Profesor Vlatko Cvrtila sa zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti, jedan od stručnjaka koji je sudjelovao u izradi Zakona o sigurnosnim službama, za Vjesnik govori o stanju u sigurnosnim službama nakon formalnog imenovanja čelnih ljudi, o posljedicama odgađanja njihovog imenovanja, te o sigurnosnoj situaciji u Hrvatskoj.

• Premijer je supotpisom imenovao dva čelna čovjeka POA-e i OA-e, no jednako tako je i kritizirao rad sigurnosnih službi. Čelnici su imenovani nakon godinu dana otezanja, pa jesu li sigurnosne službe, bez formalnog vodstva, mogle uopće kvalitetno raditi?
– Za neimenovanje »čelnika« sigurnosnih službi najmanje su one krive. Te su odluke u ingerenciji izvršne vlasti. Usmjeravanje i koordinacija rada sigurnosnim službama također je obveza izvršne vlasti. S obzirom da, osim neimenovanja »čelnika« službi u zakonskom roku, nisu izvršene i mnoge druge obveze, pa tako i formiranje tijela koji su trebali davati smjernice za rad službe, možemo zaključiti kako one nisu niti imale formalne uvjete za učinkovit rad. Prema tome, one rade, ili bi trebale raditi, isključivo prema smjernicama i zadaćama koje se izvode iz glavnih državnih strateških dokumenata - primjerice, Strategija nacionalne sigurnosti, te po procedurama koje su zapisane u Zakonu o sigurnosnim službama. U sustavima u kojima nema smjernica i jasnih zadaća prema sigurnosnim službama, otvara se mogućnost njihovog autonomnog rada, te istodobno nezakonitog djelovanja. Takvo ponašanje službi vrlo se teško otkriva ukoliko nije uspostavljen sustav nadzora i sustav odgovornosti »čelnika« za njihovo djelovanje. A kao što je poznato, u nas više od godinu dana nisu uspostavljene sve poluge sustava na temelju kojih bismo mogli govoriti o tome što i kako službe rade ili su radile.
 

• Zbog čega su imenovanja čelnika sigurnosnih službi toliko važna? Nisu li one mogle djelovati i bez toga?
– Čelnici sigurnosnih službi su po funkciji članovi Savjeta za koordinaciju sigurnosnih službi. Savjet predlaže Vladi tekst Uredbe o unutarnjem ustroju službi. Prema tome, Savjet nije formalno konstituiran, jer nisu imenovani čelnici, a niti čelnik Ureda za nacionalnu sigurnost, institucije koja ima vrlo važnu ulogu u koordinaciji i nadzoru sigurnosnih službi. On je po funkciji također član Savjeta i trebao bi davati stručnu potporu Vladi u području nacionalne sigurnosti. On se imenuje po istoj proceduri kao ravnatelji sigurnosnih službi. Dakle, nisu stvorene stručne i formalne pretpostavke da bi se moglo krenuti u stvarnu reformu sigurnosnog sustava. Također, Vlada nije mogla donijeti pravilnike o unutarnjem ustroju, koje po zakonu predlažu ravnatelji, a oni nisu bili imenovani i nisu imali ni ovlasti predlaganja. Također, sami ravnatelji donose pravilnike o sigurnosnom djelovanju, što znači da opisuju kako će njihovi djelatnici djelovati u određenim situacijama. Svi ovi aspekti bili su zaustavljeni, jer se cijela stvar reducirala na to da se moraju pronaći odgovarajući kadrovi koji će zadovoljiti prije svega političke, a ne stručne interese. Odnosno, ne interese obavještajne zajednice, da na čelnim mjestima budu ljudi koji će moći osigurati tranziciju obavještajnog sustava, ali ne samo tranziciju, već da će osigurati da će taj sustav stvarno davati rezultate. Da bi se to dogodilo, treba biti zadovoljena formalna struktura, ali isto tako s razine države treba biti jasno naglašeno što se treba raditi. Vijeće za nacionalnu sigurnost mora davati smjernice, Vlada treba operacionalizirati smjernice, i to sve slati prema službama.

