U Ženevi je Izetbegović, predamnom i Silajdžićem, pitao Tuđmana: jeste li vi u jednom trenutku razmišljali o pripajanju Herceg-Bosne Hrvatskoj? Mi ne bismo, nastavio je, imali ništa protiv toga, jer bi tada muslimanska država, iako mala, bila samostalna i imala vanjske granice garantirane od međunarodne zajednice. Nitko tu nije bio svetac.

S Hrvojem Šarinićem razgovaramo kao sa sudionikom nedavnog susreta bivših predsjednika vlade s aktualnom premijerkom Jadrankom Kosor, kojeg je povod bio razmjena mišljenja o istupima predsjednika Ive Josipovića u BiH. No, nismo mogli izbjeći ni druge teme poput njegova djelovanja u HDZ-u ili razlaza s Tuđmanom te, naravno, riječke teme.

Kazali ste da je dio govora predsjednika Josipovića »teško probavljiv«. Na što ste mislili?

– Josipović je vrlo inteligentan i obrazovan čovjek. I kada nešto kaže onda je to izrečeno tako da ga čovjek teško može uhvatiti za riječ. Naravno, karikiram. Gospođa Kosor je jednostavno od ljudi koje ona smatra kompetentnima htjela čuti što o tome mislimo. Ako me to mislite pitati, doista ne znam zašto nisu bili pozvani Mesić i Manolić. Što se tiče samog Josipovića, bit ću malo zločest, s obzirom na česte prigovore da nije dovoljno čvrst, možda je htio pokazati da je čvrst. Ipak mu se mora priznati da je imao kuraže dotaknuti neke vrlo tople sadržaje i u tom smislu ga podržavam.

To toplo se odnosi na žrtve i sva tamošnja stradanja?

– Apsolutno. Rekao bih da je to pozitivan dio njegovog istupa. Možda je on to izgovorio ne na najbolji način više u stilu nego u sadržaju. Ali, politika je politika. Josipović i Kosor su već o tome razgovarali tako da tome više ne treba pridavati preveliki značaj.

Što vas je konkretno zasmetalo u njegovom istupu?

– Bosna je i dalje poharana, sitaucija je tamo složena. Josipović je u svojem istupu išao dalje nego što se u ovoj fazi očekivalo. Više ne bih rekao. Obavezali smo se da nećemo dalje o tome govoriti, pa ne bih htio biti nefer prema premijerki i mojim kolegama koji su bili tamo. Ono što vam mogu reći je da ćemo se sigurno još sastajati.

Taj vaš stav je posljedica ocjene trenutnog stanja odnosa Hrvatske i BiH, međunarodne kostalacije snaga i pogleda prema BiH, još uvijek aktivnog djelovanja Haškog suda...?

– Jasno. To se ne može odvojiti jedno od drugoga. Prije mjesec dana bio sam u Banja Luci. Razgovarao sam s nekim ljudima koje poznajem i koji su bili vrlo kritički raspoloženi prema sadašnjoj vlasti u BiH. Bosna je još uvijek problem broj jedan u cijeloj regiji. Do kada će to trajati ne znam. Sada je Haris Silajdžić predsjednik. Jedanput mi je Dodik, dok nije bio na položaju na kojem je sada, rekao da će on gurati HDZ jer »vidiš kako se ovi drugi ponašaju«. Tako da kada sve to skupa u BiH stavite na kup, to je kompleksna situacija da ne može biti kompleksnija. Zato treba biti maksimalno oprezan u svakoj izjavi što se tiče BiH. To smo činili i kada sam ja bio na vlasti, to treba činiti i sada.

Da se ne uđe u »minsko polje«?

