Banac Ivo

28.12.2002

Feral

Tweet

IVO BANAC, PROFESOR NA SVEUČILIŠTU YALE, O SVOJOJ KANDIDATURI ZA PREDSJEDNIKA LS-a I AKTUALNIM ZBIVANJIMA NA HRVATSKOJ POLITIČKOJ SCENI

 

 

- Pa, puknuo mi je film. U Hrvatskoj mora postojati instrument za promjene. To su, unatoč novoučenju o ispraznosti stranaka, ipak, u prvom redu, političke stranke. LS sam stvarao, bio u njegovu prvom predsjedništvu, nadao se da će to postati vodeća stranka protutuđmanovske koalicije. Muka me hvata od toga gdje je LS danas. Štoviše, mislim da najbolje mogu zaustaviti proces osipanja stranke. Ne samo zaustaviti – nego reafirmirati LS i vratiti mu mobilizacijski polet iz Gotovčevih najboljih dana. A što se kritičnosti tiče, to bi morao biti naš najvažniji znak prepoznavanja. LS – uostalom ne samo LS – može uspjeti jedino ako se ne povodi za sadašnjim pravilima na hrvatskoj političkoj pijaci. Ne zaboravite da je najjača stranka u Hrvatskoj ona razočaranih apstinenata. Najnovija istraživanja agencije Markotel ukazuju da je gotovo 42 posto anketiranih posve neodlučno glede svojih stranačkih preferenci. Četvrtina iz očaja podržava HDZ, što je mnogo manje nego što bi restauratori željeli da vjerujemo, tek 15,4 podržava SDP, stranku u akutnom padu, a sve ostalo je na rubu praga ili daleko ispod izbornog praga. Što to govori? Birači su razočarani, traže prepoznatljivost i poštenje, a ne trgovinu i mešetarenje. Traže ljude koji stoje iza svojih izjava, bez obzira na posljedice. Što se mene tiče, nikada nisam trgovao i to ne namjeravam raditi ni ubuduće. Hrvatskoj su potrebni odlučni ljudi, a ne neki nazovi spasonosni programi. Meni se ionako neće dopustiti da budem “malo pragmatičan”.

 

- Zlatko se našao u nemogućoj situaciji. Jedna je interesna skupina u stranci u samom početku njegova mandata vodila posve krivu kadrovsku politiku, te onemogućavala najbolje stranačke ljude – primjerice Gorinšeka, koji je na svojim leđima nosio dobar dio tereta organizacijskog rada. Zlatkovo posredovanje uglavnom nije uspjelo, jer posredovanje nije isto što i vođenje. Ogranci su postepeno zamrli. Zagrebačka gradska organizacija u tomu je paradigmatična. Umjesto da vam pričam o svom viđenju situacije prepričat ću vam dio pisma jedne naše aktivistice, koja je, razočarana situacijom, početkom studenoga istupila iz stranke, te poručila kako ne želi sudjelovati u bezličnom prirepku većih stranaka, koji se vrti kako vjetrovi pušu. Rekla je da je dio stranačkog vrha izgubio svako zanimanje za ideju liberalizma, za prosvjećivanje ovog opljačkanog i izmučenog naroda. Ta ocjena, koliko god bila gorka, u biti stoji. Za mene je ključno ovo: liberalna ideja nije dogma, nego metodologija slobode. Mi sami odlučujemo o svojoj sudbini, dakako, unutar realnih mogućnosti. Ali, nikad, nikad, ne smijemo pristati da nam netko drugi kroji kapu. Izbor uvijek postoji. Uvijek možemo i moramo birati. Uopće se ne izuzimljem od odgovornosti. Biram ovaj put, jer želim biti odgovoran.

Vjerujte mi, da situacija nije onakva kakva jest, sve bih učinio da izbjegnem ovaj novi teret. Ali ne mogu stajati po strani. Ne mogu dopustiti da se Gotovčeva borba, Gotovčeva baština, pretvori u sve što je Gotovcu bilo strano. Ne samo njemu nego svima onima koji su u mnogo gorim vremenima izabrali uski put uzlazni...