• Čime se moderne sigurnosne službe bave?
– U suvremenom se svijetu promijenila priroda opasnosti koje prijete modernom društvu. Te opasnosti više nisu ni vojne ni vidljive. Dominantne su one koje su nevidljive - terorizam, organizirani kriminal, ilegalne imigracije, trgovina ljudima itd. To su sve aktivnosti koje moraju biti područje rada suvremenih sigurnosnih službi. Da bi one mogle učinkovito djelovati, moraju imati jasan djelokrug rada i raspodjelu odgovornosti unutar sebe, obzirom da ih na formalnoj razini možemo razdijeliti na civilne i na vojne. U suvremenom, sigurnosnom smislu, opasnosti se više ne mogu razdijeliti na civilne i vojne. Suradnja na razini države mora biti postignuta, da bi se razmjenom informacija, analitičkim pristupom, zajedničkim akcijama i instrumentima moglo boriti protiv opasnosti koje prijete modernom društvu. Ali, nisu samo sigurnosne službe te koje moraju djelovati, već u tome trebaju sudjelovati i ostali dijelovi državnog aparata. Moderne opasnosti ne samo da prelaze granice, već su duboko u suvremenom društvu.

Kako »izmjeriti« uspješnost sigurnosnih službi

• Mogu li se loši rezultati sigurnosnih službi opravdati formalnim neimenovanjem čelnih ljudi ili se iz političkih razloga izbjegla stvarna reforma sigurnosnog sustava?
– Nije mi poznato da je do sada netko u ovoj državi nedvojbeno ustvrdio kako sigurnosne službe rade ili su radile loše. Zašto? Prije svega zato što nisu formirana ona tijela, od Sabora do Vlade, koje imaju zadaću usmjeravanja rada službi, ali o nadzora nad onim što one jesu, a što nisu učinile. Dakle, mi niti nemamo formalne instrumente za »mjerenje« uspješnosti i učinkovitosti njihova rada, pa ni ne možemo govoriti da su one radile loše. Također treba napomenuti kako je dio njihova rada tajan, tako da o njihovom radu šira javnost ne treba imati sve informacije. Ali predstavnici vlasti moraju imati potpuni uvid u njihov rad. A to si nisu omogućili, jer nisu uspostavili formalnu infrastrukturu. Prema tome, ne treba iznositi ocjene o njihovu lošem radu samo zato što šira javnost nije upoznata s time, te zato što se izvršna vlast nije potrudila, na što je obavezna, uvjeriti građane kako službe rade svoj posao u okvirima određenih smjernica, zadaća i svojih ovlasti. Stvarna reforma i postupanje po

Zakonu o sigurnosnim službama odlagano je i zbog svojevrsnog nepovjerenja koje vlada prema službama. Ali i stoga što u političkoj strukturi još uvijek postoji pristup, možemo reći čak i potreba, da se sigurnosne službe ponekad iskoriste kroz različite neformalne kanale za »ustupanje« informacija koje se onda mogu upotrebljavati u političkom životu. Politički predstavnici građanima moraju davati dovoljno jamstava da te službe rade zakonito i da su uključene u sve aspekte onog djelokruga rada koji su definirani zakonom. Tu je veća odgovornost političke strukture nego sigurnosnih službi. Oni imaju ulogu usmjeravanja službi, dogovaraju zajedno sa službama operacionalizaciju i oblikuju zadaće, te istodobno obavljaju nadzor nad njihovim radom.
 

Čelnici službi odgovorni su za zakonitost rada službi, njihovu učinkovitost itd., ali nisu odgovorni biračkom tijelu, već izabranim predstavnicima političke vlasti i tijelima koje oni formiraju, a koja imaju ovlasti upravljati tim sustavom. Upravo zato što su čelnici sigurnosnih službi postali pitanje političke sfere, reforma se odlagala godinu dana. Zato što smo to odlagali, nastala su i određena opterećenja u samom sustavu. Mnoga materijalna prava pripadnika ovog sustava nisu regulirana, mnogi postupci koje trebaju izvršavati nisu regulirani. Dakle, odlaganje reforme izravno utječe i na položaj ljudi u sustavu.