– Evo jednog detalja. Lord Owen i Thorvald Stoltenberg su 14. rujna 1993. godine organizirali međunarodnu konferenciju u hotelu »President« u Ženevi. Predsjednici su imali sobe za odmor u pauzama konferencije. Idemo na odmor Tuđman i ja, a iza nas su bili Alija Izetbegović i Haris Silajdžić. U jednom trenutku, kada smo već bili blizu lifta, Izetbegović se obraća Tuđmanu i pita ga bi li otišli u njegovu sobu još malo razgovarati. Tuđman je to prihvatio, a bili smo svjesni da to neće biti samo radi razgovora nego da se iza toga vjerojatno krije neka poruka. Tako je i bilo. U jednom trenutku, a samo smo nas četvorica u sobi, Izetbegović pita Tuđmana: jeste li vi u jednom trenutku razmišljali o pripajanju Herceg-Bosne Hrvatskoj? O tome se naime u medijima već špekuliralo. Mi ne bismo, nastavlja, Izetbegović, imali ništa protiv toga jer bi tada muslimanska država, iako mala, bila samostalna i imala vanjske granice garantirane od međunarodne zajednice. Naravno da bi se ekonomski oslanjala na Hrvatsku, završava Izetbegović. I tada Tuđman odgovara: naš prvi prioritet je cjelovita BiH, a što će poslije biti u jednoj drugoj fazi to ni dragi Bog ne zna. Dakle, Hrvatsku se napada da je dijelila BiH, ali i ovaj detalj govori da tu treba biti jako oprezan i ne ulaziti u razne političke igre u kojima se olako daju takve kvalifikacije, zanemarujući stajališta i planove drugih faktora. Nitko tu nije bio svetac.

Ostajete dakle kod toga, što ste više puta ponovili, da je Tuđman doista razmišljao o podjeli Bosne, ali je kao pragmatičar znao da je to neizvedivo?

– Točno. I svi su razmišljali. Trinaest puta sam bio u Beogradu i razgovarao s Miloševićem. On je taj koji je napao i Hrvatsku i BiH, i tu treba tražiti težište svega toga, a ne da se sada mi međusobno sporimo oko stvari koje su kompleksnije nego što se čine.

No postoje dokazi da su hrvatske vojne jedinice bile u BiH?

– Treba znati da je Hrvatska prva priznala BiH i prva imenovala svog veleposlanika, da je Hrvatska zbrinula gotovo milijun izbjeglica iz BiH, Bošnjaka i Hrvata, liječila gotovo 40 tisuća vojnika, slala naoružanje. Bi li netko s kim ratujete to napravio? A to je sve išlo na teret našeg proračuna. Preskačem još mnoge stvari, ali ono što je važno je Splitska deklaracija iz srpnja 1995. godine, koju su potpisali Tuđman i Izetbegović, na temelju koje je Hrvatska vojska zajedno s HVO i Armijom BiH oslobodila više od 20 posto teritorija BiH i stvorila uvjete za Daytonski mirovni sporazum. Dakle, istina je da su hrvatske vojne jedinice bile u BiH, ali treba vidjeti što se prije toga dogodilo i kako je Hrvatska vojska došla u BiH.

Prije Splitskog sporazuma je bio rat Hrvata i Bošnjaka?

– To je istina i to je za žaljenje. Ne ponovilo se.

Zašto ste se razišli s Tuđmanom?

– Sve je ovisilo o Tuđmanu. Rekao sam mu da neću sudjelovati u nekim stvarima. On je to jako teško primio. Slao mi je neka pisma u kojima je spominjao da će promijeniti neke stvari, da ne odlazim. U to sam vrijeme, koncem 1998. godine, bio i predsjednik Nadzornog odbora INA-e, i jednostavno nisam mogao trpjeti neke stvari. Od tog trenutka kada je pukla veza s Tuđmanom pukla je i veza s HDZ-om. Za mene je Tuđman bio HDZ. Ja sam privrednik, cijeli sam život tome posvetio, tako da nisam mogao prijeći preko nekih stvari. S Tuđmanom sam se iza toga sreo samo jednom, na nogometnoj utakmici Dinamo-Rijeka u Maksimiru, ali to je bio dosta hladan stisak ruke.

Kako biste sada ocijenili razdoblje u Hrvatskoj u kojem ste bili jedan od najbližih Tuđmanovih suradnika?

– Nikada se ne ostvari sve što je zamišljeno. Oslobodili smo Hrvatsku i to je ono najvažnije. A da je tim hodom napravljeno grešaka, to je neupitno.

Koje su bile greške?

– Šuškova struja unutar HDZ je nažalost imala jaki oslonac u Tuđmanu i u cijeloj Hrvatskoj. Takva su vremena bila. O drugome, o detaljima, možda u nekom sljedećem intervjuu. Čim sam vidio kuda tu vodi otišao sam.

Sredinom devedesetih, u kampanji za parlamentarne izbore 1995. godine, bili ste i u otvorenom ratu s »Novim listom«. Promovirali ste i »Hrvatski riječki list« kao protutežu »Novom listu«?

