Baletić Zvonimir

26.10.2002

Feral

Tweet

ZVONIMIR BALETIĆ, SVEUČILIŠNI PROFESOR, O TOME ZAŠTO HRVATSKA NE MOŽE RAVNOPRAVNO U EUROPSKE INTEGRACIJE

 

 

- Posljedice su teške. Europa je već uzela sve što ju je zanimalo. U njezinim je rukama naše tržište robe, kapitala, informacija, a djelomično i tržište rada, jer naši najsposobniji ljudi odlaze u inozemstvo. Zauzvrat nismo dobili ništa. Time smo čak i smanjili šanse za članstvo u Europskoj Uniji. Zašto da nas prime kad su i tako dobili sve što su željeli? Točno je da je i Europa otvorila Hrvatskoj svoje tržište, ali mi se nismo osposobili da to iskoristimo. Nama susjedne i konkurentske zemlje u posljednjih su deset godina za nekoliko puta povećale svoj izvoz u Europu, dok je naš ostao na razini ratne godine 1992. Istodobno, stalno potpisujemo ugovore s različitim zemljama o slobodnoj trgovini, ne pitajući se s čim ćemo mi trgovati i što ćemo im prodavati. Pa ipak, oni koji odlučuju, ne rade ništa da bi stvorili uvjete u kojima bi naše gospodarstvo moglo biti uspješno na europskim tržištima.

 

- Točno. To nije doskočica, nego matematička činjenica. Kad je domaći novac precijenjen, svatko tko uvozi dobiva premiju, a svatko tko izvozi plaća porez. I jedni i drugi plaćaju to u postotku za koji je kuna precijenjena. Naši su uvoznici mislili da je to zlatni rudnik, na koji samo oni imaju pravo. Ali čim su stranci shvatili što se kod nas događa, počeli su sami preuzimati i uvoz i trgovinu u Hrvatskoj. Tako sada i ta premija na uvoz dobrim dijelom odlazi u inozemstvo. Istodobno, porez na izvoz, koji je uspostavljen preko nerealno jake kune, odbija svakoga tko bi u Hrvatskoj želio investirati u neku ozbiljniju proizvodnju.

 

- Iskustvo pokazuje da ta opasnost gotovo uopće ne postoji. Situacija u svijetu nije inflacijska, a konkurencija je na tržištu toliko jaka da se nitko ne usuđuje podizati cijene. U Argentini se također tvrdilo da se ne može devalvirati, sve dok nije buknula kriza. Nakon toga su odmah devalvirali, i to čak za 70 posto. Je li to dovelo do inflacije? Nije! Na veliko čudo svih protivnika devalvacije, cijene nisu porasle. Jedina je razlika što su nestali premija na uvoz i porez na izvoz, pa se sada po istim cijenama po kojima su se prije prodavali uvozni, sada prodaju argentinski proizvodi.

 

- Političare možda, ali ekonomiste ne. Ja bih čak rekao da je u našoj situaciji plašenje eksplozijom cijena djetinjasto. Mi se ne bismo smjeli bojati inflacije, nego se u prvom redu brinuti kako da pobjegnemo iz deflacije; dakle kako da prejaku kunu svedemo na njezinu realnu vrijednost. Zbog istog straha godinama se ograničavala i količina novca, i to toliko da gospodarstvo nije moglo normalno ni raditi ni živjeti. Sada je novčana masa konačno znatno povećana, što je dovelo do smanjivanja kamata, ali uopće nije potaknulo rast cijena. A zbog toga što nije bilo dovoljno novca, zemlja se u međuvremenu pretjerano zaduživala. Zato sada i zbog neopravdanog straha od inflacije imamo više od 13 milijardi dolara duga. Kako će se on vraćati kad izvoz ne raste? Osim toga, premda je spora, inflacija ipak postoji, pa cijene rastu iz godine u godinu, dok tečaj ostaje isti. To znači da su se izvozne cijene smanjivale. A u maloj zemlji kakva je Hrvatska, nema ozbiljnije industrije koja bi radila samo za domaće tržište. Posljedice su također iste kao u Americi, pa je naša industrijska proizvodnja 40 posto manja nego prije 13 godina.

