Granić Goran

29.07.2000

Feral

Tweet

GORAN GRANIĆ, ZAMJENIK PREDSJEDNIKA VLADE, GOVORI O PROBLEMATIČNIM ASPEKTIMA UGOVORA S ENRONOM

 

Rok u pregovorima s Enronom trebao je isteći u nedjelju, a u petak popodne počela je presija, stizali su faksovi, jednostrano se uključila politika, stvarala se psihološka napetost, bačena je udica novinarima, koji su progutali mamac, uključujući i naše novinare, pa se stvorio dojam da će se dogoditi nešto strašno, nešto incidentno, zato što mi ne želimo potpisati baš svaki ugovor i što štitimo svoje interese. Ja nisam mogao doći k sebi i nisam do kraja mogao shvatiti o čemu se radi. Jesmo li mi stvarno stvorili trajni podanički mentalitet? Ako jesmo, tada je to jako opasno. To je za mene osobno, ali i za ovu vladu, apsolutno neprihvatljivo

 

 

 tekst

     - Ne, naprotiv. Igrao sam nogomet, i to prilično aktivno, u Baškoj Vodi, gdje je tada postojao klub. A otac mi je bio, moglo bi se reći, fanatizirani ljubitelj nogometa. On je iz Baške Vode znao pješice otići u Split na Hajduka. S njim sam kao dijete išao na utakmice, nastavio sam i za školovanja u Splitu. Ne znam otkud vam to pitanje?

     * Pa u sportskim rubrikama dnevnih novina o vama se ovih dana otvoreno govorilo kao o mrzitelju nogometa...

     - Da, mi uvijek moramo stvarati neki sustav mistifikacija i iluzija. Neke potpuno nenormalne stvari s vremenom počinjemo doživljavati kao normalne i više se nitko ne uzbuđuje zbog nenormalnosti u društvu. Zašto više ne znamo odvojiti nogomet kao igru i novac kao vrijednost? Kada netko traži da država intervenira u saniranju poreznoga skandala u nogometnim klubovima, tada to sa samim nogometom nema nikakve veze i to bi trebalo biti jasno i normalno. Ja sam u Vladi odgovoran za područja od posebne državne skrbi, svakodnevno se susrećem s vrlo konkretnim problemima ugroženih općina, gradova, ljudi. I onda kada čujem o kolikim novcima govore nogometni funkcionari, kako su se stvarale financijske obveze koje nitko ne može ispuniti i kako se neodgovorno postupalo s milijunima i desecima milijuna maraka, ja to ne mogu i ne želim promatrati mimo svojega dnevnog iskustva, mimo života koji žive neki drugi ljudi u ovoj zemlji. Meni dolaze ljudi koji su u dubokoj bijedi i kojima bi država bila dužna pomoći, a ja sam nemoćan, i ta nemoć je strašna i frustrira čovjeka. Za to sam da svi u ovoj zemlji svoj novac troše kako im je volja, ali u društveni novac se ne smije dirati, ne smije ga se trošiti kako kome padne na pamet. Da, može neki nogometaš imati plaću od dvadeset tisuća maraka mjesečno, ali se ne smije dopustiti da društvo na bilo koji način daje taj novac. To jednostavno nije normalno. Govori se da su naši najjači prvoligaši dužni za porez oko pet stotina milijuna kuna. Meni tu stvarno pamet stane jer ja o tih pet stotina milijuna kuna ne mogu razmišljati kao o apstrakciji, nego odmah pomišljam koliki bi to, recimo, bio novac kada bi se dao područjima od posebne državne skrbi i koliki bi ljudi s tim novcem bili spašeni bijede.

 

     - Da, to je vrlo zanimljiva i rasprostranjena teza, ali ja stvarno mislim da ona nema pokrića u onome što mi radimo. Čak mislim da su neki potezi ove Vlade po mjerilima i kriterijima financijskih institucija naprosto suludi, ali naša realnost je takva da moramo više od drugih europskih vlada voditi računa o životnim pitanjima građana. Uzmite, recimo, primjer stečajeva i načina na koji se oni u javnosti tumače. Postoje tvrtke koje mjesecima i godinama funkcioniraju, a da radnicima ne isplaćuju plaće. To nigdje ne postoji osim u nas. Kakav je status radnika koji u takvim tvrtkama rade? Jesu li ti ljudi u suštinskom smislu uopće zaposleni? Koja je bit zaposlenosti onoga tko godinu dana nije primio plaću? Mi smo donijeli odluku da nitko ne može raditi, a da ne prima plaću. To znači da je osnovni preduvjet postojanja neke tvrtke u njezinoj mogućnosti da plaća svoje radnike. Jednostavno ne smije se dopustiti mogućnost da postoji tvrtka koja ne isplaćuje plaće. Tu se stvari moraju krajnje radikalno postaviti. Uzmite, primjerice, slučaj Name. Njezina agonija traje mjesecima i godinama, napravljen je rez i tisuću ljudi je počelo raditi i živjeti od svojih plaća. Za ostale bivše uposlenike moraju se tražiti socijalna rješenja, ali da nije bilo reza, ni tih tisuću nikada ne bi dobivali plaće. Isto tako, Vlada je donijela odluku da svi radnici u tvrtkama koje su u vlasništvu države moraju dobivati plaće. Zašto to nije dobilo nikakav publicitet u javnosti? Pa to je nevjerojatno hrabra mjera.

