Ne može privatizacija ne uspjeti. Pitanje je samo u kojem obliku i do kada će biti završena. A proračunu ne samo da dodatno prijete aktiviranjem milijardi kuna izdanih državnih jamstava, već od njega žive od vremena Borisa Kidriča

Borislav Škegro se, nakon gotovo deset godina, u žižu javnosti vratio kao jedan od autora Vladinog Programa za ekonomski oporavak, koji je prije tjedan dana predstavila premijerka Jadranka Kosor. U tom programu Vlada po prvi put, između ostaloga, priznaje problem visokog vanjskog duga i deficita te ih označava kao ograničenje u vođenju ekonomske politike.

Kako smanjiti vanjski dug i što se po tom pitanju može napraviti u sljedeće dvije godine? Koliko na to može utjecati smanjenje deficita i kako ga smanjiti?

– U ekonomiji »sve ovisi o svemu«. Zato je toliko složena, ponekad nepredvidljiva, i teško upravljiva. Ne postoji izolirano »dugme« ili podešivač npr. samo za vanjski dug. Ili za fiskalni deficit. Niti za jednu pojedinačnu varijablu. Vanjski dug je rezultanta svih ekonomskih i političkih varijabli u zemlji, plus onih u inozemstvu. Da biste ga smanjili, morate imate cjelovit program koji utječe u pravom smjeru barem na najvažnije od njih. Pa čak i ako pođete samo od elementarnog računovodstvenog identiteta, da je domaća agregatna potrošnja umanjena za domaću proizvodnju jednaka promjeni duga prema inozemstvu. Kada je domaća potrošnja (osobna plus državna plus investicije) veća od proizvodnje, razlika je morala biti financirana iz inozemstva. Važno je međutim naglasiti da u našim okolnostima ne treba nužno ići na apsolutno smanjenje inozemnog duga. Zadovoljilo bi nas i njegovo smanjenje u odnosu na BDP. I to bi već bio značajan pomak, dakle ako usporimo njegov rast.

Jedna od najvažnijih Vladinih mjera je smanjenje izdataka javnog sektora. Gdje i koliko rezati već u ovogodišnjem proračunu i kako treba izgledati proračun za sljedeću godinu?

– Treba pažljivo razmotriti sve stavke, ulaženjem u više detalja. Uz to, treba biti spreman i na promjenu brojnih zakona kojima se definiraju određena prava. Da bi ih se, makar samo privremeno, smanjilo. Neke i ukinulo ako se tako ocijeni. Inače se proračun ne da zatvoriti pri niskom deficitu.

Nelikvidnost je ocijenjena alarmantnom i prijetećom. Država obećava platiti sve svoje dospjele obveze. Koliko joj za to treba novca, uključujući i javna poduzeća te gdje pronaći taj novac? Prema nekim procjenama radi se o iznosu od deset milijardi kuna.

– Utvrđivanje točnog iznosa dospjelih obveza na neki datum je u tijeku. Vidjet će se. Nakon toga svaki dužnik traži financiranje, ovaj put od banaka i podmiruje svoje obveze. Njegov dug je ostao isti, samo što više nije dužan dobavljačima već bankama. Nakon toga radi sve da bi boljim poslovanjem servisirao i smanjivao taj dug.

Istovremeno Vlada HUP-u predlaže objavu najvećih dužnika u privatnom sektoru. Koliko su oni dužni i kako ih država može »natjerati« da plate?

– Najprije treba razdvojiti aktivne subjekte od onih koji su blokirani već godinama i preko čijih računa nema nikakvog prometa. Dio njih valja što prije kroz stečaj očistiti i izbrisati iz svih evidencija. Preostale, žive subjekte, Vlada ne može natjerati, ali će ih činjenica da država ne duguje natjerati na ubrzano podmirenje svojih obveza. HUP, HGK i Fina tu mogu pomoći.

Kako povećati zaposlenost kad je nezaposlenost u prošloj godini porasla za više od 51 tisuću i još raste?

Samo provođenjem cjeline programa gospodarskog oporavka. Ponovo, ne postoji »gumb« za zaposlenost na nekoj kontrolnoj ploči u Vladi. Malo preciznije, privatne investicije i rast izvoza roba i usluga najbolji su pokretači nove zaposlenosti.

Robni izvoz je pao za 20 posto, ali i Vlada priznaje da to nije samo zbog globalne krize nego i zbog nekonkurentnosti domaćih proizvoda. Kako domaći proizvod može postati konkurentan?

– Smanjenjem troškova i cijene za zadanu kvalitetu, i/ili povećanjem kvalitete za zadane troškove. A u te troškove ulazi svaki neučinkovit državni službenik, svaki neopravdan proračunski izdatak, svaka invalidska mirovina ostvarena na temelju lažne dokumentacije. U te troškove ulazi i svaki od države preskupo plaćeni proizvod ili usluga, od automobila preko korištenja telefona do ortopedskog pomagala. Ili svaka kuna izgubljena u HPB-u. Bačena u poticaj onome koji ni hektara nije posijao. Ni stabla zasadio.

