Zdunić Stjepan

02.09.2000

Feral

Tweet

Dr. STJEPAN ZDUNIĆ, EKONOMSKI SAVJETNIK PREDSJEDNIKA REPUBLIKE, OPTUŽUJE NOVU VLADU DA HRVATSKU GURA U JOŠ DUBLJU EKONOMSKU KRIZU

Stara politika HDZ-ove vlade još se uvijek nije promijenila, a sudeći po najavama, ne namjerava se promijeniti ni u doglednoj budućnosti. Dok je ona na sceni, ni privredni rast ne može biti znatno brži od dosadašnjega * Slažem se s dr. Zvonimirom Baletićem, koji kaže da Vladina politika predstavljena na Plitvicama neće osigurati 30 tisuća novih radnih mjesta godišnje, odnosno 90 tisuća u tri godine. To jednostavno nije dobro izračunato * Politiku koja je predstavljena na Plitvicama čvrsto je podržao samo Sindikat javnih službenika, jer oni ovise o budžetu. Očito su osjetili da će im i ubuduće posao i plaće biti sigurni. Masu nezaposlenih nitko nije ništa pitao, jer ih nitko nije ni predstavljao na tom skupu. Sindikati ipak u prvom redu zastupaju svoje članstvo, a to su oni koji imaju posao

 

 

tekst

- Nije! Tranzicijska kriza je iza nas, pa ona ne može biti uzrok sporog privrednog rasta. Tu krizu izaziva prilagođivanje kapitalističkim uvjetima privređivanja. Hrvatska je svoju tranzicijsku krizu prošla, rekao bih, čak prije i uspješnije od drugih bivših komunističkih zemalja, ne računajući Sloveniju. Mi smo, naime, i prije imali tržište i zato smo bili bolje pripremljeni za taj posao.

 

 

* Ako je sve to iza nas, zašto se ipak planira spori privredni rast? Protiv toga su digli glas ne samo nezavisni ekonomisti, koji tvrde da je to tapkanje u mjestu, a ne razvoj, nego i neki ministri.

-Stara politika HDZ-ove vlade još se uvijek nije promijenila, a sudeći po najavama, ne namjerava se promijeniti ni u doglednoj budućnosti. Dok je ona na sceni, ni privredni rast ne može biti znatno brži no dosad. Hrvatska se nalazi u trenutku u kojem se mora odlučiti hoće li promijeniti politiku ili će produžiti starim putem. Zasad, Vlada se odlučila za ovo drugo, što znači da je postojeći devizni tečaj još uvijek ključni i nepromjenjivi oslonac. Naravno, radi se mnogo stručnije i ozbiljnije nego prije; dovode se u red javne financije i proračun, koji sada plaća svoje dugove, čime se smanjuje nelikvidnost itd. Za sve to stara vlada, očito, nije imala dovoljno snage ili volje. Ostaje pitanje kako dalje.

- Zato što je Hrvatska u dubokoj krizi, s golemom nezaposlenošću. Kad se u takvim uvjetima provodi stabilizacijska politika, za kakvu se bila odlučila HDZ-ova vlada, ona ne stabilizira samo cijene i devizni tečaj; ona istodobno stabilizira, točnije zaleđuje postojeće stanje, dakle, nedovoljnu proizvodnju, slabo korištenje kapaciteta, mali izvoz i nedovoljnu zaposlenost. Zašto? Zato što u tim uvjetima postoji samo jedan način za popravljanje nedovoljne konkurentnosti nacionalne privrede na inozemnome, a i domaćem, nužno otvorenome tržištu. To je smanjivanje troškova, kako bi domaći proizvodi postali jeftiniji. Tada se kreše sve, od javnih izdataka do plaća, a kad ni to nije dovoljno, smanjuje se zaposlenost. Na toj koncepciji, koja potiče s kraja 19. stoljeća, Hrvatska inzistira, posebno uporno od godine 1995., dakle od vremena poslije Oluje, kad je završila ratna gužva. Kako HDZ-ova vlada nije bila spremna na smanjivanje budžeta, kresalo se samo s druge strane; kresala se proizvodnja, izvoz i zaposlenost. Zato su rezultati bili još gori, pa se nije moglo živjeti bez stranih kredita. Nova vlada se ponaša drukčije, ona prilagođuje i javnu potrošnju zadanim okvirima, od mirovina do proračuna. Najnoviji primjer je zdravstvo, kojemu predstoji smanjivanje broja zaposlenih, reduciranje prava na liječenje i povećanje participacije. To je ta politika restrukturiranja, koja je mnogo efikasnija u otvaranju stečajeva negoli u pokretanju razvoja.

* U javnosti se ipak stvara dojam da su na Plitvicama tu politiku podržali i poslodavci u sindikati. Dakle, da je prihvaćaju sve tri zainteresirane strane...

