DOŽIVOTNI BIVŠI PREDSJEDNIK HRVATSKE, TVRDI DA NIJE U MIROVINI, NEGO DA SVAKODNEVNO RADI OD JUTRA DO VEČERI
 

Jeste li se gospodine doživotni bivši predsjedniče Republike Hrvatske počeli navikavati na činjenicu da ste u mirovini?

- Kako ću se početi navikavati na mirovinu kad nisam u mirovini...

... Je li to neki vaš novi vic!?

- Nije vic, nego istina. Ako je čovjek u mirovini, znači da miruje, a ja sam u punom pogonu od jutra do večeri. Prema tome, ja nikako ne mogu biti u mirovini. Ja sam već mjesec i po dana u – penziji!

Sad će mi lektorice Slobodne Dalmacije reći da se na književnom hrvatskom jeziku penzija reče mirovina i da ste vi ipak u – mirovini!

- Molim vas, pozdravite mi te gospođe i djevojke i zamolite da u mom slučaju ostave riječ – penzija! Jer ja stvarno ne mirujem...

Sjećam se da ste mi u jednom od intervjua s vama kazali kako se svako jutro ustajete u šest sati, kako ste u Uredu predsjednika Republike Hrvatske od osam sati pa, citiram vas – “do uvečer koliko treba dugo ostati”... Kakvo vam je sad radno vrijeme kao doživotnom bivšem predsjedniku Hrvatske?

- Budim se u šest sati ujutro. Svaki dan. Bez sata. Tako sam odavno namjestio sat u svojoj glavi, mogu zaspati u ponoć, jedan ili dva sata iza ponoći, ali budim se u šest. Onda slijedi razgibavanje, sređivanje, lagani doručak i – na posao! S tim da sad u uredu ne ostajem dokad treba ostati, nego do šest sati popodne. Radim oko devet, deset sati dnevno.

Devet, deset sati dnevno!? A što jedan umirovljenik, ili da bude po vašu – penzioner, ima raditi deset sati na dan...

- Vjerujte, imam toliko razgovora, susreta, kontakata, da mi je ponekad i deset sati rada na dan malo. Ali, u šest sati popodne idem kući. Pa sve ono što nisam uspio obaviti, ostavim za sutra. Tako sam se dogovorio sam sa sobom...

Mogu li znati s kim kontaktirate, s kim se susrećete...

- Uglavnom su to razgovori s političarima, bivšim i sadašnjim. Kako onima iz inozemstva, tako i s hrvatskim političarima. Kontaktiram i sa starim prijateljima i znancima iz svijeta gospodarstva, vidim da još uvijek mogu biti koristan. Kako njima, tako i hrvatskom gospodarstvu, turizmu...

Jeste li onda od hrvatskog predsjednika postali – hrvatski lobist?

- I dok sam bio predsjednik, lobirao sam za Hrvatsku. Pokušavao otvarati vrata svijeta našim poduzećima, govoriti o Hrvatskoj kao turističkom raju kakvog nigdje nema. To činim i sada. Uz to, svakodnevno dobivam pisma hrvatskih građanki i građana, pokušavam im pomoći u onome što traže od mene. Primam bezbroj poziva za susrete s njima, zovu me na razne proslave, u posjete... Čini mi se čak i više nego kad sam bio predsjednik.

Vjerojatno je u vrijeme vašeg predsjednikovanja bilo onih koji su vam se uvlačili, tražili od vas raznorazne usluge. Jesu li takvi, ako ih je uopće bilo, sada digli ruke od vas jer im, sad kad niste predsjednik, više ne trebate?

- Prijatelji mi se nisu osuli, nisu se makli od mene. Naprotiv, sad ih je više. Pojavili su se neki koji mi nisu htjeli smetati dok sam bio predsjednik. Govore mi: “Stipe, nismo ti se javljali da ne misliš kako nešto tražimo od tebe!” A prije nego sam postao predsjednik, kad bih odlazio s neke funkcije, redovito bi bilo onih koji su mi se predstavljali kao prijatelji, čak i daljnji rođaci, želeći od mene izvući neku dobit, korist. Njih kao običan građanin više nisam zanimao. E, ali sad je druga pjesma. To me ugodno iznenadilo.
Uživanje u vikendima

Zvao me danas vaš višedesetljetni prijatelj Vanja Lopušinsky, rekao mi je da ćete na proputovanju za Hvar svratiti u njegov splitski stan i da dođem. Dok sam ulazio u zgradu vidio sam pred vratima policijski automobil, ljude iz osiguranja...

