ZAGREB, 17. lipnja - U povodu najnovijih događaja vezanih uz generala Antu Gotovinu u dijelu javnosti pojavljuju se žestoke kritike na račun bivše vlasti, posebice šefova obavještajnih službi jer, kako se tvrdi, 1998. godine nisu generalu Gotovini omogućili razgovor s haaškim istražiteljima. O tome smo razgovarali s predsjednikom HIP-a Miroslavom Tuđmanom koji je u to vrijeme bio na čelu HIS-a.

l Gospodine Tuđman, što se tada zapravo događalo?
- Kad je haaško tužiteljstvo 1998. počelo istraživati »Bljesak« i »Oluju« i kada je postavilo zahtjev za informativnim razgovorom s generalom Gotovinom, bivša je HDZ-ova vlada na prijedlog međunarodnih stručnjaka pokrenula pravni spor pred Haaškim sudom. S naše se strane tvrdilo da obrambene operacije »Bljesak« i »Oluja« nisu u nadležnosti Haaškog suda s obzirom na to da su vođene sukladno rezolucijama Vijeća sigurnosti kojima se Hrvatskoj priznaje suverenitet na cijelom teritoriju, iz čega proizlazi da su te operacije vođene unutar međunarodno priznatih granica jedne države koja je de facto vodila akciju protiv terorističkih, paravojnih postrojbi.

l Što se postiglo pokretanjem tog pravnog spora?
- Taj je postupak pred Haaškim sudom - a valja znati da je tužiteljstvo samo jedna strana u sporu - zablokirao, onemogućio da haaški istražitelji dalje istražuju, ispituju, a kamo li podižu optužnice vezane uz »Bljesak« i »Oluju« sve dok Haaški sud ne donese presudu u tom sporu. Bilo je dvojbi o tome, i s naše strane i s haaške, jednako kao i u slučaju subpoene kojom je tužiteljstvo tražilo da ministar obrane Gojko Šušak dođe svjedočiti u Haag i da je Hrvatska obvezna dati stotinjak dokumenata tom sudu. Kako je poznato, u slučaju te subpoene Sud je presudio da dužnosnici nisu dužni svjedočiti pred tim sudom i da država nije obvezna dati tih stotinjak dokumenata koje je tužiteljstvo tog suda tražilo, nego samo one koji su neposredno vezane uz određeni predmet. Takav rasplet se očekivao i u slučaju »Bljeska« i »Oluje«.
 

l Međutim, do toga nije došlo?
- Taj je pravni proces otvoren ali nikad nije dovršen. Naime, nova vlast, formirana nakon izbora 2000. godine, u Saboru je donijela rezoluciju kojom se jednostrano priznaje nadležnost Haaškog suda za »Bljesak« i »Oluju«. Tada dolazi i do nastavka istraga haaškog tužiteljstva koje više nije moralo čekati presudu Suda u vezi s tim dvjema akcijama. Stoga tek nakon godinu i pol dana, u ljeto 2001., dolazi do optužnica.
Prema tome, nije istina da Hrvatska i prije 2000. godine nije surađivala s Haagom, kako se uporno tvrdi, što je, uostalom, vidljivo i iz niza drugih pokazatelja, nego je osporavajući nadležnost tog suda za »Bljesak« i »Oluju«, išla u pravni spor s tužiteljstvom tražeći pravorijek Haaškog suda. Danas se pokazuje da je ta odluka bila ispravna jer se, s obzirom na promijenjene međunarodne okolnosti, uviđa da bi bio presedan suditi zapovjednicima obrambenih operacija koje su vođene unutar međunarodno priznatog teritorija. Posebice imajući u vidu kvalifikacije iz optužnica i protiv Gotovine i protiv Ademija koje su suprotne rezolucijama Vijeća sigurnosti, tako da i politički i činjenično cijelu stvar vraćaju natrag.

l Što podrazumijevate pod »promijenjenim međunarodnim okolnostima«?
- Ako bi general Gotovina bio suđen prema zapovjednoj odgovornosti, i to u obrambenom ratu koji se vodio u skladu s UN-ovim rezolucijama, bio bi to pravni presedan za moguće druge slučajeve optužnica prema zapovjednoj odgovornosti protiv nekih drugih zapovjednika koji su vodili operacije protiv terorizma izvan vlastitih zemalja. Poznato je da anglosaksonski pravni sustav počiva na presedanima, a prema tom sustavu funkcionira i Haaški sud. Nakon ratova u Afganistanu, Kosovu i sada Iraku, prilično su se promijenile međunarodne okolnosti. U vezi s tim ne trebam biti konkretniji.

l Stalno se spominje da Hrvatska sama nije procesuirala odgovorne za pojedina nedjela počinjena nakon tih akcija?
- Prema podacima iz 1999. godine objavljenima u Bijeloj knjizi, koja je dostavljena i međunarodnim institucijama, a dana je na uvid i hrvatskoj javnosti, vidljivo je da je tada podignuto 4000 kaznenih prijava, 2000 je procesuirano a od toga je 29 osoba osuđeno zbog ubojstava počinjenih nakon ovih operacija. I to na vrlo visoke kazne. Iz tog dokumenta također je vidljivo da je dva puta više ljudi osuđeno zbog nedjela počinjenih u obrambenim operacijama, 1492 osobe samo u tom razdoblju, dok je samo 726 osoba suđeno zbog zločina učinjenih u agresiji. Iz tih je podataka vidljivo da je pravna država funkcionirala, što je samo bio dokaz više da Haag ne dobije nadležnost nad ovim operacijama.

l Kako tumačite da se dio tih prigovora na račun bivše vlasti našao i u intervjuu koji se pripisuje generalu Gotovini?
- Prvo, ne znam je li taj intervju autentičan ili nije. Prema mom mišljenju, barem dvije trećine tog intervjua nisu autentične. No, o tome nemam dovoljno podataka da bih dao mjerodavan sud. Drugo, u tom i takvom intervjuu general Gotovina kaže da mu ne samo bivša nego i sadašnja vlast nije omogućila takav status kakav su imali generali Markač i Stipetić. Prema tome, ne može se zanemarivati i taj drugi dio odgovora.
Činjenice su, međutim, sasvim drukčije. U prvom slučaju je ondašnja vlada, kada je došao zahtjev za razgovor s haaškim istražiteljima, pokrenula sudski spor. Dakle, nije onemogućila razgovor generala Gotovine s istražiteljima, nego je čekala da Haaški sud donese pravorijek o tom sporu. Za to vrijeme bile su zbog pravnih razloga blokirane i istrage i optužnice.
Nova je vlada, međutim, najprije jednostrano dala Haaškom sudu nadležnost nad »Bljeskom« i »Olujom«, a nakon toga je, ako je suditi prema izjavama njihovih bivših koalicijskih partnera, pregovarala s glavnom tužiteljicom Haaškog suda Carlom del Ponte, ne samo o timingu kada će stići optužnice, nego i o političkoj prihvatljivosti pojedinih optuženika. To su činjenice iz kojih svatko može prosuditi kako se ponašala bivša, a kako sadašnja vlast.

Marko Barišić