 

- Kad sam to pročitao, moram priznati, bilo mi je mučno. Ne samo mučno, eksplodirao sam. Letio sam negdje iznad Srđa. No, kad se saberete, najbolje se na to ne obazirati. Postoje živi svjedoci. Sve se zna. Što se mene tiče, ovo će natjecanje biti načelno. Štoviše, bit će suzdržano. Ako sve za što se zalažem propadne, ostat će putokaz za neki buduću političku borbu. Uostalom, koliko je puta Vladimir Gotovac bio ponižavan od raznih sitnih trgovaca koji bez njega ne bi ni postojali. Jedne večeri, na sjednici Predsjedništva, bilo mu je tako teško da je napustio sjednicu i noću obišao sva mjesta u kojima je u Zagrebu stanovao, od studentskih dana nadalje. Bio je na rubu očaja, ali sabrao se i nastavio. Mislim da je to primjer kako odgovorno djelovati u javnim poslovima. Gotovac bi slegnuo ramenima i nasmijao se onim svojim šeretskim osmijehom, “Nismo srali, nismo krali”.

 

- Mislim da je riječ o nepoštivanju demokratskih pravila. A vjerojatno i zato što se u našim strankama često manipulira odanošću. Ne želite napraviti štetu organizaciji kojoj pripadate. Želite joj pomoći. Želite da bude bolja – najbolja. Ali onda vidite da se svi ne drže istih pravila. Sve se to skupi. Nedavno je jedna druga koalicijska stranka iz svojih redova isključila šest starih članova u jednom od naših većih gradova, i to zbog toga što su upozoravali na kršenje statuta od strane stranačkog čelništva. Premda nisam upoznat s pojedinostima, moram reći da je karakteristično što su isključeni jer su “javno diskreditirali” svoju stranku. To ukazuje na nedostatak unutarstranačke demokracije. Primjera ima vrlo mnogo. Od Glavaševih pretorijanaca do permanentne čistke u HSLS-u. Dakako, stranke ne mogu postati taocima frakcija. Ali disciplina se ne može uvoditi prinudom. Ona počiva na međusobnom razumijevanju i poštovanju svakog pojedinca.

 

- Zanimljivo je da su čak tri naše stranke – HSLS, LS, a odnedavna i HNS – članice Liberalne internacionale. Situacija je jedinstvena. A onda se pojavila i Libra. No, Budiša se nije sjetio napraviti ono što je listopada 2000. učinio Viktor Orban, kad je svoj Fidesz povukao iz Internacionale, upravo zato što je želio koalirati s mađarskim nacionalistima.

Gledajte, za mene postoji samo jedna liberalna stranka. No, nju treba reafirmirati. Svaka rasprava o hrvatskom liberalizmu obično počinje s tezom da ova ideja kod nas nema korijena. To je posve netočno. Usudio bih se reći da je hrvatski liberalizam najbolji proizvod naše političke misli – od iliraca, preko Starčevića i Strossmayera, do “novog kursa” i Supila. Kad to kažem, ne želim zatajiti činjenicu da je u svim tim pokretima i ličnostima bilo i drugih idejnih primjesa. “Nepostojanje” liberalne tradicije može se braniti samo u kontekstu totalitarne premoći u dvadesetom stoljeću, no i tu uz prepoznavanje liberalnih iskrica u najmanje očekivanim okruženjima, jer koliko god su okolnosti bile nesklone okupljanju oko slobode pojedinca, oko programa liberalne demokracije, on se ni u diktaturama nije mogao posve zanemariti. Zato je poželjno raditi na okupljanju oko liberalne ideje. Držim da je to najbolja perspektiva za hrvatsku politiku – smjer koji će nas uvesti u politički krug evropskih nacija. Jedino je pitanje kako se to radi, na kojim načelima i u koje svrhe.