- Rečeno mi je da tako naprosto mora biti. Bez obzira na to što više nisam predsjednik. S tim da je osjetno smanjen broj ljudi iz osiguranja...

... Onda će vam biti lakše pobjeći od njih kao što ste, kako sam čuo, znali činiti dok ste bili na čelu Hrvatske...

- To sam učinio samo nekoliko puta. I to dok sam se odmarao na Hvaru. A onda sam vidio da time činim probleme ljudima koji me osiguravaju i to više nisam radio.

Na proputovanju ste za Hvar, znači li to da će vam i kao umirovljenom, pardon, penzioniranom predsjedniku Hrvatske ostati na korištenje kuća za odmor u Hvaru?

- Ne! Sad idem na Hvar dva dana uzeti svoje osobne stvari, idem se, kako se ono vojničkim jezikom govorilo – razdužiti!

Više nema onog običaja: s predsjednikom na kavi!

- Sad se građani nalaze s bivšim predsjednikom na kavi. Ali samo onda ako se nađemo u istom kafiću, nema više organiziranog druženja...

I što vam građanke i građani govore...

- Najsmješnije je što me još uvijek uglavnom oslovljavaju sa – gospodine predsjedniče! Onda se ja našalim i rečem im: “Zar vam ja sličim na sadašnjeg predsjednika Ivu Josipovića!?” Prilaze mi, uglavnom se jadaju na pad standarda, neimaštinu, socijalnu ugroženost... Ima i nekih koji mi, znajući da volim viceve, priđu i žele ispričati neki novi vic. Onda ja njima ispričam poneki vic... Vrlo često se žele fotografirati sa mnom, priznajem da žene češće izražavaju takvu želju.

Onda, je li vam se uopće išta bitno promijenilo u životu otkad ste u mirovini... Ajme, šta mi je, otkad ste u penziji?

- Dobio sam – slobodne vikende! Nakon deset godina opet uživam biti s obitelji i prijateljima u svojoj vikendici u Pušćanskoj Dubravi. Gotovo sam zaboravio na to kako je lijepo opustiti se i – dignuti sve četiri u zrak!

Kontroliraju li vas još kad je riječ o jelu i piću?

- Nikad nisam puno jeo, a još manje puno pio. S tim da su pazili što jedem, gledali je li mi možda netko prokrijumčario slavonski kulen ili čvarke koje volim pojesti...

... Koliko znam, to je znao činiti vaš prijatelj, poznati ugostitelj, koji za sebe govori da je obični krčmar - Splićanin Goran Albini Kamanjo!

- Moje kćeri su vegetarijanke, čim bi Kamanjo spomenuo kulen ili čvarke, njima bi se dizala kosa na glavi. Onda bi Kamanjo počeo objašnjavati da ne brinu, kako to nisu masni čvarci, nego oni u kojima je puno crvenoga, a malo masnoće. E, ali kad ni takva priča nije prolazila, onda bi Kamanjo stavio malo čvaraka u kesicu, izvadio bi je krišom iz džepa... I nitko od mojih nije znao. Saznat će sad...

A vino?

Ni u studentskim danima ni poslije nisam puno pio. Čaša vina poslije ručka. I dosta! Žestoka pića? Nikad. Čašica šampanjca u posebnim prilikama i to je sve...
Studentske ludorije

Evo vam prijatelj Vanja Lopušinsky spominje nekakav CD s ruskim romansama...

- On je uvijek volio slušati te pjesme, pa je još u studentskim danima time zarazio i mene. Koliko smo samo puta zapjevali njegovu omiljenu pjesmu “Podmoskovskije večera”... S tim da me uvijek zezao da najbolje pjevam kad - šutim!

On mi je pričao da vi niste voljeli ruske romanse, nego – meksikanske pjesme!

- Zavolio sam uza nj ruske romanse, a meksikanske pjesme sam naprosto obožavao. I pjevao. Najviše onu “Mama Juanita”.

