Hrvatska vlada odlučila se krajem ove godine na »veliki europski zamah«. Najavivši upućivanje službene kandidature za članstvo u EU, Vlada je pokrenula i saborsko izglasavanje o Nacionalnom programu za pridruživanje Europskoj uniji. Tim programom Vlada samu sebe obvezuje na ispunjavanje velikog dijela EU standarda slijedeće godine. O hrvatskim šansama za pridruživanje EU-u, razgovarali smo s ministrom za europske integracije Nevenom Mimicom.

• Kako ste zadovoljni donošenjem saborske rezolucije o približavanju Hrvatske Europskoj uniji?
- Od cijele saborske rasprave najbolji je zaključak te rasprave, odnosno rezolucija i usvojeni zaključci. Ta rezolucija je naime točno definirala ono što je Vlada naglasila da je potrebno u jačanju svojih i pregovaračkih pozicija i namjera u procesu približavanja Europskoj uniji. Rezolucija definira saborsku potporu i određuje političko sudjelovanje Sabora u procesu približavanja Europskoj uniji. To je upravo ono što u političkom smislu može najbolje pokazati zajedničku odluku da podnese zahtjev za punopravno članstvo i nastavi putem kandidature i pregovorima o punopravnom članstvu.

• Vlada je donijela Nacionalni program koji je poprilično ambiciozan, no vi ste ga nazvali realnim. Je li hrvatska politika, s obzirom na stalne političke trzavice, zajedno s administracijom u stanju provesti sve ono što je zacrtano u Nacionalnom programu?
- Nacionalni program je uistinu izrađen u suradnji 35 tijela državne uprave i glavna polazna pozicija je bila da administracija realno procjeni svoje vlastite sposobnosti onoga što namjeravaju učiniti. Pokušavali smo na svim razinama posla doći do realne procjene stvarnih potencijala onoga što se može izvršiti u 2003. godini. Od sada pa na dalje, nakon ove saborske rezolucije, politička potpora tom procesu je manje upitna. U Saboru će se uspostaviti posebne procedure po kojima će Sabor po ubrzanoj, ali još uvijek detaljnoj proceduri, usvajati zakone i usklađivati ih s pravnom stečevinom Europske unije. Sabor je također prihvatio svoj dio Nacionalnog programa, a to je donošenje 83 zakona po posebnoj proceduri.
 

• Hoće li to biti preveliki teret za saborske zastupnike ?
- To nije previše posla. Sabor u tijeku jedne godine obično donese ili izmijeni oko 200 zakona, tako da tih osamdesetak neće biti nešto izvan redovitih aktivnosti u zakonodavnom smislu.

• Bez obzira na vaš optimizam, iz saborske rasprave se moglo vidjeti kako pravog konsenzusa nema oko temeljnih političkih preduvjeta za EU, poput suradnje sa Haaškim sudom. Strahujete li da bi zbog toga nova optužnica iz Haaga mogla srušiti taj predviđeni ritam?
- Suradnja s Haaškim sudom jedan je od pet političkih preduvjeta koje Hrvatska treba ispuniti da bi mogla krenuti u onaj drugi administrativno tehnički dio uvjeta za približavanje Europskoj uniji. U tom političkom dijelu uistinu imamo šanse do kraja siječnja reći da smo tri od tih pet uvjeta praktički izvršili. Radi se ustavnom zakonu o manjinama koji je donesen, zatim Zakon o HRT-u koji je prošao prvo čitanje. Povratak izbjeglica i reforma pravosuđa su dugoročniji ciljevi i ne može ih se riješiti jednom saborskom odlukom ili s nekoliko zakona. To je proces koji traje, ali smo u njega krenuli i ima jasno osmišljen put do konačnog završetka. Ta dva uvjeta se svakako ne mogu smatrati nečim što bi trebalo usporiti hrvatski put prema EU.

