Prije manje od godinu dana tvrdilo se kako Hrvatska još nije spremna jedno »tradicionalno muško ministarstvo« prepustiti ženi. Štoviše, za ženu koja se drznula otići u njega, govorilo se da je politički žrtvovana, čak i da je u nemilosti vlastite stranke i njezina predsjednika. U međuvremenu, situacija se drastično izmijenila, a u samo 11 mjeseci Hrvatska je zaboravila i tu priču i sumnje da se najteži dio vojne reforme može provesti u manje od godinu dana. O stanju koje je zatekla u Ministarstvu obrane, o novim projektima i rezultatima postignutim u reformi obrambenog sustava, za Vjesnik govori potpredsjednica Vlade i ministrica obrane Željka Antunović.

• Kako iz današnje perspektive gledate na spekulacije o tome da ste politički žrtvovani imenovanjem za ministricu?
– Moram reći da to nije bio prvi put da se o meni pokušalo govoriti na takav način. Najvažnije je da se radilo o još jednom »pucnju u prazno«. Uostalom, odluka premijera Račana da mene predloži za ministricu obrane i rezultati mog rada u MORH-u najbolji su odgovor onima koji su tvrdili da sam politički žrtvovana. U Ministarstvo obrane ušla sam s podijeljenim razmišljanjem. Priznajem, u svoju sam odluku ukalkulirala visok rizik i otprilike 50 posto šansi davala sama sebi da ću uspjeti.
Pobijedila sam i sebe i za sebe. Pobijedila sam za sve one koji su u mene vjerovali i hrabrili me. Drago mi je, ne samo zbog sebe, već i zbog Oružanih snaga i Ministarstva, kojima sam, nadam se, pomogla da se pokrenu i unijela ponešto »dobrih vibracija«.
 

• Najviše se sumnjalo, pa i strahovalo, može li MORH smanjiti broj osoblja s obzirom da je riječ o socijalno osjetljivom potezu. Koliko je taj strah bio opravdan?
– Ako mislite na strah i oprez da ne napravimo neki krivi potez, mogu reći da su i jedan i drugi bili više nego opravdani. Proces smanjenja broja osoblja zato smo i započeli uz punu pažnju i uvažavanje njegove osjetljivosti. Najprije smo definirali najvažnije, a to su kvalitetni instrumenti zbrinjavanja i nadoknađivanja onog što se gubi odlaskom iz vojske. Utvrdili smo pravila ponašanja i kriterije, a zatim strogo poručili da se tih kriterija valja pridržavati čak i onda kad zbog njih moraju otići neki koje bismo rado zadržali. Nažalost, drugog načina nije bilo. Uvođenje strogih principa donijelo nam je rezultate i to toliko dobre da su i najveći optimisti danas iznenađeni onime što smo uspjeli napraviti.
Što hoću reći? Na početku reforme suočili smo se sa skepticima s jedne, i s pretjeranim optimistima s druge strane. Danas, međutim, i najveće optimiste iznenađuje broj od gotovo 6000 dragovoljnih zahtjeva za izlazak iz vojske. Nažalost, među njima su i neki koje bismo rado zadržali, no otišli su zato jer su im drugdje ponuđeni bolji uvjeti. Naša zadaća zato sutra neće biti da tražimo od ljudi da ostanu, naš cilj mora biti da to postignemo tako da im u vojsci osiguramo bolje uvjete.

• Kako u inozemstvu gledaju na rezultate postignute u reformi Hrvatske vojske?
– Brzinom i efikasnošću fascinirali smo eksperte i političare NATO-a, a što je još važnije, utihnuli i skeptike koji su sumnjali da Hrvatska to može napraviti. MORH je ovim pozitivno djelovao i prema sebi. Sustav je konačno počeo vjerovati u vlastite sposobnosti. Ne tako davno, malo tko je vjerovao da će ono o čemu se dugo priča, uopće postati stvarnost. U međuvremenu, vjera pojedinaca u vlastite mogućnosti iz dana u dan je sve više rasla. Obilazeći postrojbe susretala sam ponajprije pozitivna iskustva, i na to sam danas iznimno ponosna.

