S ministrom vanjskih poslova Miomirom Žužulom razgovarali smo o odnosima SAD-a i Hrvatske, sudjelovanju hrvatskih vojnika u međunarodnim misijama, hrvatskoj perspektivi nakon NATO-ova sastanka u Istanbulu te o budućnosti hrvatske diplomacije.

• Kako biste ocijenili odnose Hrvatske i SAD-a s obzirom na izjave zamjenice pomoćnika američkog državnog tajnika Kathleen Stephens u »Vjesniku« da od Hrvatske očekuje snažniju suradnju glede Iraka i neizručenja Međunarodnom kaznenom sudu (ICC)?
- Činjenice je da je ona to izjavila, no isto tako je i činjenica da su odnosi Hrvatske i SAD-a jako dobri, s dobrom perspektivom. Naravno da ima dosta pitanja na kojima smo spremni zajednički raditi. Jasno je da nakon NATO-ova summita u Istanbulu globalna antiteroristička koalicija dobiva jasnije konture u kontekstu NATO-a. Dio summita rezerviran za partnerstvo dobrim je dijelom bio posvećen Afganistanu. Hrvatska je tamo prisutna. Za većinu zemalja, pa tako i za Hrvatsku, iskazano je mišljenje da je potrebno jače uključivanje. Mi o tome još nismo razgovarali, ali vjerojatno hoćemo. S Amerikom ćemo intenzivirati politički dijalog u kontekstu Jadranske povelje, u koju su uključene Hrvatska, Makedonija, Albanija i SAD. Jasno je da NATO prihvaća takav pristup ovim državama. Svaku će se državu procjenjivati pojedinačno, to je u završnom dokumentu istanbulskog summita potpuno jasno, ali se ipak daje jedna potpora pristupu Jadranske povelje.
 

• Nisu baš svi sretni zbog Jadranske povelje. Može li se Hrvatskoj dogoditi da postane talac ostalih zemalja koje su objektivno iza ne u smislu napretka?
- Mislim da time ne treba opterećivati. To su dvije nama prijateljske države, imaju iste ciljeve. Činjenica je da postoji različita brzina približavanja, točnije, da je Hrvatska u nešto boljoj poziciji. No, svaku će se državu procijeniti pojedinačno. S druge strane, smatram da će i razmišljanje NATO-a biti donekle različito. Kad bih ja mogao donijeti konačnu odluku, sugerirao bih NATO-u da u članstvo primi sve tri države. Hrvatsku zato jer će uskoro, sa završetkom sljedećeg ciklusa MAP-a, biti spremna, a Makedoniju i Albaniju zato što su na dobrom putu i jer bi se njihovim primanjem u NATO spriječio bilo kakav razvoj opasne situacije da se s Kosova širi u regiju. Kada se sve skupa uzme u obzir, mislim da će se regionalna uloga Hrvatske dobrano procjenjivati baš kroz to kakav ćemo ton davati u Jadranskoj povelji, jer smo u sljedećih šest mjeseci mi koordinatori.

• Tvrdite li i dalje da ste na summitu dobili upravo ono što ste očekivali. Ipak će se procjena hrvatske sposobnosti ocjenjivati tek na sljedećem NATO-ovu sastanku?
- Zadovoljni smo. Nije točna interpretacija da smo dobili manje. Dobili smo točno ono što smo tražili. Hrvatska će se procjenjivati prije. Procjena počinje sada i radit će se na razini ministara vanjskih poslova. To je ono što nam je odgovaralo, jer se do zadnjeg trenutka raspravljalo hoće li to biti na razini ambasadora ili ministara vanjskih poslova jer to daje veću snagu. S jedne će se strane raditi procjena provedbe MAP-a, a s druge, procjena na razini ministara vanjskih poslova može se napraviti već u svibnju sljedeće godine. Teoretski je moguće da već na toj procjeni dobijemo pozivnicu za primanje u NATO na sljedećem summitu. Uistinu smo zadovoljni rezultatima summita. Nitko nije očekivao da se taj sastanak pretvori u summit proširenja. Osim toga, budimo realni, nismo završili sve MAP-ove cikluse i nismo proveli reforme do kraja, pa za nešto više i nismo imali argumente.

• Vratimo se malo na odnose sa SAD-om i jači međunarodni angažman Hrvatske. Washington taj jači angažman nesumnjivo zahtijeva, a ministar obrane Berislav Rončević najavio je u Istanbulu da će Ministarstvo vanjskih poslova napraviti i procjenu onoga što treba učiniti da bi se ta uloga pojačala?
- Gledajte, tu su važne dvije stvari. Našoj je javnosti nedovoljno objašnjeno da Hrvatska sudjeluje u šest međunarodnih mirovnih misija. Drugo, mi jednostavno moramo sudjelovati u tim misijama. Trebamo biti zadovoljni da smo napokon od zemlje koja je primala međunarodne snage došli do statusa kada mi možemo pridonijeti i slati vlastite snage. Međunarodne snage koje interveniraju negdje u svijetu su nužnost. Kao što su bile i kod nas. Mi ćemo, naravno, uvijek procjenjivati gdje je naš interes i koje su naše mogućnosti. No, kada bi se svaka država ponašala po principu da je zanima samo ono što se događa na njezinu teritoriju, onda bi svijet bio još puno opasnije mjesto za život. Imamo svoje obveze koje su prije svega moralne. To smo osjetili na vlastitoj koži. Osim toga, riječ je o obvezama koje dobivamo kao članica UN-a. A imamo obveze i zbog Europske unije i NATO-a. To konkretno znači da se trebamo angažirati, no ne isključivo kroz slanje određenog broja vojnika. Evo, na primjer, trenutačno razgovaramo s OESS-om da u njegove misije pošaljemo određeni broj diplomata u različite dijelove svijeta. Naš je problem to što ih nemamo dovoljno. Razgovaramo i o slanju medicinskih ekipa ili ekipa za gradnju infrastrukture.