• No, nesuradnja s Haaškim sudom bi mogla?
- Suradnja s Haaškim sudom je sasvim sigurno utjecala na odnos Hrvatske i Europske unije i na ukupnu provedbu sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju. Nakon svega što se događalo u slučaju Bobetko, mislim da je Vlada i većina javnosti na jasnom putu da poštivanje međunarodnih obveza koji proizlaze iz suradnje s Haaškim sudom i naših obveza naših zakona koji proizlaze iz zakona o suradnji s Haaškim sudom predstavljaju temelj na kojem se svaki daljnji pojedinačni slučajevi trebaju rješavati. Na taj je način otvoreno puno više prostora za aktivnost pravosudnih organa, nego uključivanje Vlade u procese. Ako se ta linija bude slijedila Haaški sud neće biti nešto što će opterećivati odnose sa Europskom unijom. To će zasigurno biti i nadalje dio unutarnjopolitičke scene, ali mislim da prema izvršavanju naših obveza to će se pitanje manje odražavati, u mjeri u kojoj odnose s Haagom budemo smještali u pravni okvir.

• Želite zapravo reći da u slučaju nove optužnice Vlada više ne smije biti stranka u sporu ?
- Otprilike tako. Mislim da je to pravi put.

• Može li Hrvatska u svojem približavanju EU-u dostići Rumunjsku i Bugarsku?
- Naša je namjera da u veljači 2003. godine podnesemo službeni zahtjev za članstvo u EU. Vrijeme potrebno Europskoj komisiji da izradi, nadam se pozitivno mišljenje o hrvatskom zahtjevu ne traje nikada kraće od godinu dana, tako da ga možemo očekivati sredinom 2004. godine. Tada bismo, nakon izbora u Hrvatskoj, mogli dobiti status kandidata za EU i otpočeti pregovore o punopravnom članstvu. Ti pregovori u fazi već razvijenog procesa proširenja EU-a, mogu trajati kraće nego što je to bilo s dosadašnjim kandidatima. Po onome što je dosada napravljeno, ili što će biti do 2004.godine, ocjena je da onda pregovori mogu trajati godinu i pol do 2006. Sve ostalo je onda procedura koja bi Hrvatsku mogla uvesti u formalno članstvo Europske unije ili zajedno s Bugarskom i Rumunjskom, ovisno i od njihove brzine, ili neposredno nakon te dvije zemlje, ovisno i o procesa ratifikacije.

• U ovakvom scenariju ipak treba imati u vidu i planove EU-a nakon velikog proširenja za 10 zemalja. Može li se EU tako brzo »oporaviti« od prvog vala ?
- Važno je naglasiti da taj drugi krug može biti individualiziraniji nego što je to bilo dosada. EU po prvi puta utvrđuje način svojeg unutarnjeg ustroja da funkcionira s velikim brojem članica gotovo neovisno od konačnog broja članica. Nakon toga je sasvim moguće da u Uniju ulaze zemlje jedna po jedna. Dosada je uvijek EU pregovarala s paketom zemalja od dvije do tri ili od deset, a tek bi onda određivala svoj unutarnji ustroj i to prema broju zemalja koje trebaju ući.

• Je li moguće predvidjeti kad će hrvatski političari prestati manipulirati s pojmovima regionalnog pristupa i zapadnog Balkana? Na saborskoj smo raspravi naime mogli čuti i premijera koji se negativno odredio prema regionalnom pristupu iako je temeljem regionalnog pristupa Hrvatska dobila individualni tretman.
- Činilo mi se da se od samog početka rasprava na tu temu, otkako smo potpisali Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju, stvorila realna osnova da se potpuno jasno raščisti što je to regionalni pristup Europske unije. Postalo je naime jasno da nema nikakve službene političke platforme ni u Bruxellesu, ni među zemljama članicama EU-a, ali ni među zemljama u regiji koja bi zagovarala i tražila stvaranje neke asocijacije, državne strukture na području jugoistočne Europe i zapadnog Balkana. Pojam zapadni Balkan i dalje ostaje administrativno tehnički pojam koji je Europska komisija skovala u svojem terminološkom pokušaju stvaranja zajedničkog pristupa za zemlje obuhvaćene procesom stabilizacije i pridruživanja.
Sve dok zapadni Balkan ne znači državno povezivanje, a obuhvaća samo zajednički napor i inicijative za stabilizacijom ovog područja i označava potrebu međusobne suradnje koja može biti u interesu svake pojedinačne zemlje zapadnog Balkana, sve dotle zapadni Balkan nije i ne smije biti pojam kojim se može plašiti bilo koga. To nije pojam koji bi značio nešto negativno u ukupnom pozicioniranju Hrvatske. Spominjanje regionalne politike EU-a u negativnom kontekstu nije proizvod realne opasnosti i realnog života nego stavova koji su prije svega za domaću političku upotrebu; za stranačko pozicioniranje u domaćoj političkoj utakmici.
Hrvatska je za regionalnu suradnju koja unapređuje i stabilizira regiju u cjelini. Za to Hrvatska ima jednako ako ne i više interesa nego EU. Tome Hrvatska mora i hoće doprinositi. Isto tako Hrvatska svoj put u EU ne vezuje uz regionalnu sudbinu i čekanje da se zajedno uđe u EU. Regionalnu suradnju treba iskoristiti za individualne sposobnosti, pa i pristup treba biti individualan. Nakon ove rezolucije, u političkom životu ne bi trebalo više pitanje regionalne suradnje postavljati na način da nas neko zatvara u zapadni Balkan kao preduvjet ulaska u EU.