Zapravo, to se može postići samo stranačkom obnovom, napornim radom oko prepoznatljivosti liberalnog programa, a ne pukim koaliranjem. Nemam ništa protiv razgovora s ljudima koji nisu istomišljenici, ako poštuju demokratski dijalog. No, ne vidim koliko je liberalno okupljanje realno, ukoliko, kako kaže Kramarić, neke stranke ne učine dodatne unutarnje napore da bi se demokratizirale.

Pojedini Budišini ljudi, primjerice Kontić, politiku HSLS-a definiraju u koaliciji s HDZ-om. To je za veliku većinu LS-ovaca neprihvatljivo. Mi se moramo okrenuti svojim problemima, reafirmirati svoju stranku, obnoviti njezino vodstvo na svim razinama. Tek onda možemo razmišljati o koalicijama, ali ne sa strankama s kojima nas ništa ne veže.

 

- Ovo što sam rekao vrijedi i za HNS. Prvo stranačka obnova i mobilizacija, pa tek onda moguće zajedničke akcije. Mi se moramo podići da bismo postali uvjerljivi i poželjni partneri. HNS je trenutačno percipiran kao najvažnija stranka centra. To nije slučajno. Na tomu rade dobro zaigrani medijski “spinneri”. Zapravo, rast HNS-a je rezultat raspada Račanove koalicije, pasivizacije LS-a, pretvaranja SDP-a u stranku neoliberalnog antiradničkog programa, te HSLS-a u stranku nacionalističkog resantimana. Tomu je, moram reći, pridonijela i Vesna Pusić teorijom o “pogodbenoj tranziciji”, što je htjeli mi to ili ne htjeli teorijsko objašnjenje Račanove kilave politike prema HDZ-u. No, ostaje činjenica da značajan dio proevropske inteligencije i birača u HNS-u vidi glavno uporište u borbi protiv HDZ-ovske restauracije. Ono što su vjerovali da će učiniti Račan, sada očekuju od Vesne Pusić. Mi nemamo ništa protiv toga da proevropska opcija osnaži. No, mislimo da je situacija nešto složenija, te da s mnogo više kritičnosti moramo raščlaniti sadržaj proevropske i općenito reformne politike u Hrvatskoj. Podržavat ćemo HNS tamo gdje je u pravu, a osporavat ćemo programske lakomislenosti i netransparentnost u kadrovskoj politici.

 

- Odgovornost u prvom redu snose Račan i SDP. Neću ulaziti u razloge zašto je Račanu bilo važnije mijenjati sliku o SDP-u od provođenja reformnog kursa. No, kako god okrenete, on je vodio jednu pasivnu politiku, koja je razočarala i građane i naše prijatelje u Evropi. Ipak, za nas je najvažnije što SDP nije proveo detuđmanizaciju niti poboljšao gospodarsko stanje. Unatoč radikalnom mijenjanju imidža, SDP je ostao stranka aparata, stranka koja u društvu projektira svoje unutarnje nedemokratske manire, stranka koja je na strani socijalno ugroženih samo na riječima.

Neka vas ne čudi kad jedan liberal osuđuje neoliberalnu politiku. Postoje razne taktike tranzicije, postoje državni mehanizmi koji mogu ublažiti učinke privatizacije. No, izbor tranzicijskih mehanizama koji nisu na štetu pojedincu pretpostavlja liberalni svjetonazor. Takav je pristup lakomisleno odbačen od navodnih socijaldemokrata, koji su radnike izbacili iz procesa suodlučivanja, ali bez kompenzirajućih ekonomskih učinaka. To je omogućilo povratak HDZ-a i, što je još gore, širenje vjere u Evropi, posebno u Njemačkoj, da “reformirani” HDZ može učiniti više na evropeizaciji Hrvatske nego nesposobni SDP, koji nije trom samo na štetu socijalno ugroženih.