- To nije sasvim točno. Zapravo, tu je politiku čvrsto podržao samo Sindikat javnih službenika, jer oni ovise o budžetu. Očito su osjetili da će im i ubuduće posao i plaće biti sigurni. Masu nezaposlenih nitko nije ništa pitao, jer ih nitko nije ni predstavljao na tom skupu. Sindikati ipak u prvom redu zastupaju svoje članstvo, a to su oni koji imaju posao. O nezaposlenima mora brinuti Vlada, čiji je glavni zadatak da osigura oporavak gospodarstva.

 

 

- Čini to vjerojatno stoga što misli da je to u danim uvjetima realno, pa prema tome i najsigurnije. Ona se nije odlučila za promjenu, a iz postojeće koncepcije više se ne može izvući. Pitanje je, naravno, hoće li Vlada moći izdržati s takvim rezultatima svoje politike ili će oni stvoriti prevelike socijalne i političke napetosti. Ovog sam ljeta analizirao što se događalo u drugim tranzicijskim zemljama, o čemu pišem i duži esej. Jedan od zaključaka je, pojednostavnjeno rečeno, da su bile ekonomski uspješnije one zemlje u kojima su se Vlade češće mijenjale. Svaki zastoj u razvoju izazivao je društvene sukobe, nakon kojih su dolazile nove vlade, koje su imale i nove koncepcije. Kod nas se dogodilo isto; dobili smo novu vlast, jer je narod tražio novu koncepciju. Nažalost, HDZ-ova vlast trajala je predugo, najduže od svih u tranzicijskim zemljama, pa nova vlada ima iznimno teško naslijeđe. No to ne mijenja činjenicu da se od nje traži bitno brži razvoj, a to znači i nova, drukčija koncepcija.

- Točno, ali mijenjali su im se koalicijski partneri. Osim toga, sama činjenica da je Slovenija najuspješnija, pokazuje da je tu bila i najmanja potreba da se mijenja koncepcija razvoja. U Sloveniji je oporavak privrede uvijek imao prednost pred stabilnošću. I sad je njihova inflacija oko 10 posto, a tečaj tolara stalno klizi nadolje i tako osigurava izvoznu sposobnost slovenske privrede. Usprkos toj “nestabilnosti”, Slovenija je prvi kandidat za članstvo u Europskoj uniji. Mi, međutim, imamo novu vladu koja provodi staru koncepciju, ali, za razliku od prethodne, na fer, pošten način. Pitanje je, ipak, hoće li to narod prihvatiti ili će tražiti nova rješenja, koja će brže osigurati nova radna mjesta. Inače, ja se slažem s dr. Zvonimirom Baletićem, koji kaže da politika predstavljena na Plitvicama neće osigurati 30 tisuća novih radnih mjesta godišnje, odnosno 90 tisuća u tri godine. To, jednostavno, nije dobro izračunato.

- S ovakvim rastom i ovom koncepcijom trebat će dugi niz godina. Ali ni Slovenija ne stoji; oni će u ovoj godini ostvariti 4 posto rasta, što znači da se jaz povećava i da Hrvatska sve više zaostaje. Slovenci su sada gotovo 2,5 puta bogatiji od nas. Prije 10 godina bili su bogatiji 50 do 60 posto. To dovoljno govori samo za sebe. Hrvatska ne zaostaje samo za Slovenijom. Analize poznatog bečkog instituta koji prati tranzicijske zemlje, pokazuju da mi ne stižemo nikoga, ali da nas stižu oni koji su još slabiji. Tvrdi se, doduše, da će se više stope rasta početi ostvarivati za nekoliko godina, odnosno kad se stanje potpuno sredi. Ja mislim obratno, da nama treba odmah omogućiti bitno brži razvoj.

 

 

- Točno, ali do toga je došlo samo zato što su se, nakon pada HDZ-a, Hrvatskoj počela otvarati inozemna tržišta. Nova je vlast odmah pokazala svijetu da se politička klima u Hrvatskoj promijenila. Politika je, rekao bih, odradila svoj dio posla, ali ekonomija klipše na začelju. Najbolji primjer toga što može učiniti politika, je ovogodišnja turistička sezona. Iako nekih bitnih promjena u ponudi još nema, promet raste više od 20 posto.

- Ona bi morala omogućiti da se maksimalno koriste postojeći potencijali zemlje, proizvodni i financijski. Naša su industrijska proizvodnja i zaposlenost gotovo prepolovljeni, pa se pritiskom na restrukturiranje, od poduzeća do poduzeća, ne može postići mnogo, pogotovo stoga što ona često reagiraju daljnjim smanjivanjem proizvodnje i zaposlenosti, a eventualno popravljanje efikasnosti donosi samo nekoliko postotaka rasta. Mnoga se poduzeća sada zatvaraju s obrazloženjem da nemaju tržište. Nemaju ga sada, ali uvjeren sam da bi ga u alternativnoj strategiji mnoga imala. I tu je turizam dobar primjer. Još prošle godine moglo se zaključiti da ni za turistička poduzeća nema tržišta. U ovoj godini sve se promijenilo. Tako se mora gledati i na druge; na primjer na poljoprivredu, na tekstilnu ili drvnu industriju... Nije li, primjerice, rast turizma odmah doveo do nestašice svinjetine, koje je prošle godine bilo previše? Mora se potaknuti potražnja, tu je dr. Branimir Lokin potpuno u pravu.