 

- Veliki svjetski vjerovnici nerado otpisuju dugove. Na to pristaju tek onda kad je zemlja uništena. Kad je jasno da se više ne može naplatiti puni iznos. Ali i tada pokušavaju umjesto novca uzeti imovinu. Velikodušnosti nema.

 

- Strani kapital se može koristiti. Ali, pitanje je zašto kad imamo i svoj? Sve donedavno nismo koristili monetarnu politiku da smanjimo kamate, a nismo uspjeli usmjeriti u razvoj ni vlastitu štednju. Preko bankarskog sustava, koji je sav u stranim rukama, stranci vrlo jeftino dobivaju uštede naših građana. Njih zanima samo zarada, a ne naš razvoj. Oni zato ne financiraju dugoročne razvojne projekte, nego uvoz svojih proizvoda u Hrvatsku; ili našim novcem, zbog svojih interesa, kreditiraju tko zna koga i tko zna gdje u svijetu.

 

- Ljudi nekako mitološki doživljavaju suverenitet. Ali u realnom životu bitno je odlučujemo li mi sami o svojoj sudbini. Jesmo li gazde u svojoj kući. Naravno, mora se voditi računa o stanju u svijetu, o raznim pritiscima, ali bitne odluke ipak moramo donositi sami. I moramo biti svjesni svih njihovih posljedica. Mi smo se, međutim, doveli u situaciju da to ne možemo, a nismo zastupljeni u međunarodnim organizacijama koje odlučuju i o nama.

 

- Da.

 

- To je moguće, jer tržište ne treba idealizirati. Već je Adam Smith, otac tržišnog liberalizma, rekao: “Čim vidite tri trgovca u razgovoru, budite sigurni da se dogovaraju na štetu nekog četvrtog.” Ima još nešto. Kad se vidi da se ekonomsko stanje u nekoj zemlji pogoršava, čeka se pravi trenutak kako bi se kupilo što jeftinije. Mislim da je to sada slučaj i s Hrvatskom.

 

- Najbolja priprema za Europu je zdrava, dugoročna strategija vlastitog razvoja. To mi nemamo. Istodobno se pričama o brzom ulasku u Europsku Uniju zavarava narod, jer nismo ni na jednome popisu za prijem, a možda dugi niz godina nećemo ni biti. Ali čak da nas Europska Unija pozove odmah ili u bližoj budućnosti, mi za to ekonomski ne bismo bili spremni. U konkurenciji na tom tržištu slabi nemaju šansi. Činjenica da nismo na popisu ni za godinu 2015., pokazuje kako Unija ocjenjuje stanje u Hrvatskoj.

 

- Neće biti sankcija. Ali kad bi do njih ipak došlo, Hrvatska bi morala smanjiti svoj uvoz, a on je znatno veći od izvoza. To znači da bi sankcije više pogodile pojedine subjekte u Europskoj Uniji nego Hrvatsku. Za Uniju u cjelini to je marginalni gubitak, ali je ipak značajan za neke njezine banke ili izvoznike. Osim toga, ja ne mislim da bi Europska Unija željela promjenu vlasti u Hrvatskoj. Riječ je samo o tome da se sadašnjoj vlasti poručuje kako se mora ponašati u skladu s očekivanjima i preuzetim obvezama. Oni će, dakle, pritiskati, a naša će vlada udovoljiti zahtjevima Europe za suradnju sa sudom u Den Haagu.

 

- Neizvjesna, kao i budućnost cijelog svijeta. Naravno, Europljani neće tek tako napustiti projekt na kome su radili desetljećima i koji se dosad pokazao uspješnim. Uvođenje eura također je veliki uspjeh, koji ne mora odmah dati ekonomske rezultate. Ja čak mislim da euro ima veću političku negoli ekonomsku važnost. Ekonomski, neke se zemlje, poput Njemačke, mogu mrgoditi zbog ograničenja koja trpe, ali nitko zbog toga neće razbijati zajednicu. Euro je prije svega nagovještaj formiranja Europe kao federalne države. Čuo sam od vrlo autoritativnih ljudi iz europskih krugova, da oni već jesu federacija, premda Europljani to još ne shvaćaju.