– Nadao sam se da ćete me to pitati, ali i da me niste pitali ja bih rekao nekoliko rečenica o tome. Meni je žao. To nikada više ne bih ponovio. Izašao je jedan broj, jer ste ga vi pomeli. Borba između oporbe i vlasti je normalna stvar. Ali tu ipak treba birati do kuda se može ići. Htjeli smo, tako smo je zvali, »crvenu Rijeku« malo smanjiti. Bili smo dovoljno svjesni da ne možemo preuzeti vlast, ali smo htjeli tu vlast oslabiti. Dobio sam 28 posto glasova što je bio najbolji rezultat HDZ do tada, ali do 51 posto ostaje velika razlika. Ispričavam se svima onima koje sam možda tada i uvrijedio. Neka mi oproste, jer je to jedna specifična bitka kakve sigurno više neće biti, niti bih ih ja vodio.

Odakle ideja da se alternativnom novinom ide u kampanju?

– A što drugo? Znali smo koja je snaga »Novog lista« pa nije bilo teško donijeti odluku. Išli smo međutim malo predaleko.

Dvije godine poslije u Rijeci je pokrenut i dnevni list »Dnevnik« kojem ste vi također navodno bili otac?

– Možda »majka«, ali ne i otac (smijeh). Riječ je o projektu HDZ-a koji sam samo pomagao, no koji je također bio osuđen na neuspjeh.

U to vrijeme ste svakako bili ključni čovjek HDZ-a za Rijeku i Primorsko-goransku županiju, no 1997. godine došli ste u sukob s takozvanom Vukićevom strujom?

– Tu pak moram biti veoma direktan. Ta struja je i te kako postojala. Dario Vukić bio je eksponent Ivića Pašalića. Oni su čak sabotirali naše akcije. Poslije sam vidio da sam imao dva protivnika, jednog onog logičnog u »Novom listu« i opoziciji, a drugog koji je htio preuzeti vlast u ovdašnjem HDZ-u.

Drugim riječima, u to je vrijeme HDZ u Rijeci radio sam protiv sebe?

– Točno. Nažalost je tako. Ne tvrdim da bi potpuno promijenili odnose političkih snaga u Rijeci, ali vjerujem da bi naši izborni rezultati u to vrijeme bili puno bolji da nije bilo te destrukcije. Plakate su nam, između ostalog, trgali i neki hadezeovci iz te struje.

Kako ste se uopće, prekinuvši političku mirovinu, našli u DC-u?

– Nažalost, tamo sam otišao samo zbog prijatelja koje imam, Mate Granića, pa i Vesne Škare Ožbolt. Na koljenima su me molili da uđem u tu novu stranku i da joj dam drugu dimenziju. To sam i napravio da bih se poslije zbog toga grizao.

Niste vjerovali u taj projekt?

– Ne. Ali smo mislili da jedna treća snaga može donijeti nešto hrvatskoj sceni koja je bila sva razbijena u trenucima krize HDZ-a. Htjeli smo se igrati reformatora. Očito neuspješno.

Mnogi su nezadovoljni razvojem Rijeke, da stagnira, smatraju da Rijeka može i bolje i više. Što vi kažete?

– Ne mislim tako. Autocesta i riječka zaobilaznica su krasne stvari. Vidim i suvremenu kontejnersku luku. Kada Rijeku primjerice usporedite sa Splitom, prednost je na strani Rijeke. Krivo mi je bilo kada je gradonačelnik Rijeke na jednom skupu, još dok je premijer bio Sanader, održao govor optužujući vladu da nije ništa učinila za Rijeku. Dobro, bio je to dio političke borbe, ali sam ostao iznenađen tim riječima. Ako je nešto možda u zaostatku to je onda Sušak, ali Rijeka ne.

Ipak, sve manje je »dimnjaka«?

– Znam, ali je tako u cijeloj Hrvatskoj. Hrvatska je danas u jednoj groznoj situaciji, najgoroj od Drugog svjetskog rata do danas. Zaduženi smo do grla, 67 tisuća ljudi radi, a ne dobiva plaću što je nedopustivo, da ne nabrajam dalje. Kako ćemo se iz toga izvući, ne znam. Treba objediniti sve naše intelektualne snage, poduzetničke da nekako dođemo k sebi.

Neven ŠANTIĆ