- Ja ne mogu sada poslagati sve njezine elemente, ali bitno je da nije dovoljno samo mijenjati stanje u poduzećima. Mora se mijenjati i ekonomska politika. Osnovni parametar je devizni tečaj, jer on pokazuje kakve su naše cijene u odnosu prema svjetskim cijenama, ali i kakav je međusobni odnos cijena u zemlji. Mi trebamo politiku koja će uspostavljati takve cijene da izvoz bude najprofitabilniji posao, ali i da naši proizvođači mogu na domaćem tržištu izdržati uvoznu konkurenciju. To ne mora izazvati inflaciju, jer se ona može kontrolirati suptilnom politikom odnosa cijena izvoznog i lokalnog sektora, dakle onoga koji ne izvozi niti je izložen stranoj konkurenciji. Primjer toga je jeftina stanogradnja koju pokreće ministar Radimir Čačić. Valja uočiti da devizni prihodi od prodaje imovine strancima, povećanjem ponude na deviznom tržištu, podržavaju postojeći tečaj, pa se kaže da je on tržišni tečaj. U politiku tečaja, dakle, valja uključiti ne samo tržište robe nego i tržište imovine. Nama je danas glavni cilj proizvodnja, pa se pitanje tečaja mora riješiti po tom kriteriju. Daljnja elaboracija toga daleko bi nas odvela.

 

 

- Ako imamo socijalni i tržišni pristup, ja bih rekao demokratski, a ne samo neoliberalni koncept, država se mora upletati. Glavni instrument tog upletanja je deficitarno financiranje. Primjer je financiranje deficita Zdravstvenog fonda državnim obveznicama, koje će kupiti banke, pa će se moći platiti računi dobavljačima. Novac će oživjeti proizvodnju i smanjit će se nelikvidnost. To je pravi potez. Banke se sada boje kreditirati privredu, pa novac ulažu u Narodnu banku, u inozemstvo i u državne obveznice. To ukazuje da bi trebalo izdati obveznice i za Hrvatsku banku za obnovu i razvoj, koja može financirati poduzeća. Iz začaranog kruga se mora izići, a poslije takvo upletanje države više neće biti potrebno. Čim počne oživljavanje privrede, povećat će se potražnja za robom i devizama, a to znači da će se prilagođivati i njihove cijene. Ali, ako se unaprijed zada čvrsti tečaj, da bi se on sačuvao guši se proizvodnja. Upravo to se kod nas događalo.

- Jest, ali on je bezrazložan, jer se ekspanzija novca može i mora zadržati u okvirima deviznih rezervi, bar u tekućem razdoblju. Hrvatska je jedna od rijetkih zemalja u kojoj je čitava novčana masa pokrivena devizama. To je isto kao da imate zlatnu podlogu svog novca. Tu opasnosti od inflacije nema.

- To je samo znak da nas lobističke interesne skupine zadržavaju na starom kolosijeku i da ne daju zemlji naprijed. Nije to slučaj samo u Hrvatskoj; i u drugim tranzicijskim zemljama takve su interesne skupine jedna od glavnih kočnica razvoja. Kod nas se one, velikim dijelom, nalaze u bankama. Interes naroda ograničen je interesom takvih skupina. Dok postoji devizna klauzula, koja je zamrznula sve odnose, ne mogu se promijeniti relativne cijene, tako da izvoz dobije prednost.

 

 

- Naravno da može! Ako Hrvatska ne može ukinuti deviznu klauzulu, ostaje joj da ukine kunu i odmah uvede euro. To bi značilo odricanje od monetarnog suvereniteta, ali on je i sada dobrim dijelom u rukama interesno-lobističkih skupina, a ne države. One prave veću štetu negoli odustajanja od vlastitog novca. Ja, međutim, mislim da nam je monetarni suverenitet još uvijek potreban, kao instrument za ubrzavanje rasta i smanjivanje jaza prema bogatoj Evropi. Nažalost, nema znakova da je sadašnja vlast toga svjesna, odnosno da je spremna u to zagristi.

- Zato što nismo u članstvu Europske unije, pa za nas ne vrijedi ni slobodno kretanje ljudi, niti možemo dobiti novac iz fondova Unije. Mi bismo prihvatili njezina ograničenja, ali ne bismo dobili privilegije koje uz njih idu.

- Računa se na milijardu dolara izravnih stranih investicija godišnje, što je gornja granica uz sadašnju razinu zaduženosti zemlje. To su ulaganja u nove tvornice i nove poslove, a ne kupovina postojećeg. Ako te investicije omoguće tako veliku novu proizvodnju da se čitav uloženi novac obrne svake dvije godine, što je malo vjerojatno, to je maksimalni rast od 2,5 posto. Zaključak je jednostavan. Brzi rast, bez koga se ne može savladati duboka kriza, nije moguć bez maksimalnog aktiviranja i domaćih potencijala.