• Slažete li se da se prekretnica, pa i znak da će preustroj MORH-a doista započeti, zbila početkom ove godine, kad je u mirovinu otišao veći broj časnika?
– Tog su trenutka svi doista shvatili da se zakona namjeravam pridržavati striktno i do kraja. U tom smislu, može se govoriti o nekoj vrsti prekretnice. Do tada se, naime, mislilo da samo govorim, ali da zapravo nemam ozbiljne namjere. Neki su čak smatrali da će biti dovoljno ako me pokušaju uplašiti rečenicom o navodnom narušavanju stupnja obrambene sposobnosti Oružanih snaga u slučaju umirovljenja. Nadali su se da bih, nakon toga, mogla odustati, kako od umirovljenja tako i od drugih važnih odluka o kojima je ovisio početak preustroja. Početkom godine, međutim, postalo je jasno da ni u kojem slučaju neću odstupiti od zakona i dogovorenih kriterija.
Bila je to prekretnica u psihološkom smislu, no dogodilo se još nešto vrlo važno. Iz Oružanih snaga su otišli vrijedni ljudi, ali sustav je i dalje nastavio funkcionirati. Pokazalo se da Hrvatska ima dovoljno sposobnih ljudi u vojsci i da zapravo nitko nije nezamjenjiv. Štoviše, ono što prije nije uvijek najbolje funkcioniralo, a mislim na suradnju na relaciji Predsjednik – MORH, Vlada – danas funkcionira vrlo dobro. Ta je suradnja danas bazirana na jasnim pravilima i na međusobnom uvažavanju i poštivanju. Zato sam iznimno zahvalna i predsjedniku Stjepanu Mesiću i premijeru Ivici Račanu.

• Što bi se dogodilo da je početak vojne reforme Hrvatska odgodila još za koju godinu, »za neka bolja vremena«?
– Da nismo krenuli sada, negativni efekti rasli bi geometrijskom proporcijom. Preustroj je godinama bio odgađan, a ozbiljna opasnost prijetila zbog blokiranja procesa modernizacije. Svemu tome valja dodati stalno smanjivanje vojnog proračuna i da početkom godine nismo napravili radikalan rez, rezultat bi bilo ozbiljno ugrožavanje spremnosti sustava. Ovog trena hrvatski obrambeni sustav nije ugrožen, ali da nismo proveli najteži dio reforme, Hrvatska bi do kraja godine bila u ozbiljnim problemima. Ne treba zaboraviti ni to da su nam vrata NATO-a bila odškrinuta, no reforma je kasnila. Tek smo se 2000. počeli baviti poslovima standardizacije potrebne za priključenje Savezu. Dakle, i vrata NATO-a počela bi nam se polako zatvarati da nismo pokrenuli reformske procese. Posao koji je Ministarstvo obrane napravilo do sada , teško je mjerljiv u kunama ili eurima, ali ako je mjerna jedinica budući razvoj Hrvatske, onda je taj iskorak ogroman.

• Nije sve isprva išlo tako glatko. Jesu li Vas iznenadili pokušaji blokiranja reforme tvrdnjama da je riječ o udaru na Domovinski rat i na hrvatske branitelje?
– Iskreno govoreći, slutila sam da bi se na toj osnovi mogao pokušati stvoriti konflikt. Nisam očekivala konflikt kod promjena u vojnom vrhu, 31.prosinca prošle godine, ali sam predviđala moguće pokušaje stvaranja podjela u vojsci kroz manipulacije oko Domovinskog rata. Zato je jedna od prvih poruka koje sam uputila ljudima u sustavu bila da podjele neću dopustiti i da me neće uvući u situaciju u kojoj ću morati birati strane. Učinila sam to zato jer smatram da je dijeljenje ljudi u MORH-u – na one koji su navodno iz Domovinskog rata i one koji to navodno nisu – čista izmišljotina.
Takve podjele u pravilu izmišljaju neki političari. Na taj način pokušavaju zloupotrijebiti sustav obrane za vlastite političke interese, no dok sam ja u MORH-u, toga neće biti. Protiv toga ću se boriti. Priznajem podjele samo na one koji hoće i znaju, i na one koji neće i ne znaju. Za mene su svi sudionici Domovinskog rata – hrvatski branitelji, bez obzira tko je gdje i koju školu završio. Uostalom, ako baš hoćete, u koju bi skupinu trebali upasti mladi ljudi koji će danas ući u sustav?

