ZAGREB, 17. siječnja - Nakon izjave da je »štrajk atak na vlast«, ministar rada i socijalne skrbi Davorko Vidović pristao je Vjesniku, pismeno, tu izjavu pojasniti, i odgovoriti na kakve je ustupke - kad je riječ o Zakonu o radu - Vlada uopće spremna, s obzirom na to da sindikate poziva na dijalog.

• Jeste li spremni odustati od promjena vezanih uz otkazne rokove i otpremnine, biste li ponudili blaža smanjenja prava u tom smislu, ili ostajete pri svome?
- Osobno snažno zagovaram dijalog i mislim da je sukob samo prividna alternativa dijalogu, jer se i nakon ratova ipak sjeda za stol. Stoga traženje rješenja u razgovorima i pregovorima držim prvim znakom ozbiljnosti i odgovornosti. I cijela ova vlada, kao temelj svog pristupa rješavanju doista golemih političkih, socijalnih i gospodarski problema, koje je zatekla, zagovara realističnost, postupnost, procjenjivanje mogućnosti i nužnosti mjera koje moramo poduzimati kako bismo najučinkovitije ostvarivali ono zbog čega smo dobili povjerenje građana. Vrlo se često takav naš pristup kvalificira kao kompromiserstvo, neodlučnost ili nesposobnost. No, poštivanje procedura i jasnoća vizije nije znak slabosti. Mi definitivno želimo iz političkog života Hrvatske eliminirati svako nasilje, uzurpaciju ovlasti i diskrecionost u odlukama, toliko karakteristične za nedemokratske i autoritarne sustave u kojima smo zapravo oduvijek živjeli na ovim prostorima.
Takav pristup ne znači, dakako, da smijemo odustajati od reformi, ma kako da one nailazile na otpore. To znači da u ime naših obveza prema rješavanju najtežeg problema ove zemlje, a to je visoka nezaposlenost, ne smijemo propustiti učiniti baš sve što pridonosi da se taj problem brže rješava. Možemo razgovarati sa svima kako da to učinimo, da su učinci što veći, a štete za bilo koga što manje. Ne možemo odustati od tih nekih formalno-pravnih restrikcija, ako se hoćemo učiniti usporedivi sa zemljama okruženja, ali možemo uz pomoć sindikata i poslodavaca tražiti rješenja da do otpuštanja dolazi što manje i da traganje za novim poslom bude što kraće, pa i to da oni koji ostaju bez posla zbog propasti svojih poslodavaca budu što sigurnije zbrinuti. Možemo također jačati poziciju sindikata, kako bi oni bili što uspješniji pregovarači i oni, a ne država, nametali standarde zaštite i sigurnosti radnika, kao što je to uobičajeno u tržišnim privredama. Tu očekujemo prilog sindikata posebno.
 

• Generalni štrajk najavljen za veljaču ocijenili ste kao »atak na vlast«. Kako gledate na generalni štrajk održan u veljači 1998. godine, kad se na Trgu bana Jelačića okupilo oko 60.000 ljudi? Je li to bio atak na HDZ-ovu vlast?
- Uvijek je generalni štrajk generalno osporavanje vlasti. On se nikada ne organizira zbog parcijalnih zahtjeva i interesa. On zapravo implicira potpunu blokadu života jedne zemlje i zato su i prijetnje tim sredstvom pritiska prilično opasne, jer nikada oni koji ga organiziraju ne mogu znati tko će mu se i s kojim motivima priključiti.
U našem se slučaju ta priča o štrajku vezuje uz konkretan povod koji to zaista ni po jednom svom učinku ili elementu ne može biti. Neke politički marginalne stranke, vidim ovih dana, pozivaju i umirovljenike i nezaposlene da štrajkaju. Da nije tužno bilo bi sasvim sigurno bedasto, jer štrajkati mogu samo oni koji rade. Drugi mogu npr. demonstrirati.
U konkretnom slučaju značilo bi da ih se poziva na demonstracije protiv vlastitih interesa, jer reforme radnog zakonodavstva se ponajprije motiviraju na povećanom i ubrzanom zapošljavanju, što je vitalan interes i nezaposlenih i umirovljenika. Kad je pak riječ o prosvjedu, a ne štrajku iz 1998., nema nikakve sumnje u njegove također političke motive. SDP taj prosvjed nije podržao, jer su njegovi zahtjevi bili konfuzni, nije se znalo tko ga i zašto organizira, tko su mogući provokatori i čemu je mogao poslužiti.

• No, ocjena da je štrajk »atak na vlast«... Što bi, uopće, trebali biti štrajkovi, pogotovo ako su generalni?
- Štrajkovi su legitimni pritisci zaposlenih na poslodavce, u načelu vezani za ispunjenje vrlo određenih zahtjeva koje radnici ne mogu ostvariti u sustavu pregovaranja. Generalni štrajkovi su pak češće izraz nepovjerenja cjelokupnoj gospodarskoj ili socijalnoj politici neke vlada.

• Slažete li se s ocjenama nekih analitičara da je upravo štrajk iz 1998. »načeo« HDZ-ovu vlast i da su na osnovi tog skupa stranke koje su danas na vlasti i potpisale predizborni ugovor s najvećom sindikalnom središnjicom, SSSH?
- Vladavina HDZ-a načeta je njihovim golemim pogreškama u vođenju države, koja je bila izolirana, privatizacijskom pljačkom opustošena, nezavršenom tranzicijom unazađena i autoritarnim i nedemokratskim sustavom frustrirana. Građani u toj vlasti nisu prepoznavali perspektivu. Nema nikakve sličnosti niti su moguće bilo kakve analogije nas danas i Hrvatske u jesen 1998. Uostalom, i predizborni »Ugovor za pravednu Hrvatsku« koji smo potpisali sa sindikatima i po njihovim je analizama u velikoj mjeri ostvaren. U prvim izmjenama Zakona o radu u siječnju 2001. ugradili smo primjerice baš sve do jednoga instituta na koji smo se tim Ugovorom obvezali.

• Može li štrajk najavljen za veljaču ove godine biti nova prekretnica?
- Ne očekujem nikakav štrajk u veljači, jer bi bio potpuno besmislen. Rasprava o Zakonu o radu tek ulazi u javnu raspravu. On još uopće nije bio ni na Vladi. Tek kad prođe, čekaju nas još dva čitanja u Saboru, kad se još štošta može prodiskutirati, uključujući donošenje i nekih drugih pratećih zakona i mjera. Vjerujem da i potencijalni organizatori famoznog štrajka neće propustiti prigodu da na odgovoran način doprinesu ostvarivanju interesa onih koje zastupaju.

Marijana Matković