Volio bih da mi ispričate ono što sam od njega čuo, a to je vezano za refren iz skoro svake meksikanske pjesme. Ono – aj, aj, aj, aj...

A što vam je to Vanja ispričao?

Da bi on i vaš zajednički prijatelj File Marušić šoto voće zapjevali neku dalmatinsku pjesmu, i kad bi došli na najtišu dionicu te pjesme, da bi im vi uletjeli, i to naglasnije što možete s tim meksikanskim – aj, aj, aj, aj... Sve dok vas jedne večeri Vanja Lopušinsky, kad ste ih išli omesti, nije jako stisnuo onamo gdje muškarce najviše boli, pa ste od boli zavikali: aj, aj, aj, aj!

- Vidi Vanje kako se slatko smije!? Svašta smo činili u studentskim godinama u Zagrebu, svašta. Bolje da ne pričam...

Zašto!?

- Zato što sad imamo 75 godina, što smo odavno djedovi... A kao studenti radili smo velike ludorije...

Dobro, sve sam razumio. Nego, imate li sad vremena slušati pjesme, čitati knjige...

Uvečer slušam uglavnom dalmatinske pjesme. Ali ne ove novokomponirane, nego stare, izvorne dalmatinske pjesme. Sad ću morati slušati i ove ruske romanse, inače mi Vanja neće dati mira... A trenutno čitam knjigu Erica Hobsbawma “Zanimljiva vremena: život kroz dvadeseto stoljeće”

Jeste li kad slušali neku od kompozicija skladatelja Ive Josipovića?

- Ne.

Je li vam to prilikom vaših susreta zamjerio?

- Nije. Jer nikad nismo ni govorili o glazbi nego o politici.

Javno ste se opredijelili za Ivu Josipovića kao budućeg predsjednika i to dok ste bili aktualni hrvatski predsjednik. Je li to bilo fer od vas?

- Rekao sam uoči predsjedničkih izbora da se uoči prvog kruga neću javno opredijeliti ni za jednog kandidata nego ću to učiniti uoči drugog kruga izbora. Opredijelio sam se za kandidata koji je po meni u stanju voditi Hrvatsku pravim putem prema Europi i sređivanju svih najvećih unutarnjih problema koje Hrvatska ima. I tu se predsjednik Ivo Josipović pokazao pravim. Već na početku svoga mandata.

Biste li mu bili savjetnik da vas pozove?

- O tome nisam razmišljao. Ima on svoje savjetnike, a ja imam svoj posao bivšeg predsjednika...

... Neki Josipovićevi savjetnici zadržali su se vrlo kratko u njegovu uredu...

- Ja sam imao puno više vremena formirati savjetnički tim od Josipovića. On nije imao ni CIA-u ni FBI da mu do u detalje predoče biografije svakog suradnika. I dogodilo se da netko nije odgovarao funkciji za koju je određen ili se nešto našlo u biografiji što se nije znalo. I Ivo Josipović je to uspješno riješio, kako se ono reče – u hodu!

Podržali ste njegove susrete sa srbijanskim predsjednikom Borisom Tadićem...

- Da. Sa susjedima uvijek valja biti u dobre, a nema uspostavljanja dobrih susjedskih odnosa bez međusobnih kontakata, susreta...

Zamjerali su vam, i u Hrvatskoj i u Srbiji...

- ... Znam, znam šta ćete reći. Da sam svojim izjavama ja pogoršao odnose sa Srbijom i Srbima u Bosni i Hercegovini. A to naprosto nije točno. Rekao sam ono što je istina: da je Kosovo kao država činjenica i da Milorad Dodig želi mijenjati granice. A Kosovo kao država jest činjenica, ma koliko se srbijanski političari ljutili na mene. Oni javno zamjeraju Hrvatskoj što je priznala Kosovo, a zašto onda javno ne prigovaraju, recimo, Americi što je to isto učinila!? A Dodig konačno mora shvatiti da više nema mijenjanja granica. U vrijeme kad se granice Europe otvaraju, on ima nekakve nerazumne ideje. To je izvan svake pameti.
S Papom o Crkvi

Planirate li otopliti odnose s Crkvom u Hrvata?