• Kakva je danas situacija, »stanuje« li danas politika u Oružanim snagama?
– Moram priznati da me u trenutku kad sam došla u Ministarstvo, u njemu dočekala prilično uredna situacija. Dio vojnog sustava možda nije prepoznavao da se njime manipulira izvana, no velike politizacije zapravo nije bilo. Od 2000. godine do mog dolaska, u Ministarstvu je, želim naglasiti, puno toga napravljeno. Vjerujem, zapravo, da je depolitizaciji vojske doprinio oštar i nedvosmislen potez predsjednika Mesića kad je jedna veća skupina časnika umirovljena u trenutku kad je prešla iz vojnog u područje dnevne politike. Kad sam ja došla u MORH, vojni je vrh bio više nego svjestan da, ako želi graditi svoju profesionalnu karijeru, nikako ne može sudjelovati u dnevno-političkim zbivanjima. Svi su mi oni i izravno kazali da ih politika ne zanima i da su njihov predmet interesa isključivo vojni poziv i profesionalno bavljenje Oružanim snagama.

• U obraćanjima pripadnicima Oružanih snaga i službenicima Ministarstva, u zadnje vrijeme ipak ističete potrebu nastavka depolitizacije vojske.
– Točno, no radim to zato jer Hrvatska ulazi u izborno razdoblje. U njemu će političari opet živnuti i vjerojatno pokušati još jednom ući u vojne strukture. Zato upozoravam, što ću činiti sve dok ne stvorimo bolje uvjete za profesionalno djelovanje ljudi u odorama. Tek tada će, naime, hrvatski vojnici, dočasnici i časnici, na konkretniji način moći prepoznati da njihova budućnost ne ovisi o dobroj volji političara, nego isključivo o rezultatima vlastitog rada.

• Zašto ste u zadnjih godinu dana pokrenuli cijeli set usporednih projekata? Zar smanjenje broja osoblja nije bio dovoljno težak zadatak?
– Slažem se, trpanje na leđa još više posla nekima možda izgleda kao suludi potez. Realnost je, međutim, posve drugačija. Gledajući obrambeni sustav u cjelini, svi projekti koje smo pokrenuli bili su gotovo jednako važni. Moramo krpati sve »crne rupe« kroz koje odlazi proračunski novac, a najveća »crna rupa« bili su troškovi zgrada i nekretnina koje vojska ne koristi. Držanje objekata s desetak vojnika, neiskorišteni hektari zemljišta, skupe nekretnine, visoka komunalna naknada, fiksni troškovi energije – sve je to godinama opterećivalo sustav MORH-a. Te troškove jednostavno više ne možemo izdržati. Najprije iz sustava izdvajamo ono što je godinama zjapilo prazno ili skoro prazno, a potom i neke vojne objekte u većim gradovima.

• Što će odluka da vojska napusti veće gradove značiti za vojni proračun? Hoće li se time otvoriti prostor za dodatne uštede?
– Odluka o premještanju vojske u manje sredine, za proračun MORH-a neće znači gotovo ništa, no značit će za cjelokupan razvoj države. Stručne studije pokazale su da vojska opterećuje razvoj velikih gradova. Veliki gradovi privlače različite gospodarske djelatnosti, a vojska im, u tom smislu, predstavlja prepreku. Ministarstvo, stoga, oslobađa skupe i vrijedne prostore u velikim gradovima jer time želimo potaknuti nastavak njihova gospodarskog razvoja. Nedavno smo pravosuđu ustupili dvije vojarne u zapadnom dijelu Zagreba. Na taj način rješavamo jedan od njihovih ključnih problema – nedostatak prostora. U isto vrijeme, MORH smanjuje svoje troškove i taj prostor dobiva mnogo važniju funkciju. Lijepo je ovih dana čuti i Riječane kad kažu da im se počeo ostvarivati davni san. Trsatska vojarna prevrijedan je gradski prostor da bi ga koristila samo vojska. Gdje ćete veće koristi od toga što će ona uskoro postati središte obrazovanja i zdravstva.