Evropska je logika jednostavna i umnogome neuvjerljiva, ali ona ima sve veću podršku. To vam dođe ovako: isto kao što je najizrazitiji antikomunist Nixon jedini mogao promijeniti američku politiku prema Kini, tako jedino Sanader može reformirati Hrvatsku. Dok vi čupate kose u očaju, Sanader i Žužul obilaze razne diplomatske pragove i rade svoj posao. U tim se odajama ne pjevaju Thompsonove pjesme. To je isključivo za domaću uporabu. No, postoji i onaj dio odgovornosti koji pada na stranke centra u vladajućoj koaliciji. Umjesto da Račana tjeraju na odlučnu politiku, one su mu sekundirale i onemogućile kvalitetniju oporbu od one koju HDZ može pružiti.

 

- To je eklatantan primjer podrepaštva u vladajućoj koaliciji. Umjesto da podržavaju proceduru na koju ih ustavni zakon obvezuje, koalicijski su političari omogućili Račanovu igru koja ništa ne može promijeniti osim naše mjesto u očima naših zapadnih prijatelja. Mislite li da će Ivo Sanader oklijevati ako u njegovu mandatu dođu nove optužnice? Sasvim sigurno neće. U tom je segmentu logika Nixonova primjera nešto uvjerljivija. No, još je gore što domaće tužilaštvo ne koristi prednosti domaćeg procesuiranja ratnih zločinaca. Sve se to radi da bi se onemogućilo desnicu, koja onda raste upravo zbog takvih ustupaka. S tim je trebalo prekinuti još od slučaja Gotovina, kad je koalicija još imala vremena. Sad je kasno, a ništa se neće izmijeniti.

 

- Ti ljudi ne znaju što čine. Ono što me je zapanjilo jest da na tom popisu osim uobičajene škvadre ima i mnogo ljudi koji doista nisu ekstremisti. Kako oni zamišljaju da se njihovo “uvjerenje” o “pravnoj neutemeljenosti” optužnice protiv Gotovine može osporiti peticijom? Pa, valjda o tomu odlučuje sud? I ja vjerujem da su neke optužnice pravno neutemeljene, ali mi ne pada na pamet izvršiti pritisak na izvršnu vlast kako bi se dokinula odluka tužiteljstva. Ako to vrijedi u svakodnevnom pravu, valjda vrijedi i za postupke tako visoke međunarodne ustanove kakav je Haaški tribunal? No, ovdje nije riječ o pravnom postupku nego o manipulaciji. Mnogi jednostavno nisu odoljeli pritisku sredine. Ne vode računa o tomu kako tiskarska tinta živi jednu cijelu vječnost. I to potpisuju pravnici i profesori prava? A što se urednika Dnevnika HTV-a tiče, to samo govori koliko je HTV politiziran i koliko još treba učiniti da se ta ustanova dovede u red. Njihovo je da prenose informacije i analize, sagledane sa svih aspekata, a ne da agitiraju.

 

- Pa, nitko, ili gotovo nitko, nije ga pozvao na odgovornost. Prijedlog Vesne Pusić je posve usamljen. U Hrvatskoj neki očito misle da predsjednik saborskog Odbora za vanjsku politiku može imati privatno mišljenje. Trent Lott je ovih dana rekao ono što je rekao o jednoj prastaroj američkoj političkoj kampanji – staroj ništa manje nego pedeset i četiri godine – i morao je podnijeti ostavku na mjesto republikanskog vođe u američkom Senatu. Zamislite što bi bilo da je izjavio da je SAD bila na krivoj strani u Drugom svjetskom ratu, što je ekvivalent Tomčevoj izjavi? Mi nismo svjesni težine Tomčeva ispada. Ta je činjenica ukazuje na stanje koje je, zapravo, još gore od mijenjanja politike. Ona govori o tomu što je zapravo današnja hrvatska politika prema Bosni i Hercegovini. I zato tu politiku treba mijenjati, ali u pravcu suradnje i međusobnog razumijevanja.