• Kako biste, obzirom na stanje u sigurnosnom sustavu, ocijenili općenito sigurnosno stanje u Hrvatskoj?
– Hrvatska se suočava s mnogim sigurnosnim izazovima koji su izravna posljedica rata. Jednako tako se suočava se i s novim opasnostima, kao što su organizirani kriminal i korupcija, ilegalnim migracijama, ilegalnom trgovinom ljudima. Mi smo u geopolitičkom smislu dio vrlo izazovne regije, koja bez obzira na prisutnost međunarodne zajednice ima »potencijale« za nova nasilja. Obzirom na razinu demokratizacije, odnosno tranzicije u državama u regiji, postoji i različita razina u tranziciji sigurnosnih sektora. To opterećuje i njihovu sposobnost da se suočavaju s opasnostima, kao što je vidljivo iz primjera Srbije, jer je dio organiziranog kriminala bio uključen u sigurnosni sektor, što je obilježje i nekih drugih država u regiji. Ono što se dogodilo u Srbiji ipak šalje novu poruku regionalnoj sigurnosti, a to je da bez međusobne suradnje država, prije svega MUP-a i sigurnosnih službi na razmjeni informacija, u suradnji s međunarodnim institucijama kao što je Interpol, neće biti uspjeha u razbijanju određenih kanala šverca, kriminala itd.
 

Hrvatska je turistička zemlja, u koju ulazi puno ljudi, što opterećuje kontrolu nelegalnih aktivnosti. Hrvatska mora postati svjesna da su sigurnosni problemi u regiji i naši problemi, obzirom na njihovu prirodu, te bi morali sami poticati inicijative kako bi se stvorilo povjerenje u sigurnosnim dijelovima sustava. Sigurnosna suradnja u regiji još uvijek nije na onoj razini na kojoj bi trebala biti, ona je određenim dijelom posljedica i nepovjerenja koje je proizašlo iz rata. Postoji još uvijek jedan stari, u mnogim elementima prevladani stav, da se sigurnost jedne zajednice može organizirati isključivo u okviru nacionalnih granica. No to više nije moguće, upravo zato jer je priroda novih opasnosti takva da prelazi sve granice. Što se tiče terorizma, mislim da smo izuzeti iz izravnih djelovanja, ali ne treba se zavaravati da tih aktivnosti nema na ovom prostoru u smislu tranzita i da ne postoje skupine u ovoj regiji povezane sa međunarodnim terorističkim skupinama.

• Haaški sud vrši pritisak na otkrivanje ratnih zločinaca u regiji, koji su u bijegu, a u tome bi sigurnosne službe trebale odigrati veliku ulogu. No još nema velikih rezultata. Zašto?
– Naravno da bi tu svi dijelovi sigurnosnog sektora trebali imati svoju zadaću, posebice sigurnosne službe. One po zakonu imaju pravo ulaziti u privatnu sferu građana, ali to ne mogu raditi na svoju ruku. Treba postojati jasna volja da se učini pomak u tom smjeru i tek onda bi se sigurnosne službe mogle uputiti u posao. No ne treba zanemariti činjenicu da osobe koje su na određeni način povezane sa strukturama koje štite ratne zločince, zauzele određene pozicije u sigurnosnim službama.
 

To je bilo jako dobro vidljivo u Srbiji, gdje su ratni »heroji« preuzeli ili su imali pod nadzorom mnoge sigurnosne funkcije, te štitili one koji su prikrivali zločince. Ako na razini države postoji snažna volja da se realizira ono što traži Haaški tribunal, onda sigurnosne službe sigurno imaju važnu ulogu u otkrivanju onih koje Haag traži. Ali nisu jedini faktor, jer i ostali dijelovi državnog sustava trebaju odigrati određenu ulogu u raščišćavanju tog dijela povijesti na ovom prostoru. Ako se pogleda kako se po tim pitanjima organiziraju države u regiji, onda se vidi da one izbjegavaju koristiti redovnu infrastrukturu sustava nacionalne sigurnosti, jer postoji sumnja da u njoj postoje dijelovi koji će otkriti akciju.
 

Uglavnom se formiraju specijalni timovi koji reduciraju informacije prema ostalim dijelovima sustava i na taj se način postižu određeni uspjesi. Slična je situacija i s drugim sigurnosnim izazovima, a posebice s organiziranim kriminalom. A to je samo dokaz da se neke bitne stvari u sustavu nacionalne sigurnosti nisu puno pomaknule i da je to ozbiljan proces s kojim se mora suočiti svaka vlast u regiji, pa tako i hrvatska.
Dada Zečić