• Dobro, nećete valjda dijeliti zgrade, a da prije toga ne tražite određena jamstva da će one biti kvalitetno iskorištene?
– Nipošto. Ni na kraj pameti nam nije da imovinu dijelimo »šakom i kapom«. Na tom ćemo području insistirati na preciznim uvjetima i baš smo zato dosad ustupili samo prostore za koje postoje poznati projekti. Objekte koji se mogu iskoristiti za opće dobro pokušat ćemo dati što brže, no ako nekretnine idu za komercijalnu namjenu, insistirat ćemo na nadoknadi, »svađat« ćemo se i s gradonačelnicima, ako bude potrebno. Moram napomenuti da sam na početku mandata u MORH-u otvoreno rekla kako bi bilo pošteno da – od prostora koje ustupimo za komercijalne svrhe – vojska nešto dobije i natrag. Sredstva će svakako ići u državni proračun, no bilo bi dobro da se od komercijalizacije vojnih nekretnina, nešto više novca vrati u HV. Tako ćemo skratiti vrijeme potrebno za modernizaciju.
Vojska ne ugrožava turističku sezonu

• A kamo će vojska, što će njezin dolazak značiti za manje sredine?
– Vojska će se smjestiti tamo gdje će moći slobodnije vježbati i biti bliže poligonima. Moramo tražiti rješenje za brzi izlazak iz gradova, ne samo zbog sebe, nego zbog gospodarskog razvoja čitave Hrvatske. U manje sredine ona će donijeti dosta toga. Sredinama koje nisu toliko atraktivne gospodarstvu, dolazak vojske donijet će sigurne prihode, dovoljno je samo spomenuti sigurne proračunske prihode, troškove komunalija i čitav niz uslužnih djelatnosti koje će se pokrenuti zbog potreba velikih vojnih instalacija. Već su sad zanimljive reakcije gradonačelnika iz tih sredina. Požuruju nas, htjeli bi da to učinimo što brže, što je razumljivo. Ljudi u tim sredinama očekuju da će im dolazak vojske donijeti izravnu korist.

• Osim ustupanja viška zgrada, jedan od brojnih kolosijeka po kojima MORH trenutno »vozi« jest i poticanje domaće vojne proizvodnje. O čemu je zapravo riječ?
– Vrlo jednostavno. Domaćim proizvođačima vojne opreme poslali smo jasnu poruku: Sve što mogu proizvesti, a potrebno je sustavu obrane, bit će u prednosti u odnosu na ostale proizvođače. Jasno, uz uvjet da njihovi proizvodi cijenom i kvalitetom zadovoljavaju predviđene standarde. Tu glasnu i jasnu poruku, koju se ranije očito nitko nije usudio izreći, domaći su proizvođači dobro prihvatili. MORH im ništa ne daruje, već im pruža šansu da pokažu što znaju. Naša je ponuda bila vrlo izravna i jasna. Precizno smo im kazali koliko njihovih kapaciteta trebamo. Drugim riječima, rekli smo im, ako ste u stanju proizvesti ono što danas treba Hrvatska vojska, imat ćete sigurno tržište.