• U Afganistan?
- Možda tamo, a možda i negdje drugdje.

• Javnost, međutim, kako stvari stoje, nije raspoložena za potporu slanja Hrvata u mirovne misije.
- U javnosti se postavlja pitanje opasnosti, no misije su različitog stupnja opasnosti. U našoj se javnosti ne zna da priličan broj Hrvata sudjeluje u tim misijama. To znači da se, hvala Bogu, ništa opasno nije dogodilo. Izgleda da se ponekad puno opasnije voziti našim cestama nego sudjelovati u mirovnim misijama. Neke su misije, naravno, povezane s opasnošću, no uvijek ćemo ih procijeniti i poduzeti sve da naši ljudi budu na svaki način zaštićeni. Mislim da se kod nas to mistificira i odmah se govori o slanju vojnika u Irak. Uopće nije riječ o tome. Omogućit ćemo onima koji to žele da sudjeluju u onim misijama u kojim Hrvatska može pridonijeti.

• Što će raditi hrvatska diplomacija od jeseni kada veći dio pitanja vezanih uz EU prelazi u ruke unutarnje politike?
- Očito je da prioritet postaje NATO i koordiniranje Jadranskom poveljom. Ministarstvo vanjskih poslova imat će ulogu u pripremi za pregovore s EU-om, ali kroz jačanje misije u Bruxellesu, a prvi put sada konkretno spominjem gospodarsku diplomaciju o kojoj se svašta govori.

• Vjerojatno zato što gotovo nitko ne zna što će ta gospodarska diplomacija raditi.
- Uistinu namjeravamo jačati gospodarsku diplomaciju koja bi imala dvije zadaće: izravnu promociju gospodarstva i stvaranje ukupne slike Hrvatske u svijetu. Nemamo ljude koji su pripremljeni i školovani za takvo što, a često puta nemamo ni sadržaj onoga što će raditi. Radimo na kreiranju imidža Hrvatske koji onda gospodarski savjetnici pokušavaju plasirati. Od jeseni krećemo s intenzivnim školovanjem na diplomatskoj akademiji, najvjerojatnije 30 ljudi. Ići ćemo s javnim natječajem na koji ćemo pozvati ljude različite životne dobi iz različitih područja da se prijave na jednogodišnji poslijediplomski program iz gospodarske diplomacije. Najboljima ćemo omogućiti zapošljavanje u diplomaciji i odlazak u inozemstvo. Preduvjet za to je minimalno završen fakultet, poznavanje engleskog jezika i rada na računalu. Ovo će biti jasno strukturiran program i neće svi predmeti biti isti za sve. Za tjedan dana idemo s javnim natječajem.

• Nije li potrebno stvoriti uvjete prvo kod kuće. Ima li gospodarska diplomacija uopće što »prodavati« u inozemstvu?
- Gospodarska diplomacija je suvišna samo naizgled. Činjenica je da trenutačno nemamo puno proizvoda koje možemo plasirati vani te da klima za investicije još uvijek nije najbolja. To će se morati mijenjati. To je, napokon, i iskustvo zemalja koje su stekle kandidatske statuse i nedavno ušle u EU i NATO. Samom tom činjenicom stvari se mijenjaju i investicije dolaze. Kada smo nedavno bili u Portugalu, susreli smo pet ozbiljnih, potencijalnih investitora. Nijedan od njih prije mjesec dana nije ozbiljno razmišljao o tome da dođe u Hrvatsku. Naravno, uvjete moramo omogućiti doma, a posao gospodarske diplomacije jest da otvori kanale u oba smjera. Osim toga, mi smo se odredili na jačanje malog i srednjeg poduzetništva. Budimo realni, jednoj Plivi ili Končaru gospodarska diplomacija može malo pomoći. Pliva ima svoju »diplomaciju«, bolje razvijenu i bolje plaćenu. Ključ je da gospodarska diplomacija pomogne onom malom poduzetniku koji tek počinje posao, a ne zna što će sa svojom idejom i inicijativom - gdje to može plasirati i kako uopće započeti, gdje potražiti partnere. Nije to izmišljanje tople vode, to se radilo u SAD-u, Njemačkoj, Irskoj i Portugalu. No, ako nema sadržaja, gospodarska diplomacija bit će samo forma. Ulazimo u projekt koji će trajati godinama. Moram vam reći da u tom projektu školovanja gospodarske diplomacije kontaktiram s velikim sveučilištima poput Harvarda, Princetona i Georgetowna i od svih možemo očekivati potporu za ovakav program.
Bruno Lopandić