Proračunu prijeti i brodogradnja, odnosno krediti za koje je država jamčila. Što učiniti ako privatizacija ne uspije?

– Ne može privatizacija ne uspjeti. Pitanje je samo u kojem obliku i do kada će biti završena. A proračunu ne samo da dodatno prijete aktiviranjem milijardi kuna izdanih državnih jamstava (ova, neprivatizirana!), već od njega žive od vremena Borisa Kidriča. Po kojim to načelima pravde i morala treba smatrati normalnim uzimanje porezom tekstilnoj radnici u Zagorju ili konobaru na Hvaru da bi se pokrilo enormne gubitke jednog brodogradilišta? Koje je opravdanje ako se to radi desetljećima? Nema ih. Zato će privatizacija uspjeti. Ja mislim da se u Hrvatskoj mogu proizvoditi brodovi na profitabilan način. I da će se jednog dana i proizvoditi. Ali ne po dosadašnjem modelu, u državnom vlasništvu i uz ispostavljanje računa svima nama.

Slične mjere, barem po pitanju nelikvidnosti, štednje u javnim poduzećima, smanjenja rashoda, prije godinu dana je predložila i Sanaderova Vlada, no one se uglavnom nisu provodile: što jamči da sadašnja Vlada s novom premijerkom može »odraditi« taj posao?

– Prihvaćanje onoga što piše na stranicama 3 do 11 programa. Većina uporno preskače te stranice, a tamo je bit. Tamo je suštinska razlika između tih dviju Vlada. Jedan je prvi ministar najprije ignorirarao svjetsku krizu, pa je poricao, zatim je krivio za sve domaće teškoće i tek fingirao neku aktivnost. Na kraju je jednostavno nestao. Ova prva ministrica polazi od onoga što piše na spomenutim stranicama, ne bježi od problema, i ima državničke odgovornosti suočiti se sa izazovima koje njeno mjesto nosi u situaciji u kojoj se nalazimo. Možemo reći i na ovaj način – želi pošteno i predano raditi svoj posao. Ja joj želim pomoći u tome. I mnogi drugi.

Vlada smanjuje stope poreza na dohodak, ukida porezne olakšice i krizni porez. Kakav je efekt te mjere, u kojoj građani na jednoj strani dobivaju na drugoj gube, pogotovu na poduzetnike?

– Radi se o neto poreznom rasterećenju. O smanjenju naplaćenog poreza, što znači o većim »neto plaćama«. Za poduzetnike je to u prvi mah neutralno, ali ih stavlja u lakšu poziciju kod sljedećih zahtjeva za povećanjem plaća.

Da vi odlučujete, kako biste odredili razrede za obračun poreza na dohodak s tri nove stope?

– Tako da najveći broj poreznih obveznika dobije proporcionalno što sličnije povećanje plaće.

Rekli ste da je moguće da se na određeni način ciljanim skupinama kroz proračun osiguraju porezne olakšice. Kako?

– Rekao sam nešto drugo. To drugo je abeceda suvremenih javnih financija. I govori da je umjesto poreznih olakšica daleko pravednije, jednostavnije i jeftinije tim ciljanim skupinama uistinu socijalno ugroženih transferirati novac iz proračuna nego im davati poreznu olakšicu. Na poreznu olakšicu se, a to je stoljetno iskustvo diljem svijeta, prikopčaju brojni kojima ona uopće nije namijenjena. Upravo oni često iniciraju takve promjene zakona, stavjajući u prvi plan stvarno potrebite. Ponavljam, svugdje. Drugim riječima, neka svatko plati porez, a pomoć iz proračuna dobije onaj kojemu je to uistinu potrebno u skladu s nekom inicijativom. Ali u skladu s imovinskim stanjem, a ne u skladu s dohotkom. Zašto? Uzmite npr. dva neoženjena mladića, s istim imovinskim stanjem, i istom plaćom u istom gradu. Jedan je uzeo kredit i kupio stan, a drugi je ostao podstanar, ali uzeo kredit da bi platio doktorski studij u Americi, ili učio kineski. Do sada je ovaj prvi dobivao poreznu olakšicu na kamate kredita, onaj drugi nije. Tko mu je kriv kada investira u sebe samog, umjesto u nekretninu, rekli bi cinično. Po novome, nijedan ne bi dobio poreznu olakšicu. Ali bi Hrvatski sabor mogao jednome, ili drugome, ili obojici pomoći transferom iz proračuna. A što je s trećim koji je uzeo kredit i započeo vlastiti posao, zaposlivši onog prvog s kupljenim stanom? Razmislite malo i o drugim mogućim primjerima pa ćete vidjeti da je ovo što imamo sada nekako upitno, nelogično…

Najavljene su velike promjene u mirovinskom sustavu, penali za prijevremeni odlazak u mirovinu, povećanje drugog stupa, što znači manje novca u fondu solidarnosti. Za mirovine nedostaje 16 milijardi kuna, kako će onda smanjenje doprinosa u prvom stupa utjecati na proračun?

