U četvrtak 20. svibnja održana je Izborna skupština Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Birali su se novi članovi Akademije, pridruženi i dopisni članovi. No, Izbornu je skupštinu ovoga puta obilježio niz negativnih primjedbi statutarne prirode i nemili incident, na kojem je Akademik Velimir Pravdić prozvao potpredsjednicu Akademije, uglednu znanstvenicu Alicu Wertheimer-Baletić za nepotizam jer joj je suprug bio na popisu kandidata za novog člana Akademije u Razredu za društvene znanosti.
I to je poslije pokrenulo cijeli niz polemika, optužbi, primjedbi, replika, sugestija. Akademik Ivo Šlaus pokušao je vrlo konkretnim primjedbama smiriti duhove i upozoriti na neke propuste koji u Akademiji očigledno postoje duži niz godina.

• Prokomentirajte malo neugodne scene s Izborne skupštine HAZU? Rekli ste mi prije da takav slučaj još nije zabilježen u povijesti Akademije.
– Izborna je skupština bila radna, a ne svečana sjednica, na kojoj mora doći do izražaja cijeli spektar različitih mišljenja. Budući da se radilo o izboru novih članova Akademije, i to ne malog broja, bilo je prirodno da dođe do razlike u mišljenju. Ono što je tad došlo do izražaja više no prije mogli bismo kolokvijalno nazvati »sukob dviju kultura«.
O sukobu dviju kultura, prirodoslovno-medicinsko-tehničke i humanističke, govorio je prije 50 godina C. P. Snow. Podjela na dvije kulture inkompatibilna je sa suvremenim svijetom, a pogotovo s Akademijom. Primjerice, fizičar koji radi na vrlo skupim mjerenjima u skupinama s više od 100 znanstvenika, očigledno mora nešto znati o ekonomiji i sociologiji, a suvremeni pravnik mora znati o patentima i intelektualnom vlasništvu.
Izbor za nove članove Akademije započinje prijedlozima razreda i znanstvenih institucija. Svaki razred želi da njegov član bude izabran. Izbore, međutim, provodi Skupština Akademije.
 

• Kako komentirate slučaj s akademkinjom Wertheimer-Baletić?
– Smatram da rasprava nije odraz osobnih sukoba. Međutim, jasno je da ima nedorečenosti u našem Statutu, sukoba između Statuta, Pravilnika i prakse. To treba mijenjati, ali znamo da ne možemo imati novi statut odmah, proći će više od pola godine, a možda i godina dok dobijemo novi statut. Zakoni nisu savršeni i njih stalno treba mijenjati i usavršavati, ali i ponašanjem prevladati slabosti zakona.

• Postoji li diskriminacija žena znanstvenica u Akademiji? Mislite li da je sedam posto žena u našoj krovnoj instituciji u odnosu prema 140 članova dovoljan broj? Prof. Wertheimer-Baletić prva je žena potpredsjednica u povijesti naše akademije.
– Mislim da u našoj akademiji ne postoji diskriminacija žena znanstvenica. Dapače, mislim da je tu Hrvatska na neki način u znatno povoljnijem položaju nego neke druge zemlje. Postotak žena u drugim akademijama približno je jednak onom u našoj. Bilo bi jako loše da žene ulaze u bilo koju djelatnost prema nekoj »kvoti«. Mislim da u znanosti nije važno je li znanstvenik žena ili muškarac, važno je da radi dobru znanost i da je međunarodno priznat. Kad pogledate Akademiju i broj svih znanstvenih savjetnika i profesora, postotak žena manji je nego u običnoj populaciji. Na Sveučilištu isto tako taj postotak nije veći od 20 posto i stoga se ne može očekivati drukčije u Akademiji. Mi bismo morali birati ljude koji su eminentni znanstvenici.