• Što će, po vašem mišljenju biti najteže u procesu približavanja EU-u?
- Cijeli proces sada treba polako svesti na težak, zahtjevan, rudarski rad prilagodbi hrvatskog zakonodavstva i reformi, praktički svakoga i svega u Hrvatskoj. Taj posao se ne može raditi tako da se djelomično obuhvati jedno područje, a onda se prelazi na drugo. Plan obuhvaća političke, gospodarske, institucionalne i financijske promjene. Samo dosljednim radom u tim prilagodbama možemo ići prema nadoknađivanju zaostatka u odnosu na one zemlje koje sada ulaze u EU. Najveći napori će biti da imamo jasan plan, a da onda svim snagama u Hrvatskoj taj plan i izvršavamo.

• Kada točno upućujemo zahtjev za punopravno članstvo?
- Potkraj veljače. Po meni dobar bi datum bio 25. veljače kada imamo sastanak u Bruxellesu tzv. političkog dijaloga s Europskom unijom. Dotad ćemo biti spremni za podnošenje zahtjeva, a u političkom smislu da smo političke uvjete dobro izvršili.

• Koji su prioriteti u provedbi europski standarda iduće godine?
- Trinaest poglavlja Aquisa communitairea (uvjeti za punopravno članstvo op.a) koji su obuhvaćeni Sporazumom o stabilizaciji i pridruživanju. Znači obveze na području tzv. unutarnjeg tržišta. Usklađivanje zakonodavstva na području slobode tržišnog natjecanja, zaštite potrošača, državne potpore, područja javnih nabavki, zaštite intelektualnog vlasništva, standardizacija, normizacija i mjeriteljstvo. To su neka od tih područja na koja se trebamo koncentrirati. Ako izvršimo sve kako smo planirali, to će značiti da bi do kraja 2003. godine izvršili 80 posto zahtjeva iz Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju.

• Chris Patten, povjerenik Europske komisije za vanjske poslove je međutim izjavio kako Hrvatska može napredovati tek kada ispuni sve uvjete iz Sporazuma ?
- To najprije nije formalni uvjet, već može biti samo politički stav. Čak i da je, mi ćemo ga biti u stanju izvršiti tri godine prije roka. Ako netko očekuje da pozivanje na prethodno izvršavanje obveza može biti način da se odgodi donošenje odluke o hrvatskoj kandidaturi, onda je naša poruka da takva taktika odgode u našem slučaju neće funkcionirati, jer ćemo već 2004. biti u stanju izvršiti pune obveze iz Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju.

• Iznijeli ste ambiciozan plan. Mislite li uistinu da će Hrvatska moći u tako kratkim rokovima izvršiti sve obveze ?
- Slijedeća godina je važna. Koliko god razumijem sumnje u administrativnu sposobnost da izvršimo sve ono što je upisano u sporazumu, uvjeren sam da naša državna uprava, kakva god je, s potrebom reformiranja, ima kapaciteta da izvrši sve obveze iz pridruženog članstva. Upitnije je kako će političke elite biti u stanju politički kontekst provedbe Sporazuma osmisliti i ubrzati i kako učiniti neupitnim političke stavove koje znače konačno rješavanje političkih uvjeta za EU. Zato posljednje saborsko opredjeljivanje u tom kontekstu može biti od pomoći.
Bruno Lopandić