S admiralom Davorom Domazetom Lošom, potpredsjednikom HIP-a i bivšim načelnikom Glavnog stožera Hrvatske vojske, razgovaramo o ratu protiv Iraka, te o posljedicama tog rata za širu regiju i postojeći svjetski poredak.

• Amerikanci su, prema posljednjim izvješćima, zauzeli bagdadsku zračnu luku, Britanci pak tvrde da kontroliraju trećinu Basre. Kakav je, po Vama, daljnji razvoj događaja?
- Amerikanci će uspjeti. Hoće li se svrgavanje Saddamova režima dogoditi za šest ili 16 tjedana, stvar je taktičkih operacija koje će američka vojska poduzeti, pri čemu će se voditi računa o prihvatljivom broju žrtava na njihovoj strani.

• Što je, po Vama, glavna novina ovog rata?
- To je primjena nove strategije »Šok i strahopoštovanje«. Nastala je 1996., a cilj joj je primjenom nenuklearnog oružja postići šok kakav bi izazvalo nuklearno oružje. Glavna joj je karakteristika primjena tzv. inverznog rata. U dosadašnjim ratovima naglasak je bio na vojnoj sili. U novoj strategiji vojna sila je samo jedna od komponenti, međutim, nije više prevladavajuća. To su sada psihološke operacije.

• Što je cilj te strategije?
- Uništiti volju protivnika što je brže moguće. I primjena vojne sile je u funkciji ubijanja te volje, psihe. Zato se puno prije vojnih operacija na protivnika kreće tzv. mekom silom. Informacijskim ratom. Novost je i to što se taj informacijski rat odnosi i na civile u određenoj zemlji, a ne samo na vojnike. Civilima se želi oduzeti volja za eventualnim otporom a kasnije će ih se preko medija pokušati preoblikovati, promijeniti, zapravo, podrediti.
 

• Koje su posljedice te strategije?
- Rat se ne definira kao napad jedne države na drugu. Napada se pojedinac ili skupina koji su na vlasti, međutim, posredno se njihovim rušenjem uspostavlja kontrola i nad tom državom. Time se dovodi u pitanje i dosadašnji pravni poredak u svijetu. Uvijek se može naći neki pojedinac ili kriminalna skupina koji će poslužiti kao izlika za neku sličnu akciju. Posljedica toga je urušavanje institucija na kojima je počivao dosadašnji svjetski poredak, posebice UN-a, a valja očekivati i restruktuiranje NATO-a. Primjenom ove strategije ubuduće će se teško moći govoriti i o suverenosti posebice manjih država.

• U ovom ratu je vidljiva i nova uloga tzv. ratnih izvjestitelja?
- Tih 600 novinara koji se pod punom ratnom opremom, s kacigama i pancirnim prslucima, nalaze unutar postrojbi, su zapravo jedan od bitnih čimbenika te nove strategije. Njima se daje gotovo jednaka važnost kao i samim zapovjednicima na terenu. Možda izgleda malo čudno, ali ti novinari, tehnički vrhunski opremljeni, su ponekad i važniji od samih zapovjednika. Oni prenose sliku o bojnom polju kakvu žele polučiti, a ne kakva ona objektivno jest. Postrojbe, pak, u kojima se takvi novinari nalaze učinit će neki potez ili radnju u funkciji informacije koja se želi poslati vlastitoj i međunarodnoj javnosti i protivniku. Koliko je taj segment važan u ovom ratu pokazuje i sudbina mnogih novinara zapadnih medijskih kuća koji su samostalno, izvan postrojbi, išli u Irak. Uglavnom su odstranjeni, neki čak i fizički. Nasuprot njima, novinari priključeni postrojbama prošli su posebnu obuku za ovu vrstu ratovanja. Tako je došlo do potpune simbioze između vojnog i, upotrijebit ću tu riječ, novinarskog zapovjednika. Oni imaju isti stožer u kojem je, usudio bih se reći, medijski dio dominantan dok je vojni u njegovoj funkciji.

• Kako objašnjavate početni čvrst otpor iračkih snaga na nekim točkama?
- Za razumijevanje toga važno je podsjetiti na onu klasičnu podjelu ratnih djelovanja. Prve dvije dimenzije pripadaju kopnu, treća je zrak, četvrta su informacije (tu ubrajamo i medije) i peta je cyber space. Jedini koji su u ovom trenutku sposobni voditi rat u svih pet dimenzija su SAD, dok im se Irak suprotstavlja s dvije dimenzije i tek nešto u četvrtoj, gdje za njih posao odrađuje Al-Jazeera koja je postala pandan CNN-u. Kada se rat vodi u onom klasičnom smislu, dakle, dvodimenzionalno, Iračani postižu određene uspjehe napadom na ono što je najslabija točka, a to su izduženi pravci prodora. Ubijene američke vojnike su potom snimili i poslali u svijet, što je i postiglo određeni učinak. Međutim, kada SAD primjene svu svoju silu, dakle, rat u svim dimenzijama, onda se događa ono što vidimo. Osim toga, danas u svijetu jedino SAD mogu vojnim snagama napredovati 300 kilometara u sedam dana.

