Šef najmlađe parlamentarne stranke govori o 
SDP-u i HDZ-u, ekonomskoj krizi, radničkim pravima 
i o tome tko je kriv za propast Hrvatske

Dragutin Lesar nakon razlaza s HNS-om neko je vrijeme u Saboru bio nezavisni zastupnik poznat po tome što ne štedi ni opoziciju ni vladajuće. Nekadašnji sindikalni vođa upravo je osnovao vlastitu stranku i nastavio s otrovnim napadima na sve one koji, po njegovu mišljenju, ne rade dovoljno na zaštiti radničkih prava, koji dopuštaju pljačku nacionalnih bogatstava. Njegova stranka Hrvatski laburisti – stranka rada, najnovija je politička organizacija u Hrvatskoj i ima jednog saborskog zastupnika – njega. U razgovoru za Obzor pokušao je objasniti što u Hrvatskoj znači laburizam i zašto je baš on danas jedini pravi tribun obespravljenih radnika te koji su razlozi impotencije ljevice.
 

 Što su to hrvatski laburisti?

– Politička stranka koja se zalaže za rad i radnike, one koji žive od svojeg rada. Njezini su osnivači, najvećim dijelom, građani koji do sada nisu bili ni u jednoj političkoj stranci niti politički aktivni. Spojile su nas tri točke: nezadovoljstvo stanjem u državi, vlašću, politikom i društvom u cjelini, to što ne vidimo da ima alternative postojećima, i treće, većina nas osnivača je na svojim područjima pokušala stvari mijenjati. Kada smo pronašli te tri točke koje nas povezuju, odlučili smo nešto napraviti. Počeli smo pisati program s jasnim ciljem da osnujemo stranku koja će promicati i štititi interese onih koji žive od svog rada. Nije to klasična radnička stranka, među osnivačima su radnici, seljaci, nezaposleni, obrtnici, umirovljenici, sveučilišni profesori, novinari, slobodne profesije... U vrlo kratkom vremenu smo usmenom predajom uspjeli okupiti 124 osnivača, u nekoliko sati, putem interneta, dobili smo gotovo 200 pristupnica. Sada se i ne usuđujem otvoriti “inbox” jer znam koliko me pisama čeka. Osnivači dolaze iz devet županija, jučer smo imali pokriveno 13 županija. Idući tjedan imenovat ćemo povjerenike za još četiri-pet županija. Njihova je zadaća da do rujna osnuju županijske podružnice.

Rekli ste da su hrvatski laburisti stranka onih koji žive od svoga rada i koji su nezadovoljni sadašnjom vlašću. Pa i premijerka živi od svoga rada. Tko to u Hrvatskoj, osim nekoliko rentijera, ne živi od svoga rada?

– Premijerka ne živi od svoga rada, nego od funkcije, baš kao i ja. To nema veze s radom. Želimo li karikirati, možemo reći da je i nerad nekakav rad. Mi smo definirali da je rad društvena djelatnost za koju se dobiva naknada od poslodavca. U Hrvatskoj je legitimno reći da imamo rad i radnike koji su vlasnici svoga rada. No s druge strane nastaje problem. Svi priznajemo da imamo kapital i da smo u kapitalizmu, ali nemamo kapitaliste, ako ste to primijetili. Nitko nikada nije priznao da je kapitalist. Izmislili smo riječi poduzetnik, poslodavac, sve samo ne kapitalist.

Dobro, ali što ćemo kad ih identificiramo?
– Lakše ćemo se razumjeti i razgovarati. Znat ćemo tko je s druge strane i da taj pokušava, legitimno, braniti svoje interese i kreirati pravni sustav koji će mu koristiti. Također, legitimno je da se naša stranka ili sindikat pokuša izboriti za svoju poziciju. Problem počinje od poštenja, jer ne može se graditi uređeno, pravedno i dobro društvo ako je normalno radniku ne isplatiti plaću. U Hrvatskoj je postalo poželjno radniku ne isplatiti plaću. Više je od 70 tisuća ljudi koji rade, a ne primaju plaću! I nikome ništa. Postalo je poželjno ne prijaviti radnika, jer 200 tisuća ljudi radi u sivoj zoni. Postalo je poželjno ne plaćati doprinose radnicima. Takvi menadžeri dobivaju nagrade, Zlatne kune, Zlatne medvjede, svakakve zlatne životinje.