     - Meni se čini da su se u javnosti pojavili jeftini špekulanti i olaki najavljivači katastrofa. Najavljivanje katastrofe je odlično za osobnu promociju, a ljudima takve vrste nužno trebaju promocije. Ova vlada je preokrenula gospodarske tijekove, Hrvatska je u prvih šest mjeseci ostvarila rast društvenog proizvoda, pozitivni su svi ekonomski pokazatelji i zemlja se usmjerila u drugom pravcu od onoga u kojem je deset godina išla. Treba samo izdržati...

 

 

     - Mislim da to nije točno.

     - Mislim da ne žive lošije nego prije šest mjeseci.

     - Mogu i želim govoriti samo o onom razdoblju za koje smo mi odgovorni, a to je razdoblje od posljednjih šest mjeseci. Tvrdim da svi pokazatelji, oni koji se tiču primanja građana, socijalne skrbi i standarda, pokazuju da se danas ne živi lošije nego početkom siječnja.

     - To je slojevito pitanje. Taj ugovor može biti prihvatljiv ili neprihvatljiv po svojoj cijeni, ali to je samo jedna razina problema, o kojoj možemo razgovarati i naći ili ne naći rješenje. No, drugi dio problema je u neprihvatljivosti samog koncepta ugovora. Naime, prvi ugovor garantira fiksne elemente poslovanja u roku od dvadeset godina, što je za nas apsolutno neprihvatljivo, jer se u posljednjih četiri-pet godina globalno mijenja koncept trgovanja električnom energijom u Europi. Riječ je o promjenama koje su zbilja revolucionarne jer se ruše klasični monopoli, pa se sustavom zakona, ali i tehnološkim napretkom omogućuju otvorena tržišta, na kojima više nema nikakvih garancija, niti se država pojavljuje kao jamac bilo koje vrste. To znači da samo oni koji ulažu u biznis s električnom energijom nose rizik svojih investicija. Hrvatska će sigurno postati dio takvog europskog tržišta električnom energijom, a u tom slučaju ugovor s Enronom jednostavno strši i onemogućuje naše integriranje u globalni koncept. Energetika i sve što je vezano za energetiku će u Europi s vremenom doći u privatne ruke i postat će sasvim podložno zakonima tržišta, a kako će se Hrvatska tome prilagoditi ako ugovor s Enronom bude zasnovan na potpuno suprotnim principima? I tko će investirati u Hrvatsku ako Enron bude imao ugovor po kojem će država nešto garantirati, a nitko drugi takav ugovor neće moći dobiti? Naš prigovor je, dakle, bio primarno s tog stanovišta. Jednostavno, ugovor s fiksnim elementima mora se prilagoditi nečemu što će biti u skladu s postojanjem otvorenog tržišta.

 

     - Reagirao sam u jednom trenutku, kada sam osjetio da je američki veleposlanik u Zagrebu prešao granicu političke intervencije u gospodarskim pitanjima. U razgovorima dvaju partnera nemate pravo polaziti od pozicije da jedan mora prihvatiti ono što zahtjeva drugi. Mislim da se ponovilo ono što od početka prati posao s Enronom, a to je vrlo loš sistem pregovaranja i neprestano miješanje politike u posao. I to je strašno štetno. Nikad nitko na takav način nije sklopio dobar posao. Nije to dobro ni za nas, ni za Amerikance jer je naprosto nezdravo. Zato sam i reagirao na istup američkog veleposlanika.