• Međutim, ta američka strategija pokazala je i određene nedostatke posebice prema civilima?
- Uvijek postoji razlika između situacijskog modela koji se postavlja na računalima i onoga što se događa u stvarnosti. Ono što se do kraja ne može predvidjeti jest upravo ta volja, odnosno moral protivnika. Posebice je to vidljivo u slučaju Basre. Tamo se nisu obistinila američka očekivanja o pobuni šiitskog stanovništva protiv Saddama. Međutim, kada primjena strategije »Šok i strahopoštovanje« ne ide zacrtanim smjerom onda se pribjegava klasičnom obliku ratovanja. Stanovništvo se ostavlja bez energije, vode i hrane. A ako ni to ne ide, onda se ide dotle da se cijeli grad proglasi vojnim ciljem što su učinili Britanci.

• Je li to protivno ratnim pravilima?
- Ovim dosada važećim koje su vrijedile u dosadašnjem svjetskom poretku, vjerojatno jest. Međutim, s ratom protiv Iraka, ruši se cijeli dosadašnji poredak, pa se onda i postojeća ratna pravila ruše. S novim oblikom rata došli smo u razdoblje kada više nije primarni cilj fizički eliminirati protivnika nego ga sustavno, mjesecima, godinama medijski ubijati tako da mu promijenite psihu. To se upravo i nama čini nakon Domovinskog rata. Pitam se što je strašnije.

• U čemu je važnost Iraka?
- Irak zauzima vrlo značajan postotak u svjetskim rezervama nafte, a tu su i vode Tigrisa i Eufrata. To je, dakle, rat za naftu i pitku vodu, ali i za strateško pozicioniranje na tom značajnom dijelu Euroazije. Kroz Irak vode i transportni putovi. Onaj tko kontrolira Irak moći će utjecati na situaciju u svim okolnim zemljama.

• Što će se dogoditi nakon rata?
- Pokušat će se pronaći neko održivo rješenje za tu zemlju. Zato se već i neke države koje su se protivile ovom ratu, pokušavaju ubaciti u plan poslijeratne obnove Iraka. Tako se, među ostalim, i Rusija i Kina žele pozicionirati na tom području. Uostalom, vidite da je glavni spor oko toga tko će nadzirati naftna polja nakon rata. Amerikanci su najavili vojnu upravu pa će UN-u, po svoj prilici, biti tek namijenjena uloga raspodjele hrane. Pričati u vezi s tim o nekim humanim pobudama, o širenju demokracije i slično, je nerealno. Tu je riječ samo o golim interesima.

• Što će biti s Kurdima?
- Po mom mišljenju, Kurdi će iz ove situacije morati izići s nekim oblikom autonomije u Iraku. Ako to dobiju, to bi mogao biti i začetak neke nove kurdske države. A to pak znači da bi se implikacije tog događaja mogle osjetiti u Turskoj, što vidimo i iz njenih reakcija, jer u svojoj državi ima 12 milijuna Kurda. A slijedeća bi na red mogla doći Sirija u kojoj također ima Kurda, a ona je važna i kao veza cijelog tog područja sa Sredozemnim morem. A nakon nje, možda i Iran u kojem također živi znatna kurdska manjina. Dakle, Kurdi bi mogli postati novi, kako se to naziva, operator krize. Dosadašnji je bio Saddam Hussein, dok je u vezi s Afganistanom to bio Osama bin Laden.

• Smatrate li da će SAD nakon ovog iskustva olako krenuti u novi rat?
- Novom strategijom definirana je uporaba vojne sile samo ako prethodni oblici rata ne daju rezultata. Koliko traje američki rat protiv Saddama? Ovih tjedan-dva ili ipak pet-šest godina? Nakon što ni izolacija, ni sankcije, ni informativni rat, nisu dali rezultata, krenulo se u ovaj oblik rata. Ne znači da će i s drugim zemljama biti tako. To područje Euroazije, od jugoistoka Europe, Srednjeg istoka do Kaspijskog jezera, te Kine i Indije, je previše značajno za jedinu preostalu svjetsku velesilu, a da bi tek tako odustala od kontrole nad njim.
Marko Ba

rišić