ZAGREB, 17. kolovoza - S dr. Ivanom Cifrićem, profesorom socijalne ekologije na zagrebačkom Filozofskom fakultetom i ministrom prostornog uređenja, graditeljstva i zaštite okoliša u nekadašnjoj Gregurićevoj vladi razgovarali smo o ekološkim temama. Cifrić je autor nekoliko knjiga s tom tematikom, a posljednja, »Ruralni razvoj i modernizacija«, izašla je prije mjesec dana.

• Požari su i u našoj zemlji ovoga ljeta poprimili katastrofalne razmjere. Kako vi gledate na taj problem?
- Kao i prethodnih godina, tako su se i ovog ljeta požari očekivali, ali nažalost i ove godine preventivne pripreme su izostale. Gašenje požara bez pripremnih radnji na njihovu sprječavanju, iz godine u godinu, nije ništa drugo nego tapkanje u mjestu. Naravno, gasitelji zaslužuju dužno poštovanje. Ali, u tradicionalnom, seljačkom društvu bio je razvijen sustav prevencije: zemlja se obrađivala, održavali su se šumski prosjeci, kanali, korovišta su se u jesen ili u rano proljeće čistila. U žitorodnim slavonskim krajevima organizirale su se u selima noćne ophodnje, a u poljima su bili bunari. Sve je to radila seoska zajednica, ne čekajući da im država organizira sustav prevencije, a u mnogim selima osnovana su vatrogasna društva. Danas je sve to moguće tehnički bolje izvesti, ali je potrebna volja - i u lokalnoj zajednici, u tvrtkama, u državi. Sprječavanje požara ne smije biti prepušteno jednom sektoru (primjerice, vatrogascima) ili jednoj razini (samo)uprave - općinskoj, županijskoj ili državnoj - uključujući svakako šumarstvo i vodoprivredu. Potreban je sustav. Ako želimo korist od turizma, ne možemo samo pripremati krevete, graditi apartmane ili prodavati postojeće nekretnine, koje imaju vrijednost i zbog svog položaja. Jer, koliko vrijedi neki hotel na obali bez okoliša? Okoliš, prirodni i kulturni, za korisnike je pozicijsko dobro, pa se prema njemu treba odgovorno odnositi.
 

• Kako gasiti požare na teško pristupačnim terenima?
- Vrlo je teško gasiti vatru na nepristupačnom terenu i kanaderima. Možda bi se u dugoročnoj strategiji razvoja, ako je turizam uistinu jedna od glavnih strateških grana, moglo razmišljati o dovođenju vode na uzvisine i postavljanju cjevovoda. Moguće je izgraditi i vodospremnike s određenom količinom vode koji bi bili cjevovodima spojeni s morem i s hidrantima, kao u naseljima. Na morskoj obali bi se brzo postavile potisne pumpe koje bi u slučaju potrebe tiskale vodu za gašenje. Sve se to može prikladno ukomponirati u krajolik. To ne isključuje postojanje profesionalne vatrogasne službe niti upotrebu druge tehnike, odnosno kanadera i helikoptera za gašenje. Sve to, naravno nije moguće postići preko noći niti je namijenjeno političkoj kampanji neke stranke u četverogodišnjem mandatu, nego se to radi zbog zaštite nacionalnog teritorija - kao općeg dobra i zbog povećanja nacionalne sigurnosti.

• Jesu li veći problem nekažnjavanje odgovornih osoba za razne ekološke incidente ili su kazne za to preniske?
- Dvadeseto stoljeće oblikovalo je i ozakonilo ideju o zločinu protiv čovječnosti i čovječanstva, dokazavši to u Nürnberškom procesu, ali nije uspjelo oblikovati normu da postoji zločin protiv prirode. Možda će čovječanstvu to uspjeti u ovom stoljeću. Problematično je to što se okoliš, odnosno priroda, shvaća kao nešto što će se samo po sebi oporaviti, pa se prema njemu nemarno odnosimo. Također, problematično je i to što naš zakon ne poznaje »ekološki zločin« ili »zločin protiv prirode« - ekocid, što bi trebalo biti kazneno djelo. Kod nas se zato zagađenje neke rijeke ili potoka prevrtanjem cisterne mazuta, pa i s većim posljedicama, tretira kao (prometni) prekršaj s materijalnom štetom. Naravno šteta se odnosi na cisternu i gorivo, a ne na okoliš! Nije u pitanju samo sporost reagiranja nadležnih službi, nego i zakonom određena načelna pozicija djela, a time i postupak. Zato se govori o ekološkim incidentima, kojih su počinitelji najčešće »nepoznati«.

• Je li se političari previše oglušuju na upozorenja i savjete stručnjaka za ekološka pitanja?
- Smatram da struka u ekološkoj domeni nije sporna, nego je nedostatna politička volja. Ne zaboravimo i to da se ljudi u nadležnim inspekcijskim i drugim službama katkad ponašaju po onoj »veži konja gdje ti aga kaže«, čuvajući radno mjesto. To se odnosi i na devastiranje prostora bespravnom gradnjom. Previše je bilo rupa u prostornim planovima. Ili ih nema ili se dugo usvajaju, a u međuvremenu nastaju nove situacije na terenu. Još u vrijeme Domovinskog rata, u ministarstvu kojem sam bio na čelu, pripremao se popularno zvan zakon o legalizaciji bespravno izgrađenih objekata s obveznom naknadom vlasnika koja bi omogućila izradu prostornih planova i komunalne infrastrukture. Stvar je stavljena ad acta, a danas se o tome ponovno govori, i to nakon što se bespravna gradnja povećala bar za 40 posto. Nositelji vlasti ne bi smjeli zaboraviti da vlast nije samo slast, nego teret odgovornosti i borbe za opće dobro svih - građana i društva - sadašnjih i budućih generacija.

Biljana Bašić