ZAGREB, 12. veljače - S povećanom mogućnošću vojne intervencije na Irak i u Hrvatskoj se pokrenulo pitanje kako će se službena politika postaviti prema tom problemu. O tome razgovaramo s hrvatskim diplomatom Zoranom Milanovićem, koji obnaša dužnost nacionalnog koordinatora za NATO i MAP.

• Hrvatska je potpisala izjavu Vilniuske skupine o situaciji vezanoj uz Irak. Znači li to da je Hrvatska podržala Bushovu politiku prema Iraku?
- Hrvatska je pristupila političkoj izjavi koordinirano s ostalih devet članica Vilniuske skupine i pružila podršku dokazima koje je američki državni tajnik Powell iznio Vijeću sigurnosti. Dio onoga što je Powell iznio predstavlja dokaze, a dio su vrlo jake indicije. Želim razlučiti neke stvari, jer je bilo dosta nerazumijevanja o hrvatskom stajalištu.
Hrvatska želi da se problem Iraka rješava kroz Vijeće sigurnosti UN-a, stožerno tijelo međunarodnog sustava kolektivne sigurnosti. U tom smislu u zadnjoj rečenici izjave Vilniuske skupine, koja je ključna, stoji kako se Vijeće sigurnosti poziva da poduzme određene mjere na temelju pruženih dokaza. I to je sve. Ništa manje, i ništa više. Dokumentom Vilniuske skupine Hrvatska dakle ne podržava unilateralnu akciju, nego djelovanje kroz UN. Podrška Vilniuske skupine u afirmaciji Vijeća sigurnosti na crti je politike Europske unije koju je Unija izrazila u zaključcima Vijeća ministara i u demaršu EU-a.

• U Hrvatskoj postoje različite ocjene kako bismo se trebali ponašati u iračkom slučaju. Treba li Hrvatska biti sasvim suzdržana ili aktivno uključena u procese?
- Hrvatska je pred neposrednom kandidaturom za EU i u sličnom je statusu prema NATO-u. To je objektivno mjesto gdje se Hrvatska nalazi. Dakle, ponavljamo značenje Vijeća sigurnosti kao mehanizma u rješavanju iračke krize. Kao odgovorna i angažirana članica međunarodne zajednice, mi ćemo biti s njom, u provođenju legalnih i legitimnih mjera.
 

• Možete li predvidjeti što će se dogoditi u Vijeću sigurnosti i hoće li se SAD odlučiti za jednostranu akciju ako ne dobije potporu UN-a?
- Vidimo da se u zoni Perzijskog zaljeva i s druge strane, u Turskoj, koncentriraju američke vojne snage. Što će se događati, vrijeme će pokazati. Znam da to nije originalan odgovor, no vrlo je teško predvidjeti. Vidimo grozničavu diplomatsku akciju u UN-u, EU nije jedinstven, u NATO-u je došlo do podjela. Hrvatska kao kandidat za NATO pažljivo promatra sve što se događa i znat će u kritičnom trenutku dati pravi odgovor.

• Znači li to da Hrvatska neće podržati jednostranu akciju SAD-a?
- Minimum principijelnosti hrvatske vlasti i politike je da se slučaj Iraka, koji se više od desetljeća tretira kroz mehanizme UN-a, tamo rješava i da se tamo definitivno i završi.

• NATO doživljava političku krizu. Koliko smisla ima ulazak Hrvatske u NATO i treba li nam učlanjenje u tu organizaciju?
- NATO itekako ima smisla. Istina je da u ovom trenutku prolazi političku krizu, prvu u posthladnoratovskom razdoblju. Prva kriza bila je 1966. godine nakon istupanja Francuske iz vojnoobrambenih struktura. NATO za Hrvatsku, međutim, predstavlja nešto drugo u odnosu na ono što je predstavljao za članice NATO-a prije devedesetih.
NATO je poprimio mnogo elemenata koji nadilaze klasični obrambeni savez i postao je sustav kolektivne i kooperativne sigurnosti. U NATO-u se danas otvorenije razgovara o važnim pitanjima nego nekad. Ključno je pitanje želimo li u budućnosti, kao dio EU-a, biti izostavljeni iz procesa rasprave i odlučivanja o najvažnijim sigurnosnim pitanjima svijeta i Europe. Članstvo u NATO-u nam to pruža.
S druge strane, ono nikoga ne tjera, kao u slučaju Iraka, na određenu akciju ako se želi ostati suzdržan. U slučaju Iraka ne radi se o klasičnoj obrani NATO-ova teritorija, pa vojna akcija, ako je bude, neće ići kroz strukture NATO-a. Za Hrvatsku je važno da aktivno i ravnopravno sudjeluje u procesu odlučivanja. Pa i u situacijama kad je NATO u krizi.

• U nas se dosta se raspravljalo i o neadekvatnim zrakoplovima i tenkovima. Traži li NATO u tom dijelu suvremenu vojnu opremu?
- NATO ne traži konkretno ništa nego samo želi vidjeti koliko smo ozbiljni i organizirani u trošenju novca koji imamo. NATO nema zahtjeva za eskadrilom »phantoma« u Hrvatskoj, jer je jasno da si mi to ne možemo priuštiti. NATO je danas prije svega splet političkih kriterija i određene razine sposobnosti u obrambenim pitanjima. Moje iskustvo u političkom dijalogu s NATO-om govori da su najvažniji politički uvjeti. Na prezentaciji prvog godišnjeg plana u Bruxellesu, 75 posto pitanja bilo je političke naravi, bila su to ista pitanja koja Hrvatskoj postavlja EU.

Bruno Lopandić