 

- Nije ona Djed Mraz. Ni Djed Božićnjak. Ona je teta iz Račanova vrtića u kojemu pravdu kroje tipovi poput Lozine. A što se “estradizacije” tiče, ona je na djelu. U nas – nažalost ne samo u nas! – politika je postala estrada. Rajko Grlić je to dokazao u filmu “Novo, novo vrijeme”. To govori o dekadenciji izbornog sustava zapadnog tipa, u kojemu imidž sve više zamjenjuje sadržaj i program. Čitav jedan medijski aparat opslužuje osrednjost i muljanje. Nije važno što govorite nego da se o vama govori. No, u toj igri ne morate sudjelovati ako nećete. Nitko vas ne može natjerati da u nekoj emisiji sudjelujete u društvu ekshibicionista i šuftova. Izbor je vaš. To se prije ili kasnije prepozna. Nikad ne smijemo legitimirati patvorine i prijevare. A “estradizacija” ionako gubi utjecaj čim postane gusto. Zato je Thompson tek blijeda zamjena za ono pravo iz Tuđmanova vremena.

 

- Vrlo veliki. Ništa nije kobnije od lažne reforme. To razara vjeru u promjene i legitimira autokratske modele iz prošlosti. Zato je pravo vrijeme za prosvjed bilo još 2000. godine. Prisjetit ćete se da sam upravo u Feralu, i to još siječnja 2000. godine, zagovarao izostajanje ondašnje četvorke (HSS-HNS-LS-IDS) iz koalicijske vlasti. Rekao sam da bi im to bilo pametnije, umjesto da dijele odgovornost za odluke na koje neće moći znatno utjecati, te da je bolje pustiti Račana i Budišu da pokažu što umiju. Upozorio sam da je najgore što se u Hrvatskoj može dogoditi zapravo prepuštanje parlamentarne oporbe ranjenom, ali ne i propalom HDZ-u, te da bi to moglo dovesti do regeneriranja tuđmanovštine i stvaranja pretpostavke za HDZ-ov povratak na vlast. Sad se sve to obistinilo. Ivica Račan, kao i Dražen Budiša, ništa nisu učinili na reformi sustava. Glavno im je bilo razvlastiti Stjepana Mesića, ali ne i uspostaviti solidan sustav parlamentarne demokracije. Zato i danas nemamo primjeren izborni zakon, reformirano pravosuđe, itd. Sistem je kvazituđmanovski, kao i potrošena koalicija.

 

- Koalicija je gotova. Nije važno hoće li izbori biti proglašeni idućeg mjeseca ili iduće jeseni. Kako su Feralovi analitičari najbolje pokazali, u koaliciji vlada sindrom kraja režima. Svi se spašavaju kako znaju i umiju. Jedni idu u ambasadore, drugi u privredu, treći glumataju nove koalicije, od kojih neke nisu posve nedužne. Naravno, za proevropske reformne snage nije svejedno kad će doći do izbora. Trebat će malo vremena za okupljanje jedinstvenog reformnog programa. No, ako vremena i ne budemo imali, karte će se drukčije poslagati nakon izbora. U to sam siguran. Najvažnije je da se biračko tijelo osvijesti o svojoj moći. Građani mogu mijenjati doslovno sve. I to je pitanje izbora.

 

- Meni je najvažnije pokazati, kako mojim liberalima tako i svim ozbiljnim ljudima, da nam sudbina nije zapečaćena sa sedam determinističkih pečata, da možemo birati svoju budućnost, da nismo osuđeni na osrednjost, kriminal i ekstremizam. Birači imaju veliku moć. Oni mijenjaju političare, a time, posredno, i cjelokupnu društvenu elitu. Oni osnažuju naše zaostalo civilno društvo. Močvara je sve suprotno od toga. Ona programira zaostatak i beznađe. Ona razara društvo i osjećaj moći i odgovornosti. Na njenom je talogu rastao i raste toksin tuđmanizma i račanizma. Ona se protivi svakom pokušaju unošenja reda i kriterija. Zato je program sušenja Močvare važan i dugoročan. Taj je program u prvom redu uperen protiv relativiziranja naše zaostalosti, za koje više nema opravdanja. Ne znam je li to “vizija” ili tvrdoglavost, ali Močvara neće proći.