ZAGREB – Prof. dr. Ivan Šimonović s katedre Opće teorije prava i države na Pravnom fakultetu u Zagrebu sljedećeg će četvrtka na tribini Kluba pravnika Zagreba govoriti o preobrazbi državne suverenosti. Sljedeći mjesec izaći će mu knjiga na temu suverenosti i globalizacije. A suverenost bi, u svjetlu početka hrvatsko-europskih pregovora 17. ožujka, trebala također biti tema startne pozicije Zagreba u tim pregovorima.

• Nekoć je suverenost bila predstavljena žezlom, krunom i jabukom monarha. Čime je predstavljena danas?
- Danas je suverenost svojstvo države, najveća vlast unutar zemlje, i da država kao jednaka s jednakima sudjeluje u međunarodnim odnosima. Međutim, ni unutarnja niti vanjska suverenost više nije neograničena.

• Je li Hrvatska i prije no što je postala kandidat za članstvo u EU već ograničila svoju suverenost?
- Jest, ako suverenost shvaćate onako kako to definira tradicionalna pravna doktrina. A njezina rješenja o suverenosti već su odavno nagrizena. Suveren je, u smislu nedjeljive i neograničene vlasti, bio samo apsolutistički monarh. Čim je prvi ustav dao suverenost narodu, gubi se koncentracija moći. Zatim je u tehničkom smislu došlo do trodiobe vlasti, pa je vlast razdijeljena na nekoliko točaka u sustavu. U suvremenim međunarodnim odnosima tradicionalno shvaćanje suvereniteta ometa suradnju s drugim državama.
U međunarodnim odnosima pojavili su se odnosi koji prelaze granice države. Ljudska prava, na primjer, pa zatim upotreba sile u zaštiti ljudskih prava protive se tradicionalnom shvaćanju suverenosti i nemiješanja u unutarnje poslove. Razlozi za promjenu doktrinarnog shvaćanja suverenosti i prenošenja nekih tradicionalnih državnih ovlasti na naddržavna tijela su i zaštita okoliša i instaliranje međunarodnih sudbenih tijela, poput Stalnog kaznenog suda.
 

• To se onda zove globalizacija?
- To se onda zove potreba suradnje u uvjetima globalizacije. Ne mogu se bez suradnje rješavati problemi poput borbe protiv AIDS-a, organiziranog kriminala i međunarodnog terorizma, pa ni koordinirati održivi globalni gospodarski razvoj.

• Od klasične definicije suverenosti, dakle, nije ostalo ništa?
- U 21. stoljeću države jednostavno moraju priznati ograničeni suverenitet. Ali, ono što bi trebalo zadržati iz ideje suverenosti jest načelo međusobne jednakosti država. Ako suverenost treba u uvjetima globalizacije ograničiti, treba biti jednako ograničena za sve. Osim toga, u međunarodnim odnosima države više nisu same: dio suverenosti se prenosi na globalne i regionalne asocijacije, poput Europske unije, a na međunarodne odnose utječu i međunarodne nevladine organizacije i multinacionalne korporacije.

• Kako u tim uvjetima funkcionira hrvatski Ustav? U 2. članku se polazi od klasične definicije suverenosti, ona je neotuđiva, nedjeljiva i neprenosiva. U 139. članku se taj suverenitet ipak ograničava preuzimanjem međunarodnih ugovora, a u 141. se govori o stupanju Hrvatske u saveze.
- Odredba 2. članka održava tradicionalno shvaćanje državne suverenosti, a ostale dvije ga malo smekšavaju. No, u stvarnosti ulaz u EU podrazumijeva prenošenje dijela suverenosti na tijela Unije. Sviđalo se to nama ili ne, tijela EU-a će donositi u nekim slučajevima većinom glasova odluke koje će potom obvezivati i Hrvatsku. No, treba shvatiti da to nije ništa zlo; radi takvih usklađivanja je EU i osnovan.
Ta situacija znači da će neke elemente suverenosti Hrvatska zadržati, a neke, ako tako odluči, prenijeti na tijela EU-a.

• Pogađaju li ti procesi podjednako i velike i male države?
- Donekle, da. U uvjetima regionalnog i globalnog povezivanja, čak najveći poput SAD-a trebat će žrtvovati dio svoje suverenosti u korist zajedničkog djelovanja. Tragičnost terorističkih napada zorno su pokazali SAD da se ne isplati ići sam. Svijet treba SAD, ali i njemu treba svijet.

• Što biste rekli o izgledima Hrvatske da se kao mala zemlja ipak donese izbori i za neki svoj utjecaj u EU?
- Rekao bih da Hrvatska mora kapitalizirati svoja znanja i iskustvo u jugoistočnoj Europi koju ona daleko bolje poznaje od ostalih zemalja članica. Tako bi shvaćanja i interesi zemlje s 4,5 milijuna stanovnika odjednom dobili podršku sto puta većeg broja građana Europske unije. Zalažem se za ubrzano učenje pravila igre u Uniji. Za očuvanje hrvatskih interesa to bi bilo daleko korisnije nego pokušavati sa spomenutih 4,5 milijuna stanovnika boriti se protiv pravila već utvrđenih za stotine milijuna europskih građana.
Vlado Rajić