državnih organa da omogući jednostavnu dostupnost takvih važnih podataka.
Zaboravljena Aarhuška konvencija UN-a?
• Da zakonima ima riješeno to područje, bi li se moglo dogoditi da nitko ne zna što se, primjerice, spaljivalo u Putu?
- U ovom slučaju, bilo bi zanimljivo konzultirati konvenciju UN-a kojom se regulira dostupnost informacija o zaštiti okoliša, tzv. Aarhušku konvenciju. Indikativno je da se nitko na nju nije pozivao, iako ta konvencija vrlo jasno predviđa obavezu registriranja produkta i djelovanja koja mogu štetiti okolišu. Da bi stvar bila zanimljivija, Hrvatska je jedna od vodećih zemalja u promoviranju te konvencije, ali - kako se vidi - jedno je dobra namjera, a drugo su praktična ponašanja. U slučaju Puta, ta konvencija predviđa obavezu za sve koji se bave za okoliš rizičnim tvarima, da javnost konzultiraju o tome kako će se spaljivati, odnosno spremati otpad, ali i da informiraju sve o mogućim rizicima jednog takvog incidenta. U ovom slučaju, odredbe te konvencije i nisu se baš osobito poštovale.
|
Tihomir Ponoš
|