– Postavili ste jedno izuzetno važno pitanje. O možda središnjem problemu i izazovu za budućnost Hrvatske. Krenimo redom. Treba li postupno povećati izdvajanja za drugi stup? Treba, i već se davno trebalo. Smije li se dodatno povećati doprinos na plaće? Ne smije, jer ruši izvoznu konkurentnost. Ostaje jedino da se smanji doprinos za prvi stup i da se to nadoknadi transferom iz općih prihoda proračuna. Na uštrb čega? Svih ostalih rashoda. A ako ih nije moguće smanjiti? Hm, ne smijemo povećati ni porez na dobit, ne smijemo povećati inozemni dug, privatizacija je politički kontaminirana… ostaje samo onaj porez s kraticom od tri slova, uveo ga je netko tako davno da sam već zaboravio tko je to bio. Nećete ni povećanje PDV-a? Ostaje jedino metafizika i doskočice već dosadnih lažnih proroka i lažnih pučkih tribuna. Još jednom, sve promjene u ovakvom programu moraju voditi računa o cjelini, i o usklađenosti kratkoročnih rješenja s dugoročnim ciljevima.

Može li Hrvatska i kada razmišljati o smanjenju doprinosa?

– Može, kada dovoljno smanji rashode, značajno poveća zaposlenost, bruto domaći proizvod i ostale vrste prihoda proračuna.

Zamjerka promjenama u poreznom sustavu je da one pogoduju onima s višim primanjima, a da uz to oni ne plaćaju ni poreza na imovinu. Treba li ga uvesti i kada?

– Zamjerka ne stoji. Porez na imovinu nekima je tobožnje rješenje za puno problema, od kojih je jedan taj da ne mogu predložiti izuzetno visoke stope poreza na dohodak i dobit ili, ne daj Bože, PDV-a. A porez na neke oblike imovine već postoji. Uzmite komunalne doprinose npr. Ja ga nikada ne bih uvodio, jer je nepravedan prema onima koji štede i ulažu, poguban je za poduzetničku motivaciju, a potiče jedino bjesomučno trošenje.

Jagoda MARIĆ

Lokalna samouprava treba programe po uzoru na Vladu

Promjene u porezu na dohodak smanjit će sredstva lokalnih zajednica. Je li to način da ih država natjera da sami traže teritorijalni preustroj?

– Ne. Namjera je da i oni počnu raditi u duhu i smislu programa. Dakle, pored Vlade, središnje države, i županije, gradovi i općine. I oni moraju provoditi privatizacije, štednje, racionalizacije. Bilo bi dobro da svaka županija, grad i općina donosu svoje programe gospodarskog oporavka po uzoru na vladin. Zar je, primjerice, Zagrebački holding sa svoje 23 podružnice, trgovačka društva i ustanove po ičemu različit od HEP-a ili HŽ-a? Što je s Rijekom, Splitom, Osijekom…

Licitiralo se pravima

Rekli ste da politike nisu vodile računa o nekim najvećim hrvatskim problemima još 1996. godine. Tada ste još bili u Vladi, gdje se griješilo i koje probleme ste tada propustili riješiti i zašto niste?

– Prije Oluje dominirao je osjećaj zajedništva, solidarnosti, svijesti o ugroženosti, o potrebi iskrenog pristupanja problemima. Već 1996. počelo se ponašati kao da je rat bio naš jedini problem. A nije. Počelo se licitirati pravima, natjecati u što hitnijem zadovoljavanju sve većih zahtjeva – od obnove, mirovina, prava branitelja, itd. Nas nekoliko koji smo po prirodi posla upozoravali da to nije moguće bez posljedica, bili smo »najnepopularniji« ministri. Da vas podsjetim, ili nisam dao novac učiteljima (iako su svi ostali sindikati bili protiv!), pa sam bio okrutan, ili sam »prepunio« proračun PDV-om i povećao plaće učiteljima, pa sam bio rastrošan, ili sam provodio zakon, koji se zove proračun, i vodio ozakonjenu prodaju manjinskog paketa HT-a, pa sam bio prodavatelj obiteljskog srebra strancima. Tada su počeli nastajati neki od današnjih problema. Mateša je ostavio Račanu danas smiješnih manje od 10 milijardi eura inozemnog duga. Račan obećavao da će smanjiti, pa ga poduplao na 20. Sanader obećavao da će smanjiti, pa poduplao na 40. Ja dakle, ostavio 10 kao »omraženi« ministar financija (pogledajte što se pisalo prije točno 10 godina), a trebam kao savjetnik rješavati 44. Kud li je otišlo onih 34 razlike?