     - Osobno nisam. Mi smo u Hustonu pregovarali u vrlo dobroj atmosferi dok god smo razgovarali o načelnim pitanjima. Ali onda se to trebalo pretvoriti u pet vrlo konkretnih ugovora i tad su nastali problemi. Jednostavno se ponovila šablona koja je postojala u prethodnim vremenima. Čim se došlo do blokade u pregovorima, počeli su se koristiti politički argumenti i politički pritisci...

     - Ne, nisu. Ipak je riječ o suptilnijem postupanju. Rok u pregovorima trebao je isteći u nedjelju, a u petak popodne počela je presija, stizali su faksovi, jednostrano se uključila politika, stvarala se psihološka napetost, bačena je udica novinarima, koji su progutali mamac, uključujući i naše novinare, pa se stvorio dojam da će se dogoditi nešto strašno, nešto incidentno, zato što mi ne želimo potpisati baš svaki ugovor i što štitimo svoje interese. Ja nisam mogao doći k sebi i nisam do kraja mogao shvatiti o čemu se radi. Jesmo li mi stvarno stvorili trajni podanički mentalitet? Ako jesmo, tada je to jako opasno. Smatramo da je najbolja solucija da budemo poslušni. To je za mene osobno, ali i za ovu vladu, apsolutno neprihvatljivo. Mi se moramo ravnati prema civilizacijskim standardima svojega okruženja i demokratskog svijeta i na tome trebamo trenirati demokratsku i civilnu kvalitetu našeg društva, ali to ne znači da se trebamo podanički ponašati.

     - Ja prihvaćam da se svaki čovjek u svaki projekt i posao može uključivati na temelju svojih interesa. Ne možete nikome prigovoriti ako u nečemu sudjeluje zbog svojih interesa, ali je uvijek dobro znati o kojim se interesima radi. Problem nastaje kada se prijeđe granica u borbi za svoje interese. Reagirao sam kada je Zdenka Gast počela držati lekcije hrvatskoj vladi jer ona ne želi potpisati nešto što je protivno interesima ove države. Nadam se da više nikada gospođu Gast neću susresti u nekom poslu.

 

     - Nisam, jer nisam ništa ni očekivao. Riječ je o tipičnoj zabludi siromaha: netko drugi riješit će moje probleme! Nitko nikad neće riješiti probleme Hrvatske osim njezinih građana. Kao što nitko ne može riješiti naše međuetničke, političke i kulturne probleme, tako baš nitko ne može riješiti ni naše ekonomske ili financijske probleme. Svaka pomoć je nedovoljna pri usporedbi s onim što je nama potrebno. Prije nekog vremena rekao sam bivšem predsjedniku Finske Ahtisariju, čovjeku kojega izuzetno cijenim i koji odlično razumije probleme ovih zemalja, da pomoć od sto milijuna dolara ne može ni bitno pomoći, ni bitno utjecati na prilike u Hrvatskoj. To je golem novac, ali taj novac u našem slučaju ne mijenja gotovo ništa. Nama je važno da ne budemo država u međunarodnoj blokadi, da se slobodno uključujemo u europske institucije. Pomoć međunarodne zajednice je važna kao dobar signal za potencijalne investitore i nezavisne financijske institucije, a ne kao materijalna vrijednost.

     - Ne. Apsolutno ne postoji.

     - Riječ je o problemu strukturne i funkcionalne prirode, koji postoji u hrvatskoj politici i kod hrvatskih političara. Vjerujem da je taj problem primarno posljedica neiskustva, recimo neiskustva u bavljenju politikom, demokratskom politikom, i sudjelovanja u složenim institucijama društvenog upravljanja. Mislim da je pitanje povjerenja i nepovjerenja u našoj politici krivo postavljeno, na čudan način se definira odnos: mi i oni ne uspijevamo komunicirati mimo šablona o dobrim i lošim momcima. U tom spletu krivih pretpostavki stvorena je i priča o sukobu između HSLS-a i SDP-a. Između tih dviju stranaka nema dubinskog nesporazuma, ali to ne znači da unutar obje stranke kod određenih ljudi ne postoje više ili manje izražene rezerve prema partneru. Te rezerve se vjerojatno tiču i sasvim privatnih različitih iskustava, životnih činjenica, povijesnih i obiteljskih doživljaja, ali ništa od svega toga ne bi smjelo imati veze s političkim odnosima. Ivica Račan i ja funkcioniramo na neviđeno, u okolnostima potpunog međusobnog povjerenja, a mislim da tako funkcionira i cijela Vlada. Recimo, potpredsjednik Slavko Linić, čovjek koji je totalno predan svome poslu, on živi za ovu Vladu, katkad temperamentno reagira, ali njegovi stavovi oko onoga što je njegova domena, kristalno su jasni. Ono što je, pak, najvažnije, jest to da se do danas Vlada nikada nije stranački podijelila u svojim dnevnim neslaganjima. To je ključ njezina funkcioniranja.

