Tonino Picula |
|---|
 |
TONINO PICULA, MINISTAR VANJSKIH POSLOVA RH
Kad je riječ o kadrovima u ministarstvu koje vodim, ja moram, kao i svi ostali, respektirati rezultate izbora – ako je netko stručan i ima “poželjnu” stranačku pripadnost, taj će ovdje sigurno imati mjesta, ali ako ima samo tu pripadnost, a nema odgovarajuće stručnosti, ja sigurno zbog njega neću pokazati vrata sjajnom profesionalcu, kakvih sam ovdje dosta zatekao, jer ako bih to učinio, bio bih ne šef, nego pogrebnik hrvatske diplomacije * U okviru Pakta o stabilnosti Hrvatska nema namjeru poslati na Kosovo nekakvu oklopljenu gardijsku brigadu, nego tek skupinu policijskih inspektora i tu nema govora ni o kakvom militarizmu * Kome će ako ne Hrvatskoj biti u interesu da se stanje u Jugoslaviji što prije normalizira, jer nama je najskuplje imati diktaturu u susjedstvu
“Hrvatski birači su 3. siječnja pokazali kako su siti desetogodišnjeg licemjerja da se Evropa deklarira kao cilj, a da se istodobno čini sve da se tamo ne stigne”
“Ne bih rekao da smo u Partnerstvo za mir primljeni preko reda, jer se ova vlast praktički od početka potvrdila kao jedina alternativa onoj prethodnoj, koja nije znala što bi i gdje bi sa sobom”
tekst
* vi ste ministar zadužen za dobre vijesti i, bogme, već ste ih donijeli lijepu hrpu: značajna financijska pomoć Pakta o stabilnosti, početak pregovora o pridruživanju Evropskoj uniji, a kruna je svakako učlanjenje u Partnerstvo za mir. Kako ste doživjeli događaj u Firenci?
- Doživio sam to, bez imalo demagogije, kao uspjeh ne samo ovog ministarstva ili ove vlade nego i biračkog tijela koje se 3. siječnja opredijelilo za promjene. Uvjeren sam, naime, da su se hrvatski birači opredijelili ne samo za unutrašnjopolitičke promjene nego i za radikalne promjene u vanjskoj politici. Oni su bili siti desetogodišnjeg licemjerja da se Evropa deklarira kao cilj, a da se istodobno čini sve da se tamo ne stigne i da se, u krajnjoj liniji, Hrvatska ostavi ondje gdje prije nikada nije bila.
* Hrvatska je preuzela cijeli niz načelnih obaveza kako bi koraknula u Partnerstvo za mir. Što se napravilo u praksi? Je li to povratak izbjeglica, koji je, recimo, nakon sporazuma s Dodikom u Banjoj Luci krenuo i bolje nego što se moglo očekivati?
- Da, krenulo je, ali ipak nismo zadovoljni. Mi smo dogovoru u Banjoj Luci, koji je zamišljen kao pilot-projekt povratka izbjeglica, pristupili iskreno i iskreno smo pristupili i njegovoj realizaciji. I doista, UNHCR-ovi podaci govore da se u tri mjeseca od potpisivanja dogovora iz Republike Srpske u Hrvatsku vratilo 560 građana, ali koristeći se povoljnom klimom vratilo se i mnogo onih koji su to činili samoinicijativno, tako da je ta brojka i znatno veća. Na žalost, čini mi se da u obratnom pravcu nije ni izbliza tako.
LAŽNO PROKLETSTVO
* Hrvatska se ulaskom u Partnerstvo za mir našla u vrlo šarenom društvu, jer tu ima i zemalja za koje se ne može reći da su baš cvijet demokracije, kakve su Albanija, Azerbajdžan, Kazahstan, Kirgistan... čak i Bjelorusija. Ne bi, dakle, trebalo biti razloga za pretjerani trijumfalizam, a ipak ga ima.
- Da, ali podsjećam vas da su, recimo, Grčka i Portugal prije ulaska u Evropsku uniju također bile vrlo daleko od nekakvog uzora i doista se ničim nisu mogle usporediti s jednom Njemačkom ili Francuskom. Ali, smisao učlanjenja u EU i jest da omogući prinovama da dobiju zamah u razvoju, što se u slučaju ovih dviju zemalja i te kako potvrdilo. Imate i primjer Grčke i Turske, koje su primljene u NATO, premda se znalo za trvenja među njima. No, upravo je njihovo učlanjenje u ovu organizaciju omogućilo da se strasti kontroliraju i da nikada ne eskaliraju u otvoreni oružani sukob.