- Ja nikada s Crkvom ni s crkvenim vrhom nisam vodio nikakve bitke. Ja s njima nisam bio u sukobu, nego su oni napadali mene. A zapravo su, napadajući me, javnosti davali do znanja da su u sukobu s – Ustavom Republike Hrvatske!

Je li to bio onaj, kako su ga neki nazvali – Slučaj križ?

- Nikad nisam spominjao ni katolički križ ni pravoslavni krst ni židovsku zvijezdu ni muslimanski polumjesec. Javno sam kazao da je Hrvatska sekularna država u kojoj ima više vjerskih zajednica i da je logično da sve vjerske zajednice budu ravnopravne pred zakonom. Rekao sama da u javnim objektima ne može biti vjerskih simbola. I zašto bismo bili prisiljeni gledati samo simbole samo jedne vjerske zajednice!?

Valjda zato što je uvjerljivo najbrojnija. Gotovo devedeset posto građanki i građana Hrvatske izjasnili su se da pripadaju katoličkoj vjeri!

- A što je s onih desetak posto koji se nisu izjasnili kao katolici!? Ja sam se zalagao i uvijek ću se zalagati u tome da se dosljedno provodi Ustav Republike Hrvatske.

Možete li kazati jeste li o tome govorili prilikom susreta s Papom Benediktom XVI?

- Kazao sam mu ono što sam i u Hrvatskoj govorio. I rekao sam mu ono što on dobro zna, a to je da je Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj pripala imovina Pavlinskog reda koji ni po čemu njima ne pripada. Pavlini su bili red u Austro-Ugarskoj monarhiji koji je Josip II, sin Marije Terezije ukinuo. Bili su vrlo bogati, oduzeta im je sva imovina i postala vlasništvo Austro-Ugarske. Poslije je njihova imovina došla u vlasništvo Kraljevine Jugoslavije, pa Jugoslavije, i onda u vlasništvo Hrvatske. Dakle, to nije imovina koju su komunisti zaplijenili Crkvi, pa im je sad morala biti vraćena. Nego su tu državnu imovinu bivši veliki komunisti, koji su odjednom postali najveći Hrvati i katolici, a bili su na vlasti u Hrvatskoj, utrpali Crkvi. A crkveni ljudi koji moraju biti oličenje najčišćeg i najvećeg morala, čak i oni u Irskoj, morali su reći: to nije naše, to nećemo uzeti! Ali su je uzeli iako su znali da im to ne pripada.

Što vam je Papa na to rekao?

- Ništa!

Spomenili ste Papu Benedikta XVI, palo mi je na pamet da se s njim nedavno susrela hrvatska premjerka Jadranka Kosor i to da vas ništa nisam pitao o predsjednici Hrvatske Vlade. Pred kraj vašeg predsjedničkog mandata ste se zbližili. Ne kao ona i slovenski premijer Borut Pahor, ali ste s njom u dobre...

- Mislim da je premjerka Jadranka Kosor krenula pravim putem. I u Hrvatskoj i u međunarodnim odnosima. Relaksirala je odnose sa Slovenijom, zajedno s Ivom Josipovićem i odnose sa Srbijom, njih dvoje uspješno vode Hrvatsku pravim putem prema Europi. To treba ocijeniti najpozitivnijom ocjenom. Veliki je borac protiv korupcije, tu joj je posao znatno teži. Dobit će se rat protiv korupcije tek kad je isključimo iz javnih institucija. Iz javnih poduzeća. Dok god se može doći do velikih poslova preko privatnih veza u državinim organima ili javnim poduzećima, dotad nema smrti korupciji.

Čujete li se s bivšim premijerom Ivom Sanaderom?

- Ne! S tim da mi je on javno poručio da i meni USKOK može uskočiti u obitelj. Što se toga tiče, neka slobodno uskoče i USKOK i Državno odvjetnišvo i policija, kod mene ništa protuzakonito neće naći.

Odavno niste spomenuli vašeg omiljenog političara Tomca?

- Zdravko Tomac je jedan fini gospodin, političar vizionar, istinski katolik koji ima samo jedan problem: ne zna u kojem stoljeću živi! A sad moram ići. Da ne zakasnim na trajekt. Vozim se na Hvar kao običan građanin. Kad to i jesam...

piše Milorad Bibić