• Kako komentirate rasprave koje se u zadnje vrijeme vode oko toga trebaju li Hrvatskoj vojne vježbe u jeku turističke sezone?
– Doista ne znam kome i zašto se u Hrvatskoj uporno pokušavaju širiti takve sulude rasprave. Više puta, Ministarstvo obrane je opovrgavalo takve insinuacije. Ovoga puta, osim što ponavljam da vojne vježbe ne ugrožavaju turističku sezonu, reći ću i sljedeće: Hrvatska vojska, kao i svake godine, pomaže u gašenju požara diljem jadranske obale. Osim iznimnog doprinosa gasitelja, kanaderi Hrvatskog ratnog zrakoplovstva su do 12. srpnja, samo ove sezone imali 199 naleta i izbacili tisuće tona vode na opožarena područja. Vojni hoteli i kampovi svojedobno su počeli raditi na tržišnim osnovama, no sve to, očito, ni približno nije zanimljivo kao izmišljena afera o vježbama koje zapravo ne postoje.
Ne znam, recimo, zašto posada helikoptera Ministarstva obrane koja svakodnevno spašava ljudske živote, na novinsku naslovnicu može doći samo ako se nekome učinilo da bi se posadu te letjelice moglo za nešto okriviti. Doista, ne znam zašto se to događa. Očito trebamo još više govoriti i hrabriti ljude koji rade u Oružanim snagama da češće javno progovaraju. Uostalom, jedna rečenica hrvatskog vojnika koji objašnjava zašto ide u misiju u Afganistan, vrijedi više nego stotinu mojih minuta kad govorim o istoj temi.

• Kad već spominjete Afganistan, je li točno da ste vrlo ozbiljno razmišljali o tome da posjetite naše vojnike u misiji u Kabulu?
– Točno je. Razmišljala sam o tome, ali put smo, nažalost, zasad morali odgoditi. Mislim da će se prva skupina ipak vratiti u Hrvatsku prije negoli se stvore uvjeti da ja odem tamo.

• Po tko zna koji put, u Hrvatskoj se intenzivno raspravlja o mogućem ukidanju vojnog roka. Kakav je Vaš stav o tome?
– Čini mi se da u Hrvatskoj sve ide prema takvoj odluci. S druge strane, bilo bi dobro da se prije konačne odluke jasno objasne i njezine posljedice. Naime, ukidanje obveznog vojnog roka nipošto ne znači da će izdaci za vojsku biti manji. Naprotiv, bojim se da to znači da će ti izdaci biti veći jer profesionalna vojska traži veća ulaganja od onih koje Hrvatska ulaže danas. Naravno, to nije i ne smije biti jedini argument zbog kojega bi se od ukidanja odustalo. U svakom slučaju, odluka o tome ne bi se smjela donositi na ulici. Bilo bi dobro da je donesu ljudi koji upravljaju državom, a ne da se oko toga politizira. Ta je odluka ključna za buduću obrambenu sposobnost Hrvatske. Ako ne budemo imali ročni sastav, morat ćemo imati visoko profesionalnu vojsku, ali i dodatni sustav koji će građane pripremati za moguće izvanredne situacije.

• Na kraju, gledajući s vremenske distance, biste li i danas prihvatili ponudu da budete ministrica obrane?
– Moj odgovor na to pitanje danas je puno sigurniji nego prije godinu dana. Ne samo da bih je prihvatila, nego bih se i otvoreno kandidirala za mjesto ministrice obrane. Uostalom, to ću i dokazati. Borit ću se da moja politička opcija pobijedi na izborima jer će to otvoriti prostor mojoj kandidaturi za ovo mjesto. Iz današnje perspektive, nakon odličnog iskustva u radu s ljudima u Oružanim snagama i MORH-u, otvoreno priznajem da želim odraditi jedan puni mandat u MORH-u. Ovih je godinu dana bilo prekratko vrijeme, no gotovo sam sigurna da ljudi u sustavu – ako to i ne budem ja – i ubuduće žele surađivati s osobom koja će raditi na način sličan mojemu. Upravo zato ću se i boriti za idući mandat.

• Vjerujete li da Hrvatska, upravo u tom, idućem mandatu ministra obrane, može postati punopravnom članicom NATO-a?
– Reći ću samo ovo: Da! Republika Hrvatska će sigurno – u idućem mandatu ministrice obrane – postati član Sjevernoatlanskog saveza.
Mile Franičević