• Nema diskriminacija žena, a ima li nepotizma?
– U radu ga nema, a trebalo bi ga izbjeći pri izboru članova. Jedan od načina da se to ostvari jest provođenje osnovnog načela Akademije da se članovi biraju na Skupštini, a ne da Skupština samo potvrđuje prijedloge razreda. Nepotizam se rađa kada je riječ o privilegijama i novcu, i zato sam predložio da se ukinu svi funkcionalni dodaci u HAZU. Mislim da bi trebalo ubuduće isključiti mogućnost da nam se po razredima predlaže po jedan kandidat za jedno mjesto. Trebali bismo imati barem dva ili tri kandidata za svako slobodno mjesto.

• »Deklaracija o znanju« vidi HAZU kao lučonošu, vodiča promjena, koji će Hrvatsku, utemeljenu na znanju, odvesti u Europu. Kako će to Akademija učiniti?
– Hrvatska akademija želi Hrvatsku temeljenu na znanju, stoga i Akademija mora sebe prilagoditi tom posebnom zadatku voditelja tog procesa. Jučerašnja je sjednica bila burna, mislim upravo zato što je izbor novih članova bitan za provedbu tog zadatka, a ni vi ni možda mnogi drugi to niste očekivali od nas. Ako mislimo biti pokretačka snaga društva – jer smo tako naveli u našoj deklaraciji – odnosno Hrvatska temeljena na znanju, onda Akademija i svaka njena članica i svaki njen član moraju biti iznimno aktivni i u Hrvatskoj i u svijetu. Možemo postaviti pitanje zašto da Akademija vodi projekt Hrvatske bazirane na znanju? Jer je ona sastavljena od ljudi iz svih znanstvenih disciplina i iz svih grana umjetnosti. To su potom ljudi koji su došli do osobnog vrhunca, u društvu koje Akademiju percipira kao vrhunsku instituciju i jučer smo bili na rubu toga da svoj dignitet ugrozimo. Ali smo na kraju izašli kao pobjednici. Mislim da bismo puno više izgubili na dignitetu da se o svemu što je jučer javno rečeno, pričalo po kuloarima u Akademiji. Jer znajte da znanosti ne samo što ne smeta hereza, nego je i ona sama potiče.

• Irski je model ostvaren zahvaljujući nacionalnom konsenzusu. Što je s našim konsenzusom, prije svega političkim. Pa, imamo li ga?
– Mislim da u Hrvatskoj postoji politički konsenzus o važnosti znanosti. Ono što je teško jest kako to provesti. Otvoren je cijeli niz problema. Premda postoje modeli u svijetu koje bi se moglo primijeniti, niti jedan od tih modela mi ne možemo jednostavno kopirati. Nedvojbeno je da ima dobrih ideja, primjerice, da napravimo ono što su napravile Irska, Australija i Kanada, a to je da »izvoze« obrazovanje. U Australiju dolaze ljudi na školovanje i to plaćaju. Eto, tako bismo i mi morali naći neki sličan »izvozni« proizvod. Članovi HAZU moraju biti u svijetu poznati. Mi jednostavno moramo neprestance biti u aktivnoj interakciji sa svijetom, u smislu kompeticije, a to znači stalne promjene, a one nisu nimalo lake.
Imamo institucije u Hrvatskoj čiji suradnici znanstveno istražuju, što znači potiču promjene, kao što su sveučilišta, akademije i instituti, ali su te institucije inertne i protive se promjenama. Čovjek zapravo ne voli promjene, poglavito ako njegova pozicija nije izravno ugrožena. Međutim, radoznali smo, a radoznalost vodi i promjenama.
Svaka promjena uvijek sa sobom nosi određeni rizik, dakle moramo biti oprezni. Za svaku promjenu treba hrabrosti. Treba snagom intelektualnog autoriteta voditi Akademiju, kako unutar Akademije tako i u odnosima s ostalim svjetskim akademijama. Naime, vrlo je bitno da znanstvenik bude suočen sa svijetom jer naši su vrhunski znanstvenici na svjetskoj razini.
Lidia Černi