 

 

     * No, na svim nižim razinama vlada izrazito strančarenje, raspodjela podobnosti, uspostava kumskih struktura, nepotizam u kadroviranju...

     - Mislim da je takav zaključak malo pretjeran i napuhan. U Vladi smo, čini mi se, jasno stavili granicu do koje smije ići stranački utjecaj. Međutim, problem je u tome odgovara li državna uprava svojom kvalitetom. Mislim da ne odgovara, da bi je trebalo osvježiti, ali ne zbog promjena na stranačkoj sceni, nego zato što se vremena mijenjaju, država se modernizira i bilo bi nužno uvesti kreativne ljude u državnu upravu. Najveći problem je kad imate ideju kako nešto riješiti i kada unaprijed znate da će ta ideja zapeti pred vratima druge kancelarije. Možete vi biti genijalac, ali vam to ništa neće pomoći jer onaj do vas jednostavno ne razumije što hoćete. To je jedno, a s druge strane valja reći da je napravljena strašna bedastoća s onim koordinacijama stranaka koje su trebale kadrovirati na nižim razinama. Suluda je svaka ideja da se ulazi u tvrtke po stranačkom ključu. To je jednostavno ubitačno.

     - Ne, zbilja mislim da ne postoji. Radi se o tome da se u manifestacijske svrhe deset godina zlorabila Katolička crkva i da je Katolička crkva korištena kao scenografija jednoga političkog režima. Bilo je to loše i za Crkvu i za državu i stvari treba vratiti u normalno stanje. Treba naći način kako doći do normalnog stanja i baš prije ovog intervjua sam o tome razgovarao s predstavnicima katoličke, pravoslavne, židovske i islamske vjerske zajednice. Rekao sam da baš danas moramo graditi društvo jednakosti i tolerancije jer tu nijedan monopol ne može biti koristan. Znate, nekad se stvara i privid monopola ili privilegiranosti, pa Hrvati bivaju privilegirani zato što su najbrojniji, veličina im daje snagu i stvara privid debalansa. Tako ne smije biti ni kada je riječ o narodu ni kada je riječ o vjeri. Svakoj vjerskoj zajednici se mora, bez obzira na brojnost, osigurati ista pozicija. Onakav ugovor kakav je potpisan s Katoličkom crkvom treba biti potpisan i s drugima.

 

 

     * Kad vi zapravo očekujete da će se promjene u političkom sustavu vidno odraziti na kvalitetu života u Hrvatskoj?

     - Neće se to dogoditi iznenada i odjednom. Trebao bi se dogoditi jedan postupni proces koji bi obuhvatio različite razine života i različite socijalne slojeve. Nedavno sam imao vrlo dobre razgovore s predstavnicima Međunarodnoga monetarnog fonda, oni su pokazali veliki interes za sve što smo im govorili, ali neke stvari su teško mogli razumjeti; recimo to da je nama danas osnovni cilj podići razinu zaposlenosti, poreznu politiku preusmjeriti u tom pravcu, jer smo došli do provalije u omjeru broja zaposlenih, te broja nezaposlenih i umirovljenika, pa nam, mimo svih drugih razloga, više vrijedi svaki novozaposleni nego novac koji bismo dobili povećanjem poreza na dobit. Trebalo je vremena da objasnimo predstavnicima MMF-a kako je zapošljavanje u Hrvatskoj danas pitanje svih pitanja: političko, ekonomsko i životno. U ovoj zemlji proračun u sljedeće tri godine neće moći rasti, ali se on u potpunosti treba iz troškovnog pretvoriti u razvojni. Nama je u tom poslu strašno sužen prostor djelovanja. Recimo, nas umirovljenici danas smatraju lašcima, a međunarodni financijski stručnjaci smatraju nas suludim tipovima jer smo preuzeli dvije milijarde novih obaveza preuzimajući obavezu prema obeštećenju umirovljenika. Ali što smo mogli učiniti? Kako smo se mogli ponijeti u ovoj situaciji? Mislim da će se poboljšanja u životnom standardu osjetiti već od početka sljedeće godine, napokon je oživjela i jadranska obala, funkcionira turistička sezona i stvara se neka mogućnost boljeg života, ali činjenica je da će sljedeće tri godine bez obzira na sva poboljšanja biti teške.

 

Miljenko Jergović