Nema nikakva razloga da se hladnom cost benefit-analizom isto ne zaključi i za Hrvatsku. Ulaskom u Partnerstvo za mir mi naprosto dobivamo mogućnosti koje dosad nismo imali, i zato bih se radije poslužio dobrim primjerom zemalja koje sam ja spomenuo nego onih izolacionističkih, koje ste spomenuli vi.
* Ipak, ovim se otvara pitanje nije li Hrvatska ovako brzo primljena iz svima poznatih geopolitičkih razloga. Konačno, William Montgomery nedavno je izjavio da je već 1998. s Tuđmanom dogovoren ulazak u Partnerstvo za mir, ali je onda to zbog zaoštravanja u Mostaru otpalo.
- To samo pokazuje da se od Hrvatske tražilo da zadovolji neke političke pretpostavke za učlanjenje, i kamo sreće da je to učinjeno ne prije dvije godine nego prije deset godina. Tada bi bile izbjegnute i sve one žrtve koje je podnosila Hrvatska sve do 3. siječnja ove godine, kada je izabrana vlast koja se rimuje s osnovnim vrijednostima mainstreama Partnerstva za mir, jer sve zemlje u njemu stvarno nisu iste.
No, svima njima pružena je prilika, što i jest demokratski, i na svakoj od njih je da tu pruženu priliku što je moguće bolje iskoristi. To vrijedi i za Hrvatsku. Ja ne bih rekao da smo mi primljeni preko reda, kako se sugerira vašim pitanjem, jer se ova vlast praktički od početka potvrdila kao jedina alternativa onoj prethodnoj, koja nije znala što bi i gdje bi sa sobom. U Evropu nije htjela, ali je s druge strane kao prokletstvo doživljavala ne samo Balkan nego i Srednju Evropu. Mi geopolitički položaj Hrvatske ne doživljavamo kao prokletstvo, nego kao resurs.
DIVLJANJE DRŽAVE
* U Firenci ste izjavili da će Hrvatska uskoro zatražiti učlanjenje u NATO, ali ovdje su vas dočekale dvije puno opreznije procjene - da ulazak u NATO nije moguć prije 2005. (general Petar Stipetić), a u Evropsku uniju prije 2010. (Per Vinter). Je li vas to oneraspoložilo?
- Nimalo. Prije pola godine, dok sam još bio međunarodni tajnik SDP-a, u jednom sam razgovoru za novine dosta detaljno analizirao sve plusove i minuse koje u ovome imamo, i kod toga i sada ostajem. U okviru srednje povoljnih okolnosti, a to prije svega znači da NATO i EU zadrže ovakav, a ne ni bitno manji ni veći interes za svoje širenje, te da u susjedstvu ne bude nekih većih potresa, smatram da je učlanjenje u ove dvije asocijacije moguće prije kraja dekade, dakle do 2010.
* Nije li, prema dosadašnjem iskustvu, lakše ući u NATO nego u EU?
- Jest, lakše je, ali ja ovdje dajem zajedničku procjenu, i to kao što vidite prilično oprezno. “Unutar dekade” je dovoljno široko da dopušta malo brži i malo sporiji hod prema euroatlantskim asocijacijama, recimo negdje u rasponu od 2006. do 2010. Osim toga, ne treba isključiti mogućnost da Evropa malo zastane i razmisli o daljnjem ritmu kojim će teći njezino povezivanje.
* Zašto, ako upravo ovih dana vaš njemački kolega Fischer izlazi sa, reklo bi se, kholovskom idejom o federalizaciji Evrope?
- To diktiraju nove okolnosti, jer ovako veliki broj kandidata za učlanjenje u EU traži da petnaest članica ipak sjednu i dugoročno dogovore pravila po kojima će se ova organizacija širiti. U pitanju je izrada novog mehanizma, što nije mali posao jer o tome treba postići unutrašnji dogovor, a s druge strane treba se odrediti i prema drugim integracijskim divovima u svijetu. Što se tiče ideje federalizacije, smatram je hrabrom i opravdanom, i to utoliko više što EU bude obuhvaćao više zemalja, ali je ne bi trebalo opterećivati rokovima.
Stvarati od Evropske unije organizaciju koja će imati karakteristike ne samo ekonomske nego i političke cjeline, toliko je zahtjevan posao da nešto treba prepustiti i protoku vremena. U sklopu toga vjerojatno će se postavit i, za nas aktualno, pitanje odnosa malih i velikih zemalja, ali bez velike dramatike, jer je Evropa već sada toliko fragmentirana i istovremeno educirana da tu fragmentiranost nadvladava da će se to rješavati u hodu. Sve ide k očuvanju pojedinca od, da tako kažem, divljanja države, što znači da će se i odnosi među nacionalnim državama komponirati na sasvim drukčiji način nego je dosad bilo uobičajeno.
SKUPOĆA DIKTATURE
* Vratio bih se malo Partnerstvu za mir i Račanovoj najavi da će se zatražiti da Hrvatska pošalje jednu postrojbu na Kosovo, gdje bi se priključila KFOR-u. Ta mi se ideja čini problematičnom iz dva razloga. Nije u skladu s načelom uzdržavanja koje i NATO njeguje u slučaju susjednih zemalja i, drugo, nije li Partnerstvo za mir ponajprije neka vrsta škole demokracije i zašto odmah na početku inzistirati na njegovoj vojnoj komponenti?
- Hrvatska nema namjeru poslati na Kosovo nekakvu oklopljenu gardijsku brigadu, nego skupinu policijskih instruktora koji bi bili raspoređeni na policijskoj akademiji u Vučitrnu. O kojem se broju ljudi radi, sada je teško reći, no projekt je prihvaćen, a detalji će se razraditi u skladu s tekućim potrebama KFOR-a na Kosovu. Kao što vidite, u premijerovoj izjavi ne treba tražiti tragove nekakvog militarizma. Mi smo svjesni da treba pokazati dužnu osjetljivost prema susjednoj državi kojoj Kosovo formalno pripada – zato ne bismo tamo u prvo vrijeme slali čak ni policajce da ureduju pod oružjem na javnim mjestima – ali s druge strane moramo izvršavati i partnerske obveze koje smo upravo preuzeli.
* U jednom televizijskom intervjuu nedugo nakon siječanjskih izbora rekli ste da vas “živciraju” česta raspitivanja inozemnih sugovornika u vezi s Jugoslavijom. Poslije Firence ste, međutim, dali izjavu iz koje je prilično jasno da se od Hrvatske traži da ne šmugne odavde, nego je njezina partnerska obaveza da pomogne konsolidiranju stanja na ovom prostoru.
- Mi ne možemo sebe izmjestiti iz ovog prostora i ne možemo biti slijepi i gluhi na ono što se ovdje događa. To znači da je na nama multigeneracijski zadatak, čiju prvu dionicu odrađuje ova vlada, da izgrađujemo partnerske odnose ne samo s daljim nego i s bližim susjedstvom. Počeli smo s BiH, gdje smo napravili jasan rez u odnosu na prijašnju politiku, jer hrvatsku komponentu, koja nam je naravno bliska, prepoznajemo ipak samo kao jednu od sastavnica u toj složenoj državi. Nama je u interesu da BiH u što kraćem roku postane demokratska, federalna ili konfederalna država, između ostalog i zato što takve, u svojoj modernosti “dosadne” države, puno manje koštaju.
Što se tiče Jugoslavije, ona je izazov cijeloj međunarodnoj zajednici, pa mora biti i Hrvatskoj. Uostalom, kome će ako ne nama biti u interesu da se stanje tamo što prije normalizira. Svima je skupo, ali je Hrvatskoj ipak najskuplje imati diktaturu u susjedstvu. Mi smo ovdje uključeni i u jednom posebnom smislu, jer se Srbiji iz zemalja prvog susjedstva nude dva modela za rješavanje sadašnje razorne krize. Prvi je rumunjski, ispunjen nekontroliranim valom nasilja, koji bi mogao doći glave Miloševiću, ali bi s njim moglo doći i novo produžavanje ljudske nesreće u toj zemlji. Drugi model je hrvatski, a to znači odustajanje od nacionalizma, otvaranje prema svijetu i pametno uvjeravanje biračkog tijela da je to alternativa onome kroz što se sada prolazi. Mi ne možemo bogzna što izravno učiniti na sređivanju stanja u Jugoslaviji - iako bi omogućavanje povratka srpskim izbjeglicama u Hrvatsku moralo pomoći snižavanju tenzija – ali možemo poslati poruku da se ovakav zaokret isplati.
U “DOSLUHU” S MESIĆEM
* Možda bi se ipak moglo više učiniti u “sitnicama”, na primjer, da se ne događaju stvari poput one kad je suradniku Ferala Petru Lukoviću bilo onemogućen dolazak u Hrvatsku, na predstavljanje njegove knjige?!
- Žao mi je što je do toga došlo i da sam na vrijeme o tome obaviješten – a uključen sam “posthumno”, kada je cijela stvar već bila “crkla” – vjerojatno sam kao ministar mogao nešto učiniti da se to ne dogodi. Jedino mi ostaje da se nadam kako će gospodin Luković opet poželjeti doći u Hrvatsku, štoviše, htio bih ga i osobno upoznati, jer me uz njega vežu drage uspomene od prije dvadesetak godina, kada sam na Radio Šibeniku čitao njegove duhovite recenzije ploča i pjevača.
* Što mislite o Budišinoj kritici upućenoj Mesiću, da je u prve međunarodne posjete išao u zemlje iz prvog susjedstva?
- Ne bih u tome arbitrirao, jer je to pitanje kako tko vrednuje prioritete u vanjskoj politici, a to je stvar različitih političkih procjena, pa i interesa. Ja se držim, a to i djelatno pokazujem, onoga što smo rekli u Saboru na početku mandata. To je da imamo dva vanjskopolitička cilja: ući u EU i NATO i, drugo, razviti dobrosusjedstvo u granicama objektivno mogućeg. Zato lista mojih dosadašnjih putovanja i izgleda ovako. Bio sam u Sarajevu i Banjoj Luci, kao i u Ljubljani, ali sam bio i u Norveškoj, Njemačkoj, Italiji, i da ne nabrajam dalje.
* Čini se da ste vi gotovo jedini ministar iz, bivšim jezikom rečeno, “državnih” ministarstava koji s Mesićem nemate nikakvih problema. Izjavljujete da koordinacija između Pantovčaka i Zrinjevca vrlo dobro funkcionira, a on čak ocjenjuje da ste vi najbolji ministar u Vladi. Kako to?
- Ne bih volio da sam izuzetak, a sigurno i nisam jer mediji prirodno forsiraju nesporazume i rječkanja, pa ispada da su s predsjednikom države svi u svađi. Točno je, međutim, da sada prvi put imamo, i dobro je da imamo, da u vlasti participira više političkih opcija, prvi put imamo i pravu podjelu vlasti, a svemu tome ipak se treba naučiti. I zemlje s mnogo razvijenijom demokracijom s prilično muka svladavaju to gradivo, pa nije čudo da je to i s nama slučaj.
Što se tiče mojih odnosa s predsjednikom Republike, oni su naprosto proizišli iz obostranog uvjerenja da su euroatlantske integracije strateški cilj Hrvatske i tome je onda bilo lako prilagoditi metodu međusobne koordinacije i zajedničkog djelovanja. Redovito komuniciramo, osobno ili preko svojih zamjenika i savjetnika, i nadam se da će se na obostrano zadovoljstvo takva suradnja i nastaviti.
MUŽNJE NEĆE BITI
* Već ste nekoliko puta izjavili da ćete podnijeti ostavku ako iz vladajuće koalicije krenu pritisci na vas u pogledu kadroviranja u ministarstvu. Otišao bih mali korak dalje: jesu li pritisci počeli?
- Istupam preventivno da do toga ne dođe. U tome mi pomažu dobri odnosi s predsjednikom Republike, ali i s Vladom, te sa čelnim ljudima šestorice. Zasad na mene nitko od njih ne vrši pritisak da nekome osiguram mjesto u ovom ministarstvu ili u diplomaciji. Ali u zraku se osjeća da je posao u diplomaciji nešto izdašno, što omogućuje život na puno višoj razini od one prosječne u Hrvatskoj. I doista, toga je bilo, ali mi ćemo u sljdećih mjesec-dva poduzeti sve što je potrebno da se ukinu privilegije tipa školarina o kojima je pisao vaš tjednik. Ovo ministarstvo ne smije biti krava muzara i koliko je do mene, ja ću se pobrinuti da to i ne bude.
* Izjavili ste također da nemate namjeru izbacati iz ministarstva sve stare kadrove i sutra primati kritike što vaš resor škripi i nekompetentno obavlja svoj posao.
- Kod toga apsolutno ostajem. Naravno, kao i svi ostali, moram respektirati rezultate izbora od 3. siječnja. Ako je netko stručan i ima “poželjnu” stranačku pripadnost, taj će ovdje sigurno imati mjesta. Ali, ako ima samo tu pripadnost, a bez odgovarajuće je struke, ja sigurno zbog njega neću pokazati vrata sjajnom profesionalcu, a takvih sam ovdje zatekao dosta. Ako bih to učinio, ja bih bio ne šef, nego pogrebnik hrvatske diplomacije, a to zbilja ne bih želio biti.
AUTOR: Marinko Čulić
|
||||