Tko od nagrađenih ne plaća doprinose?

– Ako sam dobro pratio, od 1994. godine punih 82 posto onih koji su proglašavani menadžerima godine danas su u Remetincu ili su u Remetincu bili u međuvremenu.

Da, ali nisu završili u Remetincu zbog neplaćanja doprinosa.

– Da, jer u Hrvatskoj, za razliku od Rusije, nije kazneno djelo radniku ne isplatiti plaću. Kazneno je djelo samo ako poslodavac kaže da neće dati plaću. Kaže li da će je dati, ali da sad nema, to je u redu. Kad sam zatražio podatke o tom kaznenom djelu, pokazalo se da imamo samo jednu jedinu presudu. Država ih je uhitila jer su potkradali nju, a ne radnike

 Rekli ste da je SDP poput vašeg seksualnog života – aktivno suzdržan. Kao da ste imali neka velika očekivanja od njega koja nisu ispunjena, kao da vas je razočarao.

– Nisam pozvan ocjenjivati SDP, osim kao saborski zastupnik. A u Saboru su me esdepeovci doista razočarali. Imaju 56 mandata, raspolagati s tolikom snagom u parlamentu, a biti toliko mlak, toliko nevidljiv, toliko kompromiserski nastrojen u svakom kriznom trenutku za vladajuće. Koje uvijek spašavaju ili šutnjom ili kompromisom.
 

Vidite li se na mjestu premijera?

– Ne. Čovjek treba biti objektivan. Tek smo osnovali stranku. Usto, ne vjerujem da sam sposoban za posao premijera.

Koji je onda vaš cilj?

– Želim predati liste u svim izbornim jedinicama. Želim kazati biračima da nećemo u vlast pod svaku cijenu. S HDZ-om u koaliciju nećemo nikada. Ne možemo u vlast s onima koji su prodali sve što su mogli, koji su namjerno u Hrvatsku poštansku banku postavili kriminalno nesposobne ljude da bi dokazali da država ne može biti dobar gospodar, a to je laž.
 

Želite li time reći da treba uhititi cijelo vodstvo HDZ-a?
– Ne. Kolektivna odgovornost je loša. Treba promovirati osobnu odgovornost. Na prvome mjestu odgovorni su ministri. Kada je otkrivena afera u HAC-u, ministar Kalmeta tvrdio je da ne može sve znati. Za mene je on odgovoran što nije otkrio ono što su mediji otkrili. Ne znam ni jednog direktora javnog poduzeća kojim je vlada nezadovoljna. Zato je za HEP kriva Jadranka Kosor jer je za predsjednika uprave imenovala Begovića, koji je bio predsjednik Nadzornog odbora i koji je trebao znati što se u HEP-u događa. Begović me više ne zanima jer je premijerka rekla da je on dobro obavljao svoj posao.

Mislite li da SDP može pobijediti na sljedećim parlamentarnim izborima?
– Moram paziti kako biram riječi.

To vam baš i nije svojstveno.
– Da bi netko na izborima pobijedio i preuzeo vlast, mora to željeti.

Želi li SDP to zaista?

– Da bi netko u drugima zapalio strast, mora imati tu strast.

Hoće li radnici, koje vi zastupate, izaći na ulice i tako se izboriti za svoja prava?

– Radnici su već počeli izlaziti na ulice. No njihov izlazak na ulice odnosi se samo na konkretan slučaj. Brine ih konkretno poduzeće, konkretna plaća, konkretan poslodavac. Razumijem ih jer su u očaju izašli van. No ne postavljaju zahtjeve za mijenjanje sustava. Kao i seljaci, traže sustav u kojem se neće moći krasti. Tek kada se na ulici postave zahtjevi za promjenom sustava, vlast će se početi bojati.

Hoće li se vaša stranka na barikadama boriti za radnička prava?

– Da, da, da! Ako će barikadama trebati mijenjati sustav i prisiliti ove da odu, onda ćemo biti i na barikadama. Ova se vlast ne boji razjedinjenih radnika. Bude li to jedini način borbe za radnike, spreman sam i za barikade.

Ne bojite li se državne represije. Država može biti gadna prema onima koji pokušavaju rušiti vlast na ulici?
– Represiju sam preživio devedesetih